Day: July 10, 2018

Akutna upala slijepog crijeva kod djece

Upala (ćelijski odgovor na povredu ili blokadu) slijepog crijeva (šuplje tkivo koje se nastavlja na debelo crijevo, obično duž donje desne strane stomaka) može uzrokovati abdominalnu bol i smatra se hitnim medicinskim slučajem. Iako do upale može doći u bilo kojoj godini života, one su rijetke u starosnoj dobi ispod 2 godine, a najčešće se dešavaju između 10 i 30 godine života.

Slijepo crijevo nema očito jasnu funkciju, međutim, ako se upaljeno crijevo ne liječi, može doći do njegovog pucanja i izlijevanja sadržaja u okolnu trbušnu duplju. To može uzrokovati peritonitis (bolnu upalu opne crijeva i trbušne duplje).

SIMPTOMI

  • Tupa bol u blizini pupka ili gornjeg abdomena koja postaje oštrija i spušta se u donje desno područje stomaka
  • Temperatura
  • Gubitak apetita
  • Povraćanje nakon početka trbušne boli
  • Nemogućnost normalnog hoda zbog boli, ili javljanje boli prilikom kašljanja ili skakanja
  • Oticanje trbuha
  • Konstipacija (zatvor) ili proljev

DIJAGNOZA

Dijagnozu nije jednostavno uspostaviti, pošto simptomi mogu biti slični simptomima drugih bolesti. Zbog opasnosti od pucanja, upala slijepog crijeva smatra se hitnim slučajem. Ako vaše dijete ima prethodno navedene simptome, odmah se obratite ljekaru. Nemojte djetetu davati da jede, pije ili uzima bilo kakve lijekove prije nego što ga ne pregleda ljekar.

Za uspostavljanje prave dijagnoze mogu pomoći sljedeći testovi:

  • Anamneza
  • Kompletni fizikalni pregled, uključujući pregled trbuha i karlice
  • Analiza urina da se isključi mogućnost upale urinarnog trakta
  • Testovi krvi da se identifikuje infektivni proces
  • Testovi dijagnostičkog snimanja, poput CT snimaka (rendgenski snimci) i ultrazvuka

LIJEČENJE

Ako se posumnja na upalu slijepog crijeva, preporučuje se operacija – hirurško odstranjivanje slijepog crijeva. Prije operacije pacijentu se daju antibiotici, zatim se pod općom anestezijom otkloni slijepo crijevo putem jednog reza ili putem laparoskopije (otklanjanje tkiva uz pomoć kamere).

Ako nije došlo do pucanja slijepog crijeva, oporavak je obično brz i djeca napuštaju bolnicu dan-dva nakon operacije. Većina djece može se vratiti normalnim aktivnostima nakon 2 – 3 sedmice. U slučaju da je došlo do prsnuća, proces oporavka može biti složeniji.

Izvor: JAMA; Patient Page, 2007.;298:482., http://www.jama.com

Zaštita djece od zlostavljanja

Ovaj edukativni ekspoze, koji se odnosi na djecu uzrasta od tri godine naviše,

sačinila je dr. Sherryll Kraizer


Uvod

Postoje zabrinjavajući dokazi koji pokazuju da je zlostavljanje djece uzrok mnogim značajnim socijalnim problemima današnjice, odnosno:

  • 95% osoba koje zlostavljaju djecu bile su i same zlostavljane u dječjem uzrastu
  • 80% djece koja bježe od kuće navode zlostavljanje kao uzrok bijega
  • 95% osoba koje se prostituišu bile su zlostavljane kao djeca
  • 78% osoba koje su u zatvorima bile su zlostavljane dok su bile djeca
  • 50% osoba koje su pokušale samoubistvo navode da su bile seksualno zlostavljane u nekom periodu svog života.

(Izvor podataka je dostupan na zahtjev)

Ne može se reći da se sva zlostavljana djeca susreću sa svim ovim problemima, ali se ne može poreći da zlostavljanje djece spriječava mnoge od njih da u potpunosti razviju svoj puni potencijal. Njihov gubitak predstavlja i naš gubitak i potrebne su adekvatne mjere da se zatvori pakleni krug zlostavljanja djece.

Postoji i drugačiji način posmatranja statističkih podataka, a to je da se stekne svijest o tome da kad bismo bili u stanju da zaustavimo ili čak, djelomično spriječimo zlostavljanje djece, mogli bismo značajno doprinijeti rješavanju nekih od najznačajnih problema našeg društva.

Sada nam je poznato da i sama djeca mogu spriječiti zlostavljanje ili otmice ako raspolažu vještinama koje razumiju i koje mogu primjenjivati u svakodnevnom životu. Zlostavljanje djece je na naslovnim stranicama novina sa alarmantnom učestalošću. Tokom posljednjih petnaest godina, vijesti o zlostavljanju djece se konstantno povećavaju. 

I dio – Osnovni principi prevencije

Djeca su na prvoj liniji borbe protiv zlostavljanja. Roditelji, škola i institucije mogu koristiti svu moguću tehnologiju spriječavanja koju imaju na raspolaganju, ali iskustvo nam kazuje da smo gotovo uvijek iznenađeni kad otkrijemo da se oni koju zlostavljaju djecu nalaze u njihovom najbližem okruženju.

Prevencija zlostavljanja djece može se naučiti bez da se govori o samom zlostavljanju. Djeci nije potrebno govoriti šta je to zlostavljanje, ko su oni koji zlostavljaju, kako djeluju, šta im rade ili zašto to rade. Nije im, isto tako, potrebno govoriti niti da ih ljudi koji ih vole mogu povrijediti. Radije se trebamo pozabaviti prevencijom na pozitivan i konkretan način, prenoseći djeci vještine koje su im potrebne da se sami adekvatno postave u situaciji koja je potencijalno opasna.

Postoje momenti kada djeca mogu i moraju biti odgovorna za svoje vlastito dobro, kao što su oni u kojima su sama sa potencijanim agresorom. U takvim trenucima, njima je potrebna dozvola da o tome progovore. Njima su potrebne specifične tehnike da prekinu ono što im se dešava. Isto tako, moraju znati da će im odrasli vjerovati i da će ih podržati u životu. Najbolja generalna odbrana koju djeca mogu imati protiv zlostavljanja je:

  • Svijest o svojim vlastitim sposobnostima
  • Sposobnost da tačno procijene i postave se u različitim situacijama
  • Da znaju gdje i kako da potraže pomoć
  • Da znaju da će im se vjerovati

Djeca imaju pravo da budu sigurna i da ne osjećaju strah. Djeca koja su naučena da razmišljaju svojom glavom su najbezbjednija.

Prevencija seksualnog zlostavljanja

Treniranje prevencije seksualnog zlostavljanja započinje se dječjim prirodnim sposobnostima, sa onim što već znaju i sa iskustvima koja su već stekli. Osnovne poruke u prevenciji dječjeg zlostavljanja od strane ljudi koji su djeci poznati uključuju sljedeće:

  • Tvoje tijelo pripada tebi
  • Imaš pravo da kažeš ko te dodiruje i kako
  • Ako te neko dodiruje na način koji ti se ne dopada, na način koji čini da se osjećaš čudno ili neprijatno, ili na način za koji ti misliš da nije dobar ili tvoji roditelji misle da nije dobar, u redu je ako toj osobi kažeš “Ne”
  • Ako ta osoba neće da prestane, reci joj “Ja ću sve kazati!”, i onda ispričaj, šta god da bude
  • Ako od tebe traži da to čuvaš kao tajnu, reci joj “Neću, ja ću sve ispričati!”
  • Ako imaš problem, stalno pričaj o tome, sve dok ti neko ne pomogne

Djeca nauče, kad ih mi podučimo, da mogu imati neku kontrolu nad onim što se dešava sa njihovim tijelom, i kada im pokažemo na primjeru našeg vlastitog ponašanja, da njihovo tijelo zaista pripada njima. Djeca, već u uzrastu od dvije ili tri godine i sama znaju koje dodire vole, a koje dodire ne vole. Dodiri koje ne vole čine da se osjećaju neprijatno i izgledaju im pogrešno. Ovakav pristup prevenciji im jednostavno daje dozvolu da o tome progovore. On ih uči kako da efikasno progovore o tome i koji je način odgovarajući.

Tehnike za prevenciju dječjeg zlostavljanja moraju se usvojiti (naučiti) ne samo kao ideje već kao stvarne vještine. To znači vježbu. Jedan dio efikasne edukacije u prevenciji uključuje igru uloga, davanje mogućnosti djeci da vide kako se osjećaju kad kažu “Ne” u nekoj teškoj situaciji. Roditelji mogu uraditi nešto od ovoga, ali je suštinski dio programa u razredu, ustvari, davanje mogućnosti djeci da isprobaju ove vještine da bi ih mogli zaista iskoristiti onda kada smatraju da je to potrebno. Isto kao što djeca ne uče da voze bicikl tako što čitaju ili govore o vožnji bicikla, oni ne mogu naučiti ni prevenciju zlostavljanja bez prilike da rade na tehnikama, da vježbaju i da se priviknu na te vještine.

Pazite na djecu u blizini vode!

Bazeni nude olakšanje tokom ljetnih vrućina, međutim, roditelji trebaju poduzeti određene mjere da bi spriječili strašne nesreće poput utapanja djeteta, savjetuju stručnjaci.

“Suprotno popularnim prikazima u filmovima gdje osoba koja se davi maše rukama i doziva upomoć, djeca naprosto potonu i udave se,” naglašava Joseph Torg, pomoćni profesor ortopedije i sportske medicine pri univerzitetu Temple University u Filadelfiji.

“Do utapanja dolazi brzo, tiho i neprimjetno. Nakon što potonu, djeca postaju dezorijentisana i nesvjesna promjene okruženja iz zraka u vodu,” pojašanjava Torg u izjavi za štampu ispred Temple univerziteta.

Svake godine u Sjedinjenim Američkim Državama oko 500 djece, uzrasta od 5 godina i mlađe, utopi se u nesrećama na bazenima.

Torg nudi sljedeće savjete kao vid mjera predostrožnosti:

  • Ne odvajajte pogled od djeteta, posebno na bazenima gdje vladaju velike gužve
  • Naučite djecu da plivaju najkasnije do 5 godine života
  • Osigurajte bazene pomoću ograda, kapija, i/ili prekrivača za bazene
  • Neplivači trebaju imati pristup samo plitkim bazenima ili trebaju nositi certificiran prsluk na napuhavanje
  • Osobe svih uzrasta i nivoa iskustva trebaju nositi pojaseve na napuhavanje (pojaseve za spasavanje) kada plivaju u potocima i rijekama. Plivanje u okeanima treba biti ograničeno na plaže sa spasiocima, napominje Torg.

“Kada su u pitanju bazeni, džakuziji, jezera, potoci i rijeke, poslovica „Bolje spriječiti nego liječiti” ne može se dovoljno naglasiti, jer kada je u pitanju utapanje, za njega nema lijeka,” rekao je on.

IZVOR: HealthDay, juli 2010., www.healthday.com

Paracetamol umanjuje djelotvornost vakcine

Preventivno davanje paracetamola protiv temperature bebama nakon imunizacije može umanjiti djelotvornost vakcine, smatraju naučnici.

Istraživanje koje je uključivalo 450 vakcinisanih beba pokazalo je da je davanje paracetamola tokom sljedećih 24 sata zaista pomoglo da se umanji tjelesna temperatura djeteta. Međutim, češki naučnici otkrili su i značajno manji odgovor organizma na vakcinu kada je djetetu davan paracetamol u poređenju na organizme beba koje nisu primile ovaj lijek.

Vođa studije, profesor Roman Prymula, rekao je da se paracetamol ponekad preventivno daje da bi se ublažio strah roditelja od visoke temperature kod djeteta nakon vakcinacije.
Međutim, studija, koja je uključivala vakcinacije i revakcinacije, pokazala je da ova praksa, ustvari, može uzrokovati više štete nego koristi.

Ovo je vjerovatno prvi put da je primijećen ovakav utjecaj paracetamola nakon imunizacije. Naučnici smatraju da je moguće da paracetamol remeti odgovor imunih ćelija na vakcinu.

“Klinički značaj ovih imunoloških rezultata je nejasan, te su potrebne dodatne procjene”, napisao je profesor Prymula.

„Ipak, preventivno davanje [paracetamola] nakon vakcinacije ne treba se više rutinski preporučivati bez pažljive procjene očekivanih koristi i rizika.”

IZVOR: BBC NEWS, oktobar 2009., http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/health/8308786.stm

Optimalne su dvije čaše mlijeka dnevno

Manje ne osigurava dovoljno vitamina D, a više može umanjiti zalihe željeza

Vitamin D i željezo su nutrijenti od ključne vrijednosti, posebno kada je u pitanju razvoj dječijeg tijela i mozga. Tokom ove studije, naučnici su otkrili da dvije čaše dnevno predstavljaju odgovarajuću količinu mlijeka za dijete, istakao je autor studije dr. Jonathon Maguire, pedijatar u bolnici St. Michael’s Hospital u Torontu.

Prije ove studije, koja je objavljena 17. decembra 2012. u internet izdanju časopisa Pediatrics, preporuke o optimalnoj količini mlijeka nisu bile baš najjasnije, pojasnio je Maguire.

Vitamin D pomaže tijelu da apsorbuje kalcij iz mlijeka, a koji je neophodan za razvoj čvrstih kostiju. Vitamin D, također, može pomoći u sprečavanju razvoja autoimunih, respiratornih i kardiovaskularnih oboljenja.
Vitamin D se najčešće nalazi u vitaminski ojačanoj hrani poput mlijeka. Tijelo također proizvodi ovaj vitamin nakon izlaganja suncu.

Željezo je, pak, neophodno za razvoj mozga. Nedostatak željeza, čak i ako nije u toj mjeri da se dijagnosticira kao anemija, može dovesti do slabijeg fizičkog i mentalnog razvoja, tvrdi se u studiji.

Da bi načinili preporuke koje bi uzele u obzir i vitamin D i željezo, Maguire i kolege u studiju su uključili više od 1300 djece između 2 i 5 godina života. Njihovi roditelji izvještavali su koje količine mlijeka djeca obično konzumiraju, a zatim su nivoi vitamina D i željeza mjereni kod djece putem krvi.

Istraživači su otkrili da kako je rastao unos kravljeg mlijeka kod djece, tako je rastao i nivo vitamina D, dok se nivo željeza smanjivao. Dvije čaše mlijeka dnevno obezbjeđuju dovoljne količine vitamina D za većinu djece. Za djecu tamnije kože, međutim, dvije čaše mlijeka dnevno nisu bile dovoljne za održavanje odgovarajućeg nivoa vitamina D tokom zimskih mjeseci (koža tamnije pigmentacije otežava sunčevim zrakama da pokrenu proizvodnju D vitamina).

Stoga, autori studije predložili su da je za ovu djecu potrebna suplementacija vitaminom D u zimskom periodu.
Naučnici su također otkrili da pijenje mlijeka iz flašice ne podiže količine vitamina D, ali da rezultira manjim količinama željeza. Ovi rezultati podržavaju ranije studije koje su pokazale da su djeca koja koriste flašicu na većem riziku od anemije.

U najvećem broju slučajeva, Maguire je istakao, radi se o tome da su niski nivoi željeza posljedica toga da djeca piju tolike količine mlijeka da su jednostavno previše sita da bi jela druge vrste hrane koje sadrže dovoljne količine željeza.

“Mlijeko je veoma dobar izvor nutrijenata, ali samo do određene granice,” rekao je on.

Emilia Baczek, pedijatrijski nutricionista u dječjoj bolnici La Rabida Children’s Hospital u Chicagu, rekla je da iako vitamin D ne utiče na nivoe željeza, kalcij koji se nalazi u mlijeku može otežati sposobnost tijela da apsorbuje željezo.

Iako je važno da djeca piju mlijeko, važno je i zapamtiti da mlijeko predstavlja samo dio zdrave prehrane, naglasila je ona.

Kada su u pitanju djeca kojoj su potrebni dodaci prehrani sa vitaminom D, preporučena doza za djecu stariju od 1 godine iznosi 600 međunarodnih jedinica dnevno.

IZVOR: HealthDay, decembar 2012., www.healthday.com

Majčinska ljubav za dugotrajno zdravlje

Istraživanja su pokazala da je siromaštvo povezano sa većim rizikom od srčanih bolesti i drugih mentalnih i fizičkih oboljenja tokom cijelog života. Stručnjaci vjeruju da stres i neimaština koji prate niski društveno-ekonomski status uzrokuju pretjerano naprezanje imunog sistema čovjeka, aktivirajući gene i otpuštajući bjelančevine koji mogu uzrokovati upale u cijelom tijelu.

Upala je implicirana u mnogim oboljenjima, uključujući astmu, depresiju i kardiovaskularne bolesti.

Međutim, nova studija pokazala je da brižna majka može zaustaviti neke od ovih procesa koji vode ka upali.

Tokom studije, naučnici su analizirali ključne aspekte imunog sistema 53 osobe, starosne dobi od 25 do 40 godina, koje su rasle u siromašnim porodicama tokom prvih pet godina života. Učesnici su također pitani o njihovom odnosu sa majkama na osnovu standardnog sistema mjerenja pod nazivom Parent Bonding Inventory. Te informacije su također zatražene i od samih majki.
Naučnici su zatim izolirali periferne krvne mononukleusne ćelije (komponente imunog sistema) učesnika.

26 odraslih osoba koje su svoje majke opisale kao tople i brižne, imale su manju ekspresiju gena koji promovišu upalu u poređenju na osobe čije su majke emocionalno hladne.

Osobe čije su majke brižne također su lučile manje interleukina 6, bjelančevine koje je također povezana sa upalom.

Studija je objavljena 18. maja u časopisu Molecular Psychiatry.
Sheila Smith, šef odjela za rano djetinjstvo Državnog centra za siromašnu djecu pri univerzitetu Columbia University, rekla je da je studija potvrdila ono što su istraživanja razvoja djeteta ranije pokazala – da majčinska toplina može osigurati koristi tokom cijelog života.

Međutim, siromaštvo može otežati porodicama da zadovolje osnovne potrebe poput osiguravanja hrane i smještaja za svoje porodice, rekla je Smith. “Neki roditelji koji se suočavaju sa ekonomskim poteškoćama nisu u stanju pružiti emocionalnu toplinu djetetu u mjeri u kojoj mu je potrebna. To nam govori da trebamo sprovesti određene mjere da osiguramo da se roditelji mogu odnositi prema svojoj djeci sa toplinom.” Te mjere uključuju vršenje pregleda radi utvrđivanja eventualne depresije [roditelja], pružanje pomoći porodicama koje su u teškoj finansijskoj situaciji i realiziranje programa putem kojih drugi roditelji mogu dati svoju društvenu podršku.

Iako ova studija nije analizirala ulogu očeva, druge studije pokazale su da odgovornost ne treba ležati samo na majkama. Očevi, očusi i mačehe, rođaci i prijatelji mogu pružiti djeci toplinu i brigu koju ona trebaju, istakla je Smith.

PRILAGOĐENO SA: Healthday, 18.05.2010., www.healthday.com

Kako zaštititi dijete od zlostavljanja

Problem bezbjednosti djeteta muči svakog roditelja. I premda je mala vjerovatnoća da će neka odrasla osoba povrijediti vaše dijete, rizik ipak postoji.

Osobe koje zlostavljaju djecu potiču iz svih sfera života, svih starosnih dobi, društvenih klasa i profesija. Te osobe također mogu biti žene. Sve to otežava roditeljima da prepoznaju koja osoba bi mogla predstavljati prijetnju sigurnosti njihovog djeteta.

Nisu u pitanju samo nepoznate osobe

Često dijete koje je žrtva zlostavljanja poznaje svog zlostavljača koji može biti član porodice, prijatelj ili neko na poziciji od povjerenja poput trenera ili mentora.

Zlostavljači koji su poznati žrtvi obično “pripreme” dijete prije samog čina zlostavljanja, a rade to na način da bolje upoznaju dijete, provode vrijeme nasamo sa njim, kupuju mu poklone i izvode vani da bi zadobili povjerenje djeteta. Postoji mnogo načina na koje zlostavljač pronalazi i sprijateljava se sa djecom. Zlostavljači često namjerno dolaze na pozicije ili mjesta gdje mogu biti blizu djece, kao što su igrališta, obdaništa, parkovi ili omladinske grupe.

Ponekad se pedofili i osobe koje zlostavljaju djecu sprijatelje sa roditeljima da bi se približili samom djetetu. Samohrani roditelji su ranjiviji kada je ovaj scenario u pitanju. Ako se neki vaš poznanik/poznanica zanima više za vaše dijete nego za vas, naprimjer, ako stalno žele da vam čuvaju dijete, izvode ga naobdan ili mu kupuju poklone, dobro motrite tu situaciju.

Zlostavljači djeteta mogu “pripremati” dijete tako što čine da se dijete osjeća posebnim i željenim. Ako se dijete ne osjeća voljenim u svom domu, te je nesigurno, takvo dijete može biti posebno ranjivo.

Nakon zlostavljanja djeteta, pedofili mogu reći djetetu da o tome nikome ne govori ili mu čak zaprijetiti.

Kako da zaštitite svoje dijete

Mogućnost da vaše dijete bude zlostavljano je zastrašujuća i ponekad je to van vaše kontrole, međutim, postoje koraci koje možete preduzeti da biste zaštitili svoje dijete koliko god je to moguće. Možda najbolja stvar koju možete uraditi jeste da odgojite svoje dijete tako da se osjeća voljeno i vrijedno. Podarite djeci samopouzdanje da vjeruju u sebe i da se udalje iz situacija u kojima se ne osjećaju ugodno.

Podučite svoje dijete od ranog uzasta o njegovom/njenom tijelu. Recite im koji su dijelovi tijela intimni, te ih niko ne bi trebao dirati. Objasnite im da njihova tijela pripadaju samo njima.

Seksualna edukacija se također treba provoditi od malena, a u skladu sa uzrastom, da bi djeca razumjela šta je ispravno, a šta nije. Djeca koja trpe zlostavljanje najčešće su zbunjena i ne razumiju da je ono što im se dešava pogrešno.

Mnoga djeca nemaju dovoljno hrabrosti da se usprotive odrasloj osobi. Podučite svoje dijete da ako bilo koja odrasla osoba uzrokuje da se ono osjeti nelagodno, ako ga straši ili dira na način koji nije uredu, bilo da je u pitanju stranac ili osoba koju poznaje, da dijete ima pravo da kaže “ne” i da viče upomoć. Dijete se treba odmah udaljiti od takve osobe i obratiti se roditeljima za pomoć.

Neka vaše dijete zna da ćete uvijek biti tu za njega i da ćete povjerovati u ono o čemu vam se povjeri. Djeca rijetko lažu kada je u pitanju zlostavljanje.

Ohrabrite komunikaciju da bi dijete osjećalo da uvijek može popričati sa vama. Postavite dobar primjer za to tako što ćete i vi otvoreno (i na odgovarajući način) pričati sa djetetom. Ako ih podučite da budu iskreni ako ih nešto brine, oni će vam se povjeriti u slučaju da se nešto dogodi.

Opasnost od neznanaca

Objasnite svom djetetu opasnosti koju mogu predstavljati nepoznati ljudi:

  • Odredite do koliko sati vaše dijete može biti van kuće i insistirajte da vas uvijek obavijesti o tome gdje se nalazi.
  • Neka vaše dijete nikada ne bude samo na ulici: ispratite ga do mjesta gdje se treba naći sa prijateljima, i dođite po njega kada se izlazak završi.
  • Objasnite djetetu da je sigurnije ako se kreće sa grupom prijatelja. Ako moraju sami ići do škole i nazad, ohrabrite ih da se kreću sa drugom djecom, posebno tokom zime kada se rano smrači. Ili ako ne možete doći po njih, dogovorite se sa članom porodice ili prijateljem koje vaše dijete poznaje da dođe po njega/nju.
  • Naučite dijete kako da ignoriše nepoznate osobe koje mu se obraćaju. Dijete se može praviti da nije dobro čulo i brzo se udaljiti.
  • Recite im da je u redu reći “NE” odrasloj osobi. Ako neka odrasla osoba uradi bilo šta što ga može uplašiti, dijete treba vrisnuti za pomoć i odmah pobjeći na sigurno mjesto.
  • Objasnite djetetu da nikada ne smije ući u automobil sa nepoznatim čovjekom. Ako neko zaustaviti auto i pita dijete za pravi smjer, dijete se treba držati na dovoljnoj udaljenosti od auta da ne može biti zgrabljeno, te da u svakom trenutku može pobjeći ako to bude potrebno.

Skrivanje iza paravana

Stranice za ćaskanje ili društveno umrežavanje na internetu idealan su prostor za zlostavljače i pedofile koji traže djecu s kojom bi mogli stupiti u kontakt. Zlostavljači se mogu pretvarati da su bilo ko, te vremenom zadobiti povjerenje djeteta.

Nemojte se uspaničiti i u potpunosti zabraniti vašem djetetu da koristi internet. Internet može biti vrijedan alat za obrazovanje, i podučavanje djeteta kako da ga pravilno pretražuje biće od koristi za njegovu budućnost. Ako im zabranite da ga koriste, djeca neće naučiti koji je najbolji način da ga koriste. Ako imate internet u svom domu, pristupite mu zajedno sa svojim djetetom i pomozite mu da pronađe ono što želi. Nadgledajte ga da budete sigurni da ne posjećuje stranice koje smatrate neodgovarajućim.

Razgovarajte sa svojim djetetom o opasnostima stranica za ćaskanje (chatrooms) i stranica za društveno umrežavanje. Objasnite im da nikada ne daju lične detalje poput svog pravog imena, adrese, email-a ili telefonskog broja.

Upitajte dijete kako bi postupilo u određenim situacijama, naprimjer, da ga neko prilikom razgovora preko interneta upita za lične podatke. Razgovorajući sa svojim djetetom pokazat ćete iskren interes za ono što dijete ima za reći, te će vas dijete pažljivije slušati.

Zanimajte se za ono što djeca rade na internetu i obratite pažnju na eventualne promjene u njihovom ponašanju prilikom korištenja interneta, poput, recimo, iznenadno puno dužeg korištenja ili pokušaja da sakriju ono šta rade. Neka porodični kompjuter UVIJEK bude u sobi gdje možete vidjeti šta vaše dijete radi. Nemojte djeci dozvoliti da imaju internet konekciju u svojim sobama, jer se tako mogu priključiti na internet kasno navečer, a vi nećete znati šta rade.

Najbolje je da zabranite djetetu da postavlja fotografije sebe i svojih prijatelja na internet gdje bi bile pristupačne nepoznatim osobama. O tome porazgovarajte i sa roditeljima prijatelja vašeg djeteta i saznajte kakav je njihov stav po pitanju pravila o korištenju interneta. Druga djeca mogu na internet postaviti grupne fotografije koje uključuju i vaše dijete, pa učinite onoliko koliko je u vašoj moći da to spriječite.

Ako vaše dijete stekne prijatelja preko interneta i želi se lično s njim upoznati, nikada mu nemojte dopustiti da na sastanak ide bez druge odrasle osobe u pratnji. Budite pratnja svom djetetu ako možete i obavezno se sastanite na javnom mjestu sa puno ljudi, poput kafea ili trgovačnog centra.

Šta uraditi ako sumnjate da dijete biva zlostavljano

Ako mislite da neko dijete biva zlostavljano, nemojte se dvoumiti o tome da li da intervenišete – kontaktirajte socijalnog radnika ili policiju.

Za savjet o eventualnom slučaju zlostavljanja djeteta možete se obratiti i svom porodičnom ljekaru.

IZVOR: NHS Choices, juli 2010., http://www.nhs.uk

Kako izabrati najbolji školski ruksak

Kako se primiče nova školska godina, stručnjaci podsjećaju roditelje i djecu koji planiraju šta sve trebaju kupiti, da uzmu u obzir težinu i kvalitet ruksaka.

Svake godine, u SAD-u otprilike 6000 djece iskuse povrede povezane sa školskim ruksakom, kaže Linda Rhodes, pri zdravstvenom centru MCGHealth Children’s Medical Center u Augusti.

U cilju smanjivanja povreda uzrokovanih školskim ruksacima, Rhodes pruža roditeljima sljedeće savjete:

  • Odaberite lagan ruksak koji ne doprinosi previše postojećem teretu koji dijete već mora da nosi. Torba treba imati dvije široke, postavljene naramenice i postavljeni zadnji dio koji će pružiti udobnost i spriječiti da dijete bude ubodeno oštrim rubovima olovki, bojica, linijara i drugih predmeta koje treba da nosi.
  • Odaberite odgovarajuću veličinu ruksaka za vaše dijete. On ne bi trebao pokrivati više od tri-četvrtine dužine djetetovih leđa.
  • Pažljivo odaberite šta ćete staviti u ruksak. Maksimalna težina napunjenog ruksaka ne bi trebala prelaziti 15% tjelesne težine djeteta. Postavite najteže knjige uz leđa pošto je za njih potrebna najveća podrška tijela. Ako se dijete mora nagnuti naprijed da bi nosilo ruksak, onda je on pretežak.
  • Podučite dijete da ruksak nosi na pravilan način. Ruksak je potrebno nositi uz pomoć obje naramenice – nošenje ruksaka samo na jednom ramenu uzrokuje pretjerano opterećivanje samo jedne strane gornjeg dijela tijela. Naramenice trebaju biti dovoljno zategnute, ali ne smiju zatezati dijete. Ako ruksak ima kajš oko stomaka, dijete ga treba koristiti da bi lakše nosilo teret.

IZVOR: HealthDay, avgust 2010., www.healthday.com

Ftalati u plastici feminiziraju dječake

Nova studija američkih naučnika sa univerziteta University of Rochester pokazala je da određene hemikalije u plastici – ftalati – mijenjaju način funkcionisanja mozga kod dječaka, doprinoseći tako rastućem broju dokaza o njihovoj škodljivosti.

Rezultati studije objavljeni su u medicinskom žurnalu International Journal of Andrology.

Ftalati imaju sposobnost da poremete hormonalnu ravnotežu, te je u EU već nekoliko godina zabranjeno njihovo korištenje u igračkama. Međutim, ftalati se još uvijek naširoko koriste u različitim predmetima u domovima, poput plastičnog namještaja, linoleuma, PVC zavjesa za kadu, plastičnih kutija i folija za pakovanje hrane, kao i drugih predmeta. Postoji mnogo različitih tipova ftalata i neki od njih imitiraju ženski hormon estrogen.

Naučnici su već dokazali da visoka izloženost flatatima u trudnoći može dovesti do rađanja dječaka sa abnormalnostima genitalnih organa. Međutim, oni sada tvrde da ftalati također mogu utjecati na mozak u razvoju tako što poništavaju djelovanje muškog hormona testosterona.

Dr Shanna Swan i kolege testirali su uzorke urina na tragove ftalata kod žena u sredini trudnoće, a zatim su pratili razvoj njihove djece (74 dječaka i 71 djevojčicu) do starosne dobi od 4 do 7 godina i anketirali majke u vezi s tim koje igračke njihova djeca vole i u kojim igrama uživaju.

Naučnici su otkrili da dva ftalata – DEHP (koristi se za omekšavanje plastike, za podove, itd.) i DBP (koristi se za poboljšanje fluidnosti ljepila i boja, za plastificiranje tekstila, itd.) mogu utjecati na ponašanje djece tokom igre. Dječaci koji su u utrobi majki bili izloženi visokim nivoima ovih ftalata manje su se igrali sa autićima, vozovima ili pištoljima, i rjeđe su se upuštali u “grublje” igre borbe sa drugim dječacima.

Elizabeth Salter-Green, direktor CHEM Trust-a, izjavila je da su rezultati studije zabrinjavajući, i iako je priznala da su dječaci čije je ponašanje analizirano bili još veoma mali, ona je istakla da smanjena “muška” igra u ovoj starosnoj dobi može dovesti do razvoja drugih feminiziranih karakteristika kasnije u životu.

IZVOR: BBC NEWS, novembar 2009., http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/health/8361863.stm

FTALATI se koriste u mnogobrojnim proizvodima, od enteričkih premaza na lijekovima i dodacima ishrani, do agensa za želiranje, stabilizatora, lubrikanata, itd., te se primjenjuju u ljepilima, građevinskim materijalima, pesticidima, proizvodima za higijenu, deterdžentima, dječjim igračkama, pakovanjima, štamparskoj tinti, bojama, prehrambenim proizvodima, tekstilima, sredstvima za čišćenje i drugom. Kada su u pitanju sredstva za ličnu higijenu, ftalate sadrže: parfemi, sjene za oči, losioni za tijelo, lakovi za nokte, tečni sapuni i sprejevi za kosu. Smatra se da je ishrana (koja uključuje masnu hranu poput mlijeka, putera i mesa) glavni izvor DEHP i drugih ftalata u općoj populaciji.

Izloženost djece ftalatima je općenito veća nego kada su u pitanju odrasle osobe –najvjerovatnije zbog njihove navike da predmete stavljaju u usta. Autori studije koja je 2008. godine objavljene u žurnalu Pediatrics 121 (2): e260–8 (http://pediatrics.aappublications.org/cgi/content/abstract/121/2/e260) “primijetili su da je korištenje dječjeg losiona za tijelo, dječjeg pudera i dječjeg šampona dovedeno u vezu sa povećanim koncentracijama ftalata u urinu djece i da je ta veza bila najveća kod veoma male djece. Ovi rezultati pokazuju da dermalna izloženost može značajno doprinijeti zasićenosti tijela ftalatima u ovoj populaciji.”

IZVOR: Wikipedia, http://en.wikipedia.org/wiki/Phthalate

Urinarne infekcije kod djece

Infekcije mokraćnih puteva (urinarnog trakta) pogađaju oko 3% djece u SAD-u svake godine. Tokom djetinjstva, rizik od urinarnih infekcija iznosi 2% za dječake i 8% za djevojčice.

Veoma je važno prepoznati i liječiti urinarne infekcije, ali roditelji često ne primjete simptome upale, a mala djeca nisu u stanju opisati kako se osjećaju. Neliječene urinarne infekcije mogu dovesti do ozbiljnih problema sa bubrezima koji mogu opasni po život djeteta.

Kako urinarni trakt normalno funkcioniše?

Bubrezi filtriraju i otklanjaju otpadne materije i vodu iz krvi i tako nastaje mokraća (urin). Bubrezi odrasle osobe proizvode otprilike 1-2 litra urina dnevno, dok je kod djece ta količina manja zavisno od njihove starosne dobi. Mokraća putuje iz bubrega niz dvije uske cijevčice koje se nazivaju ureteri. Mokraća se zatim prikuplja u mjehuru – organu koji izgleda poput balona. Kod djeteta, mokraćni mjehur može držati 30-45 ml mokraće za svaku godinu starosti djeteta. Dakle, mjehur četverogodišnjeg djeteta može držati oko 118-177 ml (manje od jedne šolje), a osmogodišnjeg djeteta 236-354 ml urina. Tokom pražnjenja mjehura, dolazi do opuštanja mišića koji se zove sfinkter, te mokraća istječe iz tijela kroz uretru, cjevčicu koja se nalazi na dnu mjehura. Otvor uretre pozicioniran je na kraju penisa kod dječaka (vidi sliku 2), i ispred vagine kod djevojčica (vidi sliku 3).

Kako dolazi do upale mokraćnih puteva?
Normalni urin ne sadrži bakterije. Ponekad, bakterije mogu ući u urinarni trakt i urin sa kože iz okoline rektuma i genitalija, te doći do mjehura. Kada se to desi, bakterije mogu uzrokovati upalu mokraćnog mjehura, te dovesti do oticanja i pojave bolova u donjem dijelu stomaka i sa strana. Ovakva upala mokraćnog mjehura naziva se cistitis.

Ako bakterije putem uretera dođu do bubrega, može doći do njihove upale. Ovu upalu često prate jaki bolovi i temperatura. Upale bubrega su puno opasnije od upala mokraćnog mjehura.

Kod neke djece, urinarna infekcija može biti znak abnormalnosti urinarnog trakta, koji, zbog toga, može biti podložniji ponavljajućim upalama. Zbog toga, kada se kod djeteta pojavi upala mokraćnih puteva, preporučuju se dodatni testovi radi utvrđivanja eventualnog postojanja takvih abnormalnosti. U nekim slučajevima, djeca češće obolijevaju od urinarnih infekcija jer su jednostavno sklonija takvim infekcijama, kao što su druga djeca sklonija prehladama, kašlju ili upalama uha. Osim toga, postoji mogućnost da je dijete zaraženo posebnom bakterijom koja ima specifičnu sposobnost da uzrokuje infekcije urinarnog trakta.

Djeca koja često odgađaju odlazak u toalet sklonija su razvijanju ovih infekcija. Redovno uriniranje pomaže održavanju mokraćnih puteva sterilnim jer urin ispire bakterija iz organizma. Zadržavanje urina omogućava razmnožavanje bakterija. Duže grčenje sfinktera, također, otežava njegovo opuštanje radi uriniranja, te se može desiti da se djetetov mokraćni mjehur u potpunosti ne isprazni. Ovakvo disfunkcionalno pražnjenje može olakšati razmnožavanje bakterija i razvoj urinarne infekcije.

Koji su znakovi infekcije mokraćnih puteva?
Infekcija mokraćnih puteva uzrokuje iritaciju mjehura, uretre, uretera i bubrega, baš kao što i sluzokoža u nosu ili grlu postane iziritirana tokom prehlade. Ako je dijeto malo, postoji opasnost da znakovi urinarne infekcije neće biti tako očiti, pošto je maloj djeci teško opisati kako se tačno osjećaju. Malo dijete sa urinarnom infekcijom može imati visoku temperaturu, biti razdražljivo ili odbijati da jede.

Na drugu ruku, ponekad se može desiti da dijete ima samo nisku temperaturu i mučninu, da povraća ili da jednostavno ne izgleda zdravo. Mokraća u peleni može imati neobičan miris. Ako dijete ima temperaturu i čini se bolesnim više od jednog dana, a ne vide se drugi očiti uzroci nelagode, poput sekreta iz nosa, potrebno je uraditi test urina zbog moguće infekcije mokraćnih puteva.

Starije dijete sa urinarnom infekcijom može se žaliti na bol u stomaku i karlici. Dijete može često mokriti. Ako je kod djeteta prisutna upala bubrega, ono se može žaliti na bol ispod ruba rebara (grudnog koša) ili bol u donjem dijelu leđa. Plač tokom mokrenja i željenje da je mokrenje bolno, te mokrenje svega nekoliko kapljica urina – sve su znakovi upale mokraćnih puteva. Dijete može imati poteškoća sa konrolisanjem urina i može pomokriti odjeću ili posteljinu. Mokraća može imati neobičan miris i izgledati mutno ili crvenkasto.

Kako se može utvrditi da li dijete ima upalu mokraćnih puteva?
Samo savjetovanjem sa zdravstvenim radnikom možete otkriti zasigurno da li vaše dijete ima urinarnu infekciju.

Za vađenje nalaza na infekciju potrebno je prikupiti nešto dječje mokraće. Način na koji se mokraća prikuplja zavisi od starosne dobi djeteta. Ako je dijete još u peleni, zdravstveni radnik može ljepljivom trakom pričvrstiti plastičnu kesicu oko djetetovog genitalnog područja. Ako je u pitanju starije dijete, od njega se može zatražiti da mokri direktno u posudicu što je moguće pažljivije da bi se izbjeglo kontaminiranje uzorka sa bakterijama sa kože ili rektalnog područja. Ponekad ljekar ili sestra moraju staviti malu cjevčicu (kateter) u djetetovu uretru, nakon čega će urin slobodno kapati iz mjehura u sterilnu posudicu. Međutim, ponekad je najbolji način da se dobije uzorak urina stavljanjem igle u mjehur kroz kožu donjeg stomaka. Prikupljanje urina putem cjevčice ili igle osigurava da je prikupljeni uzorak urina čist.

Jedan dio uzorka urina posmatra se kroz mikroskop. Ako je prisutna upala, u uzorku će se vidjeti bakterije i ponekad sluz. Ako su bakterije iz uzorka slabo vidljive, laborant može staviti uzorak u posudicu sa supstancom koja ohrabruje njihov razvoj. Nakon što se bakterije umnože, moguće ih je identificirati i testirati da bi se utvrdilo koji lijekovi će biti najdjelotvorniji (antibiogram). Proces rasta bakterija u laboratoriji poznat je kao „uzgoj kultura” i može potrajati i nekoliko dana.

Pouzdanost kulture zavisi od toga koliko je uzorak stajao prije nego što je započet uzgoj kulture. Ako prikupljate dječji urin u kući, čim prije ga pohranite u frižider, a u laboratorij ga nosite u plastičnoj kesi napunjenoj ledom.

Kako se liječe infekcije mokraćnih puteva?
Urinarne infekcije liječe se antibioticima. Dok se pregleda uzorak mokraće u laboratoriju, ljekar može propisati tretman lijekovima koji eleminišu najvjerovatniju bakteriju koja je uzrokovala upalu. Nakon što nalazi kulture budu poznati, ljekar može odlučiti da djetetu propiše drugi antibiotik.

Način na koji se antibiotik daje i broj dana tokom kojih se uzima, zavise dijelom o vrsti infekcije i njenoj težini. Kada je dijete veoma bolesno i nije u stanju piti tečnost, antibiotici se mogu dati izravno u krv putem vene na ruci. Inače, antibiotike je moguće dati u vidu tableta, sirupa ili injekcija. Lijekovi se uzimaju tokom najmanje 3 do 5 dana, a ponekad i nekoliko sedmica. Dnevni raspored uzimanja lijekova zavisi od samog propisanog antibiotika: neki antibiotici se trebaju uzimati samo jednom dnevno, a drugi i do četiri puta dnevno. U nekim slučajevima, dijete će trebati uzimati lijekove sve dok se ne završe dodatni testovi.

Nakon nekoliko doza antibiotika, dijete se može početi osjećati bolje, ali je obično potrebno nekoliko dana da bi nestali svi simptomi. U svakom slučaju, dijete treba uzimati lijekove onoliko dugo koliko je to ljekar preporučio. Nipošto nemojte prekinuti kuru antibioticima iako su se simptomi povukli jer se infekcija može vratiti, a same bakterije mogu postati otporne na buduće liječenje ako se tretman lijekovima prerano prekine.

Djeca trebaju piti tečnost kada to žele. Osigurajte da dijete unosi dovoljno tečnosti, ali ga nemojte tjerati da pije velike količine. Ako dijete odbija tečnost, o tome obavijestite ljekara.

Koje testove je potrebno uraditi nakon što se izliječi upala?
Nakon što se izliječi infekcija, preporučuju se dodatni testovi da bi se utvrdilo (ne)postojanje eventualnih deformiteta u urinarnom traktu. Ponavljajuće upale u abnormalnom urinarnom traktu mogu uzrokovati oštećenje bubrega. Testovi koje će ljekar preporučiti zavisiće od vašeg djeteta i tipa urinarne infekcije. Sljedeći testovi mogu biti korisni:

  • Ultrazvuk bubrega i mokraćnog mjehura. Ultrazvuk prikazuje sjene bubrega i mjehura koje mogu ukazati na određene deformitete. Međutim, ovaj test ne može otkriti sve značajne abnormalnosti urinarnog trakta. Putem ultrazvuka se, također, ne može utvrditi stepen funkcionalnosti bubrega.
  • Cistouretrogram tokom mokrenja. Ovaj test analizira uretru i mjehur dok se mjehur puni i prazni. Tečnost koja se može vidjeti na rendgenskim snimcima ubrizgava se u mjehur putem katetera. Mjehur se puni sve dok dijete ne počne urinirati. Ovaj test može otkriti abnormalnosti u unutrašnjosti uretre i mjehura. Test, također, može utvrditi da li je istjecanje urina normalno tokom pražnjenja mjehura.
  • Intravenski pijelogram. Ovim testom pregleda se cijeli urinarni trakt. Tečnost koju je moguće vidjeti na rendgenskim snimcima ubrizgava se u venu. Ta supstanca, zatim, putuje kroz bubrege i mjehur, otkrivajući moguće prepreke.
  • Nuklearni snimci. Tokom ovog pregleda koriste se radioaktivni materijali koji se obično ubrizgavaju u venu da bi se provjerio stepen funkcionalnosti bubrega, njihov oblik i da li urin na normalan način izlazi iz bubrega. Svaki tip nuklearnog snimka daje različitu informaciju o bubrezima i mjehuru. Tokom nuklearnog snimanja dijete se izlaže okvirno istom stepenu radijacije kao i tokom konvencionalnog rendgenskog snimanja, a ponekad je da ta izloženost i manja.
  • CT snimci i snimanje magnetnom rezonancom (MRI). Ovi testovi pružaju 3-D snimke i poprečne presjeke mjehura i bubrega. Kada su u pitanju tipične mašine za CT i MRI snimanje, dijete treba leći na površinu koja zatim ulazi u tunel u kojem se prave snimci. Ako je djetetova infekcija komplikovana ili ju je teško otkriti na drugim snimcima, CT ili MRI snimci mogu pružiti jasnije, detaljnije slike koje će pomoći ljekaru da utvrdi u čemu je problem.

Koje abnormalnosti trakta mogu dovesti do upala?
Mnoga djeca koja dobiju upalu mokraćnih puteva imaju normalne bubrege i mjehure. Međutim, ako dijete ima deformitet u mokraćnom sistemu, potrebno ga je što prije otkriti da bi se bubrezi zaštitili od oštećenja. Moguće su sljedeće abnormalnosti:

  • Vezikoureteralni refluks (VUR). Urin normalno teče iz bubrega niz uretere do mjehura u jednom smjeru. Međutim, kod VUR-a, kada se mjehur napuni, urin se može početi vraćati iz mjehura kroz uretere do bubrega. Ovaj deformitet čest je kod djece sa urinarnim infekcijama.
  • Urinarna opstrukcija. Blokada toka urina može se desiti na različitim mjestima u urinarnom traktu. Ureter ili uretra mogu biti previše uski ili kamen u bubregu može blokirati istjecanje urina iz tijela. Ponekad, ureter je spojen sa bubregom ili mjehurom na pogrešnom mjestu sprečavajući normalno istjecanje urina iz bubrega.
  • Disfunkcionalno pražnjenje. Neka djeca redovno odgađaju odlazak u toalet jer im je žao da napuste igru. Ona se mogu tako snažno truditi da stisnu mišić sfinkter da zaborave kako da ga opuste kada je to potrebno, te posljedično, ne mogu isprazniti mjehur u potpunosti. Neka djeca se naprežu tokom mokrenja, što uzrokuje pritisak u mjehuru potiskujući urin nazad u uretere. Disfunkcionalno pražnjenje može dovesti do vazikoureteralnog refluksa, nesvjesnog curenja urina i urinarnih infekcija.

Da li upale mokraćnih puteva mogu imati dugotrajne posljedice?
Mala djeca su na najvećem riziku od oštećenja bubrega uzrokovanog urinarnim infekcijama, pogotovo ako imaju neku nepoznatu abnormalnost u sistemu mokraćnih puteva. Moguća oštećenja bubrega uključuju: ožiljke na bubrezima, slab rast bubrega, visok krvni pritisak i druge probleme. Zbog toga je bitno da djeca sa upalama mokraćnih puteva budu pažljivo pregledana i što je moguće brže izliječena.

Kako se mogu spriječiti infekcije mokraćnih puteva?
Ako vaše dijete ima normalan urinarni trakt, možete pomoći da se spriječe urinarne infekcije tako što ćete ga/nju podsticati da češće ide u toalet. Ako je rijetko mokrenje problem, osigurajte da dijete dobiva dovoljnu količini tečnosti. Naučite dijete pravilnoj tehnici čišćenja nakon korištenja toaleta da bi se spriječio unos bakterija u urinarni trakt.

Neke abnormalnosti urinarnog trakta isprave se same od sebe kako dijete raste, međutim, određene deformitete neophodno je hirurški korigirati. Česta hirurška procedura je reimplantacija uretera. Tokom ove operacije, ljekar repozicionira spoj između uretera i mjehura tako da se urin ne vraća u uretere i bubrege. Tokom posljednjih godina, ljekari su neke slučajeve vezikoureteralnog refluksa (VUR) tretirali ubrizgavanjem kolagena ili slične supstance, u zid mokraćnog mjehura, odmah ispod otvora gdje se ureter spaja sa mjehurom. Ubrizgavanjem se stvara nešto poput ventila koji onemogućuje da urin otječe nazad u ureter. Injekcija se daje u unutrašnjost mjehura putem katetera koji se provodi kroz uretru, te nema potrebe za hirurškim rezom.

Zapamtite!
Infekcija mokraćnih puteva kod malog djeteta može biti znak deformiteta u urinarnom traktu koji mogu uzrokovati ponavljajuće upale.
Simptomi urinarne infekcije variraju od peckanja tokom mokrenja ili neobičnog mirisa urina, do snažnih bolova i visoke temperature.
Neizliječene urinarne infekcije mogu dovesti do ozbiljnog oštećenja bubrega.
Obratite se ljekaru ako posumnjate na upalu mokraćnih puteva kod vašeg djeteta.

IZVOR: The National Kidney and Urologic Diseases Information Clearinghouse (NKUDIC), oktobar 2009., http://kidney.niddk.nih.gov/kudiseases/pubs/utichildren/

Spriječite utapanje djeteta-smjernice

Najviše nesreća utapanja djece u vodi dešava se tokom ljetnih mjeseci, pa ljekari upozoravaju roditelje da je te nemile događaje moguće spriječiti slijeđenjem 10 osnovnih pravila, a to su:

1. Nikada ne ostavljajte dijete samo pored velikog bazena ili plastičnog bazenčića za djecu, u kadi ili jacuzziju. Čak i kratki prekid u nadgledanju može dovesti do utapanja djeteta, jer do njega može doći tokom samo dvije minute.

2. Bazeni trebaju biti ograđeni i imati vrata koja se sama zaključavaju. To uključuje bazene locirane u susjedstvima, kompleksima stanova, porodičnim dvorištima, itd. Bazeni moraju biti čisti, bez pokrivača ili dušeka koji bi mogli zakloniti pogled na dijete.

3. Uvijek provjerite da li je zaključan sigurnosti poklopac na jacuzzijima i drugim kontejnerima sa vodom, kao i bunarima i drugim izvorima vode.

4. Uvijek ispraznite sve kontejnere sa vodom (škafovi, kante, itd.) nakon upotrebe. Nemojte oko kuće ostavljati prazne kontejnere ili kante koje mogu nakupiti vodu i tako privuči pažnju male djece.

5. Odrasli i mladi od 14 godina naviše koji nadgledaju djecu trebaju poznavati tehniku reanimacije srca i pluća. Studije su pokazale da djeca koja su se gotovo utopila neće pretrpjeti oštećenja mozga ako im se odmah pruži brza reanimacija, dok djeca koja nisu dobila takvu brzu pomoć mogu pretrpjeti oštećenja mozga ili umrijeti.

6. Djecu treba podučiti plivanju ali se njihove vještine ne trebaju smatrati pouzdanim dok ne navrše 14 godina života.

7. Čuvajte malu djecu od toaleta i banja ako nisu pod nadzorom odrasle osobe ili starijeg djeteta, jer su zabilježeni slučajevi utapanja djeteta u kadama, jacuzzijima, wc-ima i kantama.

8. Starija djeca pa i odrasli ne bi trebali sami plivati u okeanima ili brzim rijekama.

9. Dok su na čamcu, djeca trebaju nositi sigurnosne prsluke upadljivih boja.

10. Nemojte piti alkohol kada ste s djecom u blizini vode.

Izvor: Injury and Violence Prevention Program of the Los Angeles County Department of Health Services, http://www.lapublichealth.org

Slobodna igra je izuzetno važna za razvoj

Od igre skrivača do utrkivanja po komšiluku, igra je okosnica djetinjstva. Ali u ovoj eri pretjerano opreznih roditelja, naučnici su otkrili da se djeca u SAD-u igraju puno manje u odnosu na djecu od prije 50 godina, što je trend koji može imati ozbiljne posljedice po razvoj i mentalno zdravlje djece.

“Do 1950-ih godina, djeca su se slobodno igrala napolju tokom većine svog djetinjstva. Ako ste u nekom slučaju ostali u kući sa majkom, ona bi vam rekla ‘idi vani i igraj se’. Prirodno mjesto za dijete bilo je izvan kuće,” tvrdi Peter Gray, profesor psihologije na koledžu Boston College. “Danas je upravo suprotno. Roditelji ne daju djeci slobodu da se igraju. A čak i ako daju, nema druge djece sa kojom bi se mogli igrati, ili majka postavlja takva ograničenja poput ‘ne smiješ izaći iz dvorišta’ da dijete jednostavno tu ne želi ostati,” dodao je on.

Kada djeca imaju slobodu da se igraju, ona smišljaju igre iznova, pregovaraju oko pravila i osiguravaju da svi igraju fer. Sve to djeci pomaže da nauče kako da donose odluke, da rješavaju probleme i zadobiju samopouzdanje. Djeca koja imaju isuviše emocionalnih ispada ili koja prečesto zahtijevaju da se postupi kako ona žele, ubrzo nauče da je potrebno da izmijene svoje ponašanje ako žele da budu dobrodošli u grupi, objasnio je Gray.

Kroz slobodnu igru “djeca ovladavaju osnovnim vještinama koje su im neophodne da bi izrasla u odrasle osobe,” rekao je Gray, autor dvije studije koje su nedavno objavljene u časopisu American Journal of Play.

Međutim, od sredine 1950-ih godina, odrasli su igrali sve veću ulogu u aktivnostima svoje djece, što je išlo na štetu mentalnog zdravlja djece, tvrdi Gray. A treniranje u vidu organizovanih sportova sa trenerom ili drugom odraslom osobom ne može zamijeniti “slobodnu” igru kojom upravljaju isključivo djeca, istakao je on.

Istraživanja ukazuju na to da su današnja djeca češće anksiozna, depresivna, bespomoćna, te narcisoidna, što koincidira sa umanjivanjem količine igre van kuće i višeg stepena nadziranja i kontrole dječjih aktivnosti od strane roditelja.

Dječacima, posebno, grublja igra omogućava da nauče kontrolisati svoja osjećanja, tvrdi Peter LaFreniere, profesor razvojne psihologije na univerzitetu University of Maine, u zasebnom članku. Naime, dječaci uče da ako žele zadržati svog prijatelja, oni ne smiju dopustiti da stvari odu predaleko ili da istinski povrijede drugo dijete – a to je vještina koja omogućava dječacima da izrastu u muškarce koji su u stanju držati svoju agresivnost pod kontrolom. “Bolje je pogriješiti kada su vam 4 godine,” rekao je on. “Djeca uviđaju da njihova djela imaju posljedice; oni tako uče kako da kontrolišu ljutnju i u najnapetijem momentu svađe”.

Bez obzira na sve glasnija upozorenja stručnjaka o značaju igre za mentalno i fizičko zdravlje djece, studije ukazuju na to da je u posljednjim decenijama količina vremena koju djeca provedu u igri drastično opala. Šta je to onda što djecu drži u kući? Ankete su pokazale da je razlog broj jedan strah roditelja od otmice djeteta, a zatim slijede strah da će dijete udariti auto ili da će biti žrtva siledžija.

Ovi strahovi stvorili su legije previše zaštitnički nastrojenih roditelja koji podižu “slabiće” koji nisu u stanju nositi se sa usponima i padovima u životu jer nemaju iskustva s tim, tvrdi Hara Estroff Marano, autorica knjige “Nacija slabića: visoka cijena invazivnog roditeljstva” (A Nation of Wimps: The High Cost of Invasive Parenting).

“Domovina hrabrih postala je domovina strašljivih, povlaštenih, nesklonih riziku i narcisoidnih,” tvrdi Marano. “Današnja djeca, barem u srednjoj i višoj klasi, psihološki su lomljiva,” dodala je ona. Kontrolirajući roditelji, istraživanja su pokazala, oduzimaju svojoj djeci još nešto – radost. Jedna anketa pokazala je da bi se 89% djece radije igralo napolju sa prijateljima nego gledalo televiziju.

“Roditelji trebaju znati da je djetinjstvo posebno vrijeme. Samo jednom ćete ga proživjeti, te ga ne trebate propustiti. Druženje sa drugom djecom na način koji nije striktno kontrolisan nije samo zabavno. Ono nije luksuz. Ono je dio plana prirode,” naglasio je LaFreniere.

IZVOR: HealthDay, septembar 2011., www.healthday.com