Djeca

Unutar autističnog mozga: nova saznanja

Mozgovi djece sa autizmom imaju veći broj neuronskih veza nego što je to uobičajeno, a to može biti razlog što ova djeca imaju poteškoća u društvenoj komunikaciji, pokazale su dvije nove studije.

Ovi rezultati dovode u pitanje sadašnje vjerovanje da autistična djeca imaju manje neuronskih veza u mozgu u poređenju na djecu koja se normalno razvijaju. Ovo otkriće moglo bi dovesti do novih načina otkrivanja autizma u ranoj dobi i novih metoda liječenja, izjavili su autori studija koje su objavljenje u novembarskom izdanju časopisa Cell Reports.

“Naša studija analizira jedno od najaktuelnijih pitanja u istraživanju autizma,” naglasio je Kaustubh Supekar, sa Medicinskog fakulteta Stanford univerziteta. Dijete
Koristeći veliku bazu podataka pedijatrijskih moždanih snimaka, Supekar i kolega Vinod Menon otkrili su da su mozgovi djece sa autizmom “hiper-povezani”, te da djeca sa najvećim brojem veza imaju i najviše poteškoća u društvenoj komunikaciji.

U drugoj studiji, Ralph-Axel Muller i kolege sa univerziteta San Diego State University otkrili su hiper-povezanost u mozgovima tinejdžera sa autizmom, posebno u područjima koja kontrolišu vid. Oni su također otkrili da je težina autističnih simptoma povezana sa brojem neuronskih veza.

“Naši rezultati podržavaju ulogu koju sistem vida ima kod djece sa težim simptomima”, izjavio je Muller.

Mjerenje nivoa povezanosti u ovom području mozga može pomoći prilikom dijagnosticiranja autizma, a koje se zasad zasniva na kriterijima vezanim za ponašanje djeteta, dodao je on.

Supekar i Menon istakli su da je disbalans u moždanoj električnoj aktivnosti također prisutan kod epilepsije, što može objasniti zašto mnoga djeca sa autizmom također boluju i od epilepsije.

“Na osnovu ovih opservacija, nije pretjerano špekulirati da bi postojeći lijekovi koji se koriste za tretiranje epilepsije mogli biti korisni i za tretiranje autizma,” rekao je Supekar.

IZVOR: HealthDay, www.healthday.com i Cell Reports, novembar 2013.

Pomozite tinejdžerima da se odbrane od nasilnika na internetu

Djeca i mladi koji putem interneta maltretiraju svoje vršnjake iz razreda i poznanike, rade to, između ostalog, zato što ne mogu odmah vidjeti posljedice svojih djela i pogrešno misle da nije moguće utvrditi da su upravo oni napisali te poruke ili e-mailove.

“Ako neka djevojčica postavi zloban komentar na internetu, ona ne mora biti svjedokom reakcije osobe koju je povrijedila,” objasnila je Brandie Oliver, profesor na univerzitetu Butler University u Indianapolisu, SAD, koja također nadzire i sprovođenje programa savjetovanja srednjoškolaca. “Mnogi učenici na internet postavljaju poruke koje nikada ne bi izrekli izravno u lice toj osobi.”
Djecu treba podučavati kako da stanu u svoju odbranu – i u stvarnom svijetu i u digitalnom svijetu, istakla je Oliver. “Djeca trebaju podići svoj glas i izravno reći drugoj djeci (posebno onoj koja ih maltretiraju) šta žele, a šta ne žele,” pojasnila je Oliver u izjavi ispred Univerziteta.

Kako je niz samoubistava mladih u SAD-u bacio svjetlo na fenomen maltretiranja preko interneta, Oliver je iznijela nekoliko savjeta koji mogu pomoći mladima da prebrode digitalne napade i da se zaštite od maltretiranja u budućnosti:

  • Prihvatajte za prijatelje preko interneta samo one osobe koje poznajete i u koje imate povjerenja.
  • Nemojte učestvovati u maltretiranju drugih preko interneta, tračanju ili postavljanju posramljujućih fotografija ili video snimaka – bilo vaših vlastitih, bilo tuđih.
  • Uvijek budite svjesni da SVE poruke, fotografije ili videa koji se postave na internet mogu vidjeti i drugi, te ih mogu komentarisati.
  • Roditelji se trebaju uključiti i pomoći svojoj djeci da razumiju svijet interneta, savjetuje Oliver. Osim toga, oni moraju ograničiti pristup internetu svojoj djeci ako smatraju da se njihovi tinejdžeri ne mogu nositi sa dramom koja se može razviti na internetu, rekla je ona.

Oliver je rekla da i njena kćerka tinejdžerka “pokušava da me ubijedi da baš svako ima profil na Facebooku. Znam da to nije istina, i smatram da moja kćerka još nije spremna na ovakav korak u digitalnom svijetu. Morate biti odlučni i jednostavno biti roditelj.”

Roditelji također trebaju usmjeriti svoju djecu prema aktivnostima koje izgrađuju njihovo samopouzdanje da bi se lakše odbranili od eventualnih napada nasilnički nastrojene djece. “Djeca sa samopouzdanjem imaju ugrađen štit protiv siledžija,” istakla je ona.

Na kraju, Oliver je dodala da mlade ljude treba ohrabrivati da se zauzmu za drugu djecu koja su žrtve vršnjaka nasilnika, te da prijave odrasloj osobi svaki oblik maltretiranja ili zlostavljanja.

IZVOR: HealthDay, oktobar 2011., www.healthday.com

Dugo radno vrijeme majki i rizik od gojaznosti kod djece

Tokom studije, naučnici sa Instituta za zdravlje djece u Londonu (Institute of Child Health) pratili su 13 000 djece do njihove treće godine. Rezultati studije, izjavili su stručnjaci, trebaju služiti kao upozorenje srednjoj klasi stanovništva, za koju se dosad smatralo da nema veliki problem sa debljinom.

Otprilike 23% djece u studiji postalo je debelo ili gojazno sa trećom godinom života. Međutim, naučnici su našli vezu između rizika od gojaznosti i količine zarađenog novca.

Domaćinstva koja su zarađivala £22 000 do £33 000 (funti) imala su 10% veći rizik da će njihovi članovi biti debeli u odnosu na domaćinstva koja su zarađivala ispod £11 000 godišnje.

Domaćinstva sa prihodima iznad £33 000 godišnje imala su za 15% veći rizik da će njihovi članovi biti debeli.

Međutim, naučnici su također primjetili da je u grupi zaposlenih majki – ukupno njih 7 500 – rizik bio veći za 13% odnosno 19%. Naučnici su zaključili da dugo radno vrijeme majki, radije nego nedostatak novca, može biti prepreka pristupu male djece zdravoj hrani i fizičkoj aktivnosti.

“Naprimjer, dugo radno vrijeme roditelja može dovesti da većeg unosa grickalica, brze hrane i/ili dužeg gledanja televizije kod djece.”

Oni su izjavili da zaposlene majke rjeđe doje svoju djecu tokom preporučenog perioda, te da porodice koje više zarađuju mogu češće priuštiti kupovinu brze hrane ili naručivanje hrane iz restorana, što doprinosi većem riziku od debljanja.

Izvor: BBC, juli 2007., www.bbc.co.uk

Starija braća najviše su sklona maltretiranju

Italijanska studija koja je uključivala 195 djece uzrasta između 10 i 12 godina pokazala je da nasilnici u školi najčešće maltretiraju i svoju braću i sestre kod kuće.

Rezultati studije objavljeni su 30. novembra u žurnalu British Journal of Developmental Psychology.

“Otkrili smo da su djeca sa starijom braćom bila najčešće žrtve,” autor studije Ersilia Menesini navela je u izjavi za štampu ispred Britanskog psihološkog društva (British Psychological Society).

“Također je značajno više dječaka nego djevojčica izjavilo da su maltretirali svoga brata/sestru – koji je najčešće bio mlađi. Najvjerovatnije je ovaj oblik maltretiranja uzrokovan željom da se održi pozicija dominacije.”

Međutim, kada su u pitanju djevojčice, “maltretiranje je u najvećoj mjeri povezano sa lošim kvalitetom odnosa između braće i sestara, a ne redom rađanja. Čak što više, visoki nivoi sukoba i mali nivoi suosjećajnosti su značajno dovedeni u vezu sa nasiljem među braćom/sestrama i njihovom viktimizacijom,” navela je Menesini.

Naučnici su također otkrili značajnu vezu između maltretiranja i viktimizacije kod kuće i u školi. Djeca koja maltretiraju svoju braću/sestre češće maltretiraju i drugu djecu u školi, dok su djeca koja su najčešće žrtve maltretiranja kod kuće, najčešće i žrtve maltretiranja u školi.

“Nije moguće sa sigurnošću reći koje ponašanje dolazi prvo, ali je vjerovatno da ako se djeca ponašaju na određen način u kući, naprimjer, maltretiraju brata/sestru, a roditelji to njihovo ponašanje ne ograniče, onda će takvo ponašanje prenijeti i u školu,” istakla je Menesini.

IZVOR: HealthDay, 4. decembar 2009., www.healthday.com

Reklamiranje snažno utiče na odabir hrane kod male djece

Cilj studije stručnjaka sa medicinskog fakulteta Stanford University School of Medicine u Kaliforniji, SAD, i fakulteta za javno zdravstvo Johns Hopkins Bloomberg School of Public Health, Maryland, SAD, bio je da prouče uticaj kumulativnog, svakodnevnog marketinga i izloženosti određenim “brendovima” kod male djece putem testiranja uticaja snažnog reklamiranja poznatih imena na njihovu ocjenu ukusa.

U studiji je učestvovalo 63 predškolske djece kojima je ponuđeno da probaju 5 parova identične hrane i pića, od kojih su neki bili označeni kao proizvod McDonald’s-a, a drugi nisu imali nikakvu oznaku, te je od djece zatraženo da ocijene koji su im parovi hrane i pića bili ukusniji.
Rezultati studije pokazali su da su djeci hrana i piće bili ukusniji ako su mislili da su iz McDonald’s-a. Naknadnom analizom utvrđeno je da je ovaj uticaj bio još izraženiji kod djece koja su imala više televizora u kući i kod djece koja su češće objedovala u McDonald’s-u.

Iz studije se može zaključiti da reklamiranje “imena” hrane i pića utiče na percepciju ukusa čak i kod male djece. Ovi rezultati su u skladu sa preporukama da se reguliše reklamiranje hrane kada su u pitanju djeca, ali i potvrđuju da se reklamiranje određenog “imena” može iskoristiti kao pozitivna strategija da se utiče na izbor hrane kod djece i da se poboljšaju njihove prehrambene navike.

Izvor: Archives of Pediatrics & Adolescent Medicine, avgust 2007., 161:792-797, http://archpedi.ama-assn.org

Povratak u školu – spriječite nasilništvo među djecom

Za neku djecu, početak školske godine podrazumijeva i početak maltretiranja od strane druge djece.

Bez obzira na velike napore da se ovaj problem riješi, maltretiranje (bullying) je stalan problem u školama, ističe Donna Henderson, profesor savjetovanja na univerzitetu Wake Forest University u Winston-Salemu, SAD.

“Cilj je stvoriti sredinu za djecu u kojoj neće biti nasilništva. To je teško jer živimo u svijetu koji prihvata nasilje, zastrašivanje i moć kao sredstvo u životu,” naglasila je Henderson u izjavi za štampu.

Henderson je ponudila savjete roditeljima koji im mogu pomoći da spriječe da njihova djeca postanu siledžije ili žrtve siledžija:

  • Raspitajte se kod školskih službenika i učitelja šta su preduzeli da spriječe nasilništvo, te naglasite njihovu odgovornost.
  • Posmatrajte djecu da biste uočili eventualne znakove upozorenja na samom početku školske godine, poput promjena u ponašanju ili jelu.
  • Kada vidite nasilničko ponašanje nazovite ga takvim i recite svojoj djeci da je takvo ponašanje neprihvatljivo.
  • Razgovarajte o nasilničkom ponašanju sa svojoj djecom. Koristite primjere iz stvarnog života, priče iz vijesti, TV programe i filmove kao priliku da razgovarate o ovoj temi.
  • Redovno upitajte svoju djecu o nasilništvu u školi i odmah se pozabavite bilo kakvim problemom.
  • Ako je vaše dijete žrtva nasilništva druge djece, možete mu/joj pomoći i samim tim što ćete pokazati da ih razumijete i da dijelite njihovu muku.
  • Porazgovarajte sa djecom i utvrdite moguće odgovore na nasilničko ponašanje, poput udaljavanja sa lica mjesta, nepokazivanja emocija, boravak u grupama da bi se izbjeglo izdvajanje, kao i suprotstavljanje nasilniku.
  • Izvršite procjenu svog vlastitog ponašanja. Ako koristite zastrašivanje u komunikaciji sa drugima, možda upravo dajete negativan primjer vašem djetetu. Ili ako vas maltretiraju druge odrasle osobe i vi ne radite ništa da to zaustavite, vaše dijete će vjerovati da je to način na koji se i sami trebaju postaviti prema nasilnicima.

IZVOR: Wake Forest University i HealthDay, avgust 2011., www.healthday.com

Nasilničko ponašanje među djecom (bullying) – Šta roditelji mogu uraditi?

Maltretiranje (bullying) je ponašanje kojim osoba namjerno i kontinuirano nanosi bol drugoj osobi. Bol može biti fizička ili emocionalna. Maltretiranje uključuje udaranje, guranje, nazivanje pogrdnim imenima, isključivanje iz zajedničkih aktivnosti i zadirkivanje. Ako se neko osjeća uplašeno ili uvrijeđeno kada je u društvu određene osobe, moguće je da je to posljedica maltretiranja. Maltretiranje je vrsta agresije koja može preći u nasilje. Djeca koja su žrtve maltretiranja trebaju pomoć odraslih osoba da intervenišu i pruže im podršku.

Roditelji trebaju obratiti pažnju na sljedeće zabrinjavajuće znakove da bi utvrdili da li je njihovo dijete možda žrtva nasilničkog ponašanja: 

Dijete:

  • je često povrijeđeno i u modricama
  • je preplašeno i ima noćne more
  • gubi svoje stvari ili se one često kvare
  • se povlači u sebe
  • ne želi ići u školu
  • nema prijatelje i ne pozivaju ga na zabave
  • je često bolesno
  • se ponaša agresivno

Roditelji mogu pomoći djetetu da izađe nakraj sa maltretiranjem na sljedeće načine:

  • pitajući dijete šta nije u redu
  • podsjećajući dijete da je njegovo pravo da se osjeća sigurnim
  • podučavajući dijete da prepozna nasilničko ponašanje
  • učeći dijete da je u redu reći odraslima o slučajevima maltretiranja
  • podučavajući dijete kako da se zauzme za sebe (tj. podučiti ga da pogleda nasilnika u oči i kaže mu “prestani me maltretirati”)
  • podučavajući djecu da se ne smiju djeci koju drugi maltretiraju, da ne učestvuju u maltretiranju, da ne pružaju puno pažnje djetetu koje maltretira druge i da ne isključuju nikoga iz zajedničkih igara
  • obraćajući se upravi škole i zahtijevajući djelovanje po pitanju nasilničkog ponašanja
  • traženjem pomoći stručnjaka radi unapređivanja djetetovih vještina komunikacije i rada u školi. Dijete koje je žrtva maltretiranja na većem je riziku da će ponovo biti maltretirano (čak i kada se riješi problem prvog slučaja maltretiranja).

U slučaju da njihovo dijete maltretira druge, roditelji trebaju:

  • bolje nadzirati dijete kada se igra sa drugom djecom
  • objasniti djetetu šta je maltretiranje i zašto je ono neprihvatljivo
  • pokušati navesti dijete da razumije kako se osjeća osoba koju drugi maltretiraju
  • upitati dijete kako bi se ono osjećalo da ga neko maltretira
  • razgovarati s djetetom o tome šta bi ga navelo da prestane maltretirati drugu djecu
  • pokazati djeci kako da se uključuju u igru sa drugima na prijateljski način
  • odrediti jasna pravila i posljedice, te biti konzistentan u rješavanju problema lošeg ponašanja
  • pohvaliti djecu kada pokazuju saradnju u igri
  • razmotriti mogućnost uključivanja djeteta u grupni program u kojem bi dijete naučilo kako da kontroliše svoje ponašanje

Izvor: Australijsko psihološko društvo (Australian Psychological Society)

Majke odgajaju djecu na način na koji su i same bile odgajane

Majke koje su same trpjele batine u djetinjstvu ili su imale druga nasilna iskustva češće i same udaraju svoju djecu u odnosu na majke koje nisu imale takva negativna iskustva u djetinjstvu, pokazala je nova studija.

U grupi od 1265 većinom crnačkih, samohranih i siromašnih majki djece do 11 mjeseci starosti, dr. Esther K. Chung i kolege koji su dio zdravstvenog programa za djecu Jefferson Pediatrics/duPont u Filadelfiji, SAD, otkrili su da 19% majki smatra tjelesnu kaznu vidom discipline, a 14% je izjavilo da udaraju svoju djecu.

“Veoma smo iznenađeni, u stvari, što smo otkrili tako veliku učestalost tjelesnog kažnjavanja djece, jer, u prosjeku, djeca su bila samo devet mjeseci stara i uvidjeti da tako mala djeca bivaju udarana je uznemirujuće”, izjavila je dr. Chung.

Međutim, tračak nade leži u tome da nisu sve majke koje su roditelji tukli u konačnici i same počele udarati svoju djecu.

Ljekari su zabrinuti jer smatraju da roditelji nisu svjesni štete koja može proizići iz udaranja djeteta, poput većeg rizika od problematičnog ponašanja, niskog stepena samopouzdanja, depresije, zloupotrebe droga i fizičkog zlostavljanja vlastite djece.

Dr. Chung savjetuje zdravstvene radnike da upitaju trudnice i nove roditelje o vlastitim iskustvima u djetinjstvu, te da ih posavjetuju kada su u pitanju vidovi discipliniranja djece.

IZVOR: Pediatrics, avgust 2009., http://pediatrics.aappublications.org/

Kako pomagati djeci oko domaće zadaće

Prosječni roditelj provodi više od dva sata sedmično pomažući djetetu oko domaće zadaće. Međutim, roditelji sa iskustvom znaju kako da umanje taj teret.

Istraživanja naučnika sa Instituta za obrazovanje pri univerzitetu University of London pokazalo je da je domaća zadaća čest uzrok napetosti i svađa u porodici. U tekstu koji slijedi, tri roditelja nude savjete koji su se za njih pokazali korisnim.

Ugasite TV
“Najbolja stvar koju sam ikada uradila jeste ta što sam zabranila gledanje televizije i igranje kompjutera od ponedjeljka do četvrtka,” tvrdi Patricia, 39, majka dva dječaka uzrasta između 8 i 12 godina. “Prije nego što sam to uradila, mlađi sin se uvijek izvlačio da gleda crtane filmove. Sada kada ta mogućnost ne postoji, mnogo je lakše uraditi zadaću. Zanimljivo je i da učiteljica smatra da je to najbolji stav. Ona često primijeti veliko poboljšanje u sveukupnom raspoloženju i radu kod djece koja imaju ovu djelomičnu zabranu.”

Nemojte previše pomagati djetetu oko zadaće
“Djecu ne ocjenjuju na osnovu onoga što vi možete uraditi,” kaže Linda, 39, majka 8-godišnjih blizanki. „Poznajem ljude koji bukvalno urade cijelu domaću zadaću svojoj djeci, ali koja je svrha toga? Nije u pitanju takmičenje.” Dr. Susan Hallam sa Instituta za obrazovanje također savjetuje roditelje da ponude moralnu podršku, ali da pomožu samo kada dijete to specifično zatraži.

Nemojte čekati da dijete postane preumorno
“Zlatno pravilo za sedmogodišnjake jeste da zadaću urade čim se vrate iz škole, prije vremena za čaj (prim.prev. 17 h),” smatra Michael koji ima sedmogodišnju kćerku. “Nakon tog perioda, sposobnost zadržavanja pažnje opada dosta brzo, osim, eventualno, za veb-stranice o barbikama.”

Patricia se slaže. “Nekoj djeci je potrebno malo odmora odmah nakon škole, ali ako zadaću isuviše odgodite, djeca će biti preumorna da se koncentrišu.”

Koristite sat sa alarmom
“Ako je vaše dijete jedno od onih što uporno otežu dok rade zadaću, šilje sve svoje olovke, ustaju i ponovno sjedaju, te čitaju iznova sve svoje ranije domaće zadatke, ponekad može pomoći da postavite sat sa alarmom,” savjetuje Patricia. ”Ako škola savjetuje 20 minuta domaće zadaće svakodnevno, onda podesite da se alarm na satu javi nakon 20 minuta i recite djetetu da je to granica. Ponekad se ovaj metod može negativno odraziti na dijete, uzrokujući paniku, stoga posmatrajte kako vaše dijete reaguje.”

Pokažite djetetu da ste na njegovog strani
“Ponekad, ako se dijete uporno žali na zadaću, pomaže da roditelj pokaže da suosjeća s njim,” smatra Patricia. “Iskreno razumijem zašto im se ne radi zadaća i primijetila sam da pomaže kada su svjesni da sam na njihovoj strani. Ali u isto vrijeme osjećam da trebam instistirati da redovno rade svoju domaću zadaću i stoga se sve svodi na pravilno balansiranje.”

IZVOR: NHS Choices, 13. juli 2010., http://www.nhs.uk/Livewell/childhealth6-15/Pages/Homeworkadvice.aspx

Igrači nasilnih video igrica otupljuju na stvarno nasilje

Najnovije istraživanje ukazuje na to da igranje nasilnih video igrica, čak samo 20 minuta, desenzibilira ljude kada je u pitanju stvarno nasilje.

“Otkrili smo da su učesnici koji su igrali nasilne video igrice nakon 20 minuta imali slabije fiziološke reakcije na prikaze stvarnih slučajeva nasilja,” rekao je Nicholas Carnagey, koji je sproveo istraživanje kao profesor psihologije na Iowa State univerzitetu u Ames-u.

On je pojasnio da slabija fiziološka reakcija znači da se osoba manje emocionalno uznemiri kada gleda stvarnu brutalnost.

Studija je uključivala 257 studenata (124 muškaraca i 133 žene) koji su bili testirani prije i nakon igranja nasilnih i nenasilnih igrica tokom 20 minuta. Nasilne igrice su uključivale CarmageddonDuke NukemMortal Kombat i Future Cop. Nenasilne igrice su uključivale Glider Pro3D Pinball3D Munch Man i Tetra Madness.

Svi učesnici su imali slične otkucaje srca i druge znakove uzbuđenja prije izloženosti snimcima nasilja u stvarnom životu, koji su uključivali snimke pucnjave, zatvorskih sukoba i policijskih konfrontacija.

“Jedini momenat kada smo vidjeli fiziološke različitosti (među učesnicima) bio je kada su gledali prizore stvarnog nasilja,” rekao je Carnagey.

Osobe koje su prije toga 20 minuta igrale nasilne igrice imale su slabiji galvanički odgovor na koži (slabije znojenje) i sporije otkucaje srca dok su gledale stvarne scene nasilja.

Rezultati predstavljaju upozorenje za roditelje.

Mnogi roditelji vjeruju da nasilne igrice neće uticati na ponašanje njihove djece, ali postoji mogućnost da oni i neće iz prve ruku svjedočiti agresivnije ponašanje svoga djeteta. Negativni uticaj izloženost video igricama obično se reflektuje u svakodnevnoj dječijoj igri, rekao je Christakis. “Učestalost nasilja se uzajamno podržava na negativan način”, on je upozorio, zbog toga “što osnažuje koncept nasilja u njihovim vlastitim životima.”

Mnogi sadržaji na medijima koje djeca gledaju prepuni su nasilja, dodao je Carnagey. U dječijim filmovima i igricama, nasilje je najčešće upakovano u “slatke i prijateljske” likove i dizajn, upozorio je on.

Stručnjaci tvrde da ova nenamjerna desenzibilitacija kao posljedica izloženosti nasilju na medijima može imati istinski uticaj na razvoj djeteta.

“U svakodnevnom životu mi ne govorimo o samo 20-minutnoj izloženosti, već o izloženost koja traje satima, dan za danom,” rekao je Carnagey. “Roditelji trebaju biti upoznati sa sadržajem i aktivni dok djeca prate programe na medijima. Zaista se trebaju upitati kakvim to porukama oni izlažu svoju djecu.

IZVOR: HealthDay News, 9. avgust 2006.

Pričajte više sa svojim djetetom da biste poboljšali njegov/njen rječnik

Nova studija, iako manjeg obima, pokazala je da se jezičke vještine kod djece brže razvijaju što odrasli više pričaju sa njima.

Studija je uključivala 29 djece, starosne dobi od 19 mjeseci, iz siromašnih latinoameričkih porodica. Svakom djetetu prikopčan je mali snimač zvuka koji je snimao sve zvukove koje je dijete čulo tokom dana u svom domu.

Snimci su zatim analizirani da bi se razaznao govor odraslih osoba upućen djetetu od govora koji su djeca samo čula, naprimjer, kada roditelji ili staratelji pričaju preko telefona ili se obraćaju drugoj odrasloj osobi.

Naučnici su utvrdili velike razlike između porodica po pitanju količine govora koji je bio upućen direktno djetetu od strane odrasle osobe. Jednom djetetu je bilo upućeno više od 12000 riječi tokom jednog dana, dok je drugom djetetu bilo upućeno samo 570 riječi, pokazala je studija nedavno objavljena u časopisu Psychological Science.

“To je samo 67 riječi po satu, manje nego što čujete u reklami od 30 sekundi,” istakla je koautorica studije Anne Fernald, profesor psihologije na univerzitetu Stanford University.

Naučnici su testirali jezičke vještine kod djece pet mjeseci kasnije. U uzrastu od 24 mjeseca, djeca sa kojom je više direktno komunicirano imala su puno veći vokabular od djece sa kojom je manje pričano.

Poznato je da djeca u siromašnijim porodicama općenito imaju slabije govorne vještine u odnosu na djecu iz bogatijih porodica. Novi rezultati studije pomogli su da se otkrije zašto je to tako i da se predlože mjere za smanjivanje utvrđenih jezičkih razlika.

IZVOR: Association for Psychological Science, oktobar 2013., www.psychologicalscience.org ‎

Kako spriječiti da vam dijete postane ovisnik o ekranu?

Nekada su djeca morala imati Barbie lutke, akcijske junake Action men i male ponije My Little Ponies, međutim, danas su njihovo mjesto zauzeli najnoviji izumi iz svijeta kompjuterskih igrica. Čak i veoma mala djeca gnjave roditelje da im ih kupe.

Međutim, u ovosedmičnom izdanju Scrubbing Up, psihijatar dr. Alex Yellowlees upozorava da djeca mogu veoma brzo postati ovisna o ekranima, tvrdeći da se roditelji previše oslanjaju na video igrice, koristeći ih čak kao i neslužbene dadilje.

Nekada je igranje kompjuterskih igrica bilo zabavno i bezbrižno – ali ono to više nije. Iako nije zvanično klasificirano kao ovisnost, roditelji i stručnjaci postaju sve zabrinutiji zbog porasta broja mladih ljudi koji izbjegavaju normalne “zabavne” aktivnosti i porodični život da bi mogli igrati kompjuterske igrice u osami. Nije neuobičajeno da djeca provode šest – sedam sati i više svakodnevno igrajući video igrice – i sada se sve veći broj djece i tinejdžera suočava sa negativnim efektima igranja.

KOJI SU UPOZORAVAJUĆI ZNAKOVI?

Znakovi na koje roditelji trebaju obratiti pažnju su sljedeći:

  • tendonitis (bol tetiva) u ručnim zglobovima
  • bolovi u vratu
  • depresija
  • promjene raspoloženja
  • ispadi ljutnje ako roditelj prekine ili ograniči dijete u igranju
  • izbjegavanje normalnog druženja i aktivnosti sa prijateljima
  • preferiranje da vrijeme provodi radije u svojoj sobi nego sa porodicom (čak i tokom obroka)
  • slabljenje uspjeha u školi i slaba pažnja tokom časova

Na posebnom riziku su djeca koja su stidljiva, društveno povučena i anksiozna, kao i djeca koja su depresivna, suočavaju se sa problemima u školi ili porodici, ili bivaju maltretirana od strane vršnjaka.

Ti problemi mogu uzrokovati da se takva djeca osjećaju kao da nemaju kontrolu nad svojim životima – igranje igrica daje im osjećaj moći i kontrole nad njihovim “svijetom” i okruženjem. Djeca koja u sebi skupljaju gnjev, češće naginju igranju agresivnih video igrica.

ŠTA RODITELJI MOGU URADITI?

Postoji nekoliko mjera koje roditelji mogu preduzeti:

  • naučite vještinu komuniciranja sa vašim djetetom da bi se dijete osjetilo voljenim i poštovanim
  • postavite ograničenja na korištenje kompjutera
  • kompjuter postavite na prometno mjesto u domu – ne iza zatvorenih ili zaključanih vrata, jer tako možete s vremena na vrijeme obratiti pažnju na to šta dijete pretražuje po internetu, ali mu se možete ponekad i pridružiti u igranju!

Također je dobra ideja da se kao porodica uključite u različite aktivnosti, na taj način osnažujući djetetov osjećaj ličnog uspjeha i preduzimanja kontrole nad vlastitim svijetom, te da potaknete dijete da se uključi u sport koji mu/joj odgovara, upiše u kreativni klub ili pohađa neki kurs.

Roditelji jednostavno više ne mogu sebi priuštiti to da koriste video igrice kao dadilje ili zabavljače svoje djece.

Vrijeme je da se ponovo uključite u život vašeg djeteta ako želite da izbjegnete veće probleme koje sa sobom donosi ovisnost, poput totalne izolacije od prijatelja i porodice i društvene nezrelosti u kritičnoj fazi djetetovog životnog razvoja!

Autor: dr. Alex Yellowlees, direktor bolnice Priory Hospital u Glasgowu

IZVOR: BBC, avgust 2010., http://www.bbc.co.uk/news/