August 31, 2018

Depresija predstavlja veliki zdravstveni problem u današnjem složenom svijetu. Hiljade žena svakog dana bore se da ustanu iz kreveta, odu na posao, da vode brigu o sebi i svojoj porodici. Hiljade ljekara propisuju antidepresive svaki dan. Pa šta je to što doprinosi rastućoj stopi depresije u SAD-u?

Mnoge istraživačke studije su provedene da bi se pokušalo dokučiti koji su to faktori koji doprinose sve većem broju slučajeva teškog oblika depresije.

Jedna grupa naučnika analizirala je 92.539 žena u postmenopauzi iz različitih prihodnih, kulturnih i vjerskih sredina. Rezultate svoje studije objavili su u okviru inicijative Women’s Health Initiative. Druga studija Nurse’s Health Study, koju je proveo Michael Lucas sa fakulteta Harvard School of Public Health, pratila je zdravlje 49.821 žene putem anketiranja između 1993. i 2000. godine.  Žene u studiji nisu bolovale od depresije na početku ovog istraživačkog projekta. Ove i druge istraživačke studije ukazuju na nekoliko faktora koji povećavaju rizik od depresije kod žena:

U današnje vrijeme žene nemaju podršku: Ranije, žene su podržavale jedna drugu tokom perioda stresa i nevolja. Danas, žene rade duge sate, te imaju veoma malo vremena za druženje sa prijateljima. Često, drugi članovi porodice samo povećavaju njihov stres. Ljudi su udaljeni hiljadama kilometara od svojih voljenih. Naš haotični način života doveo je do raspadanja mreža društvene pomoći i podrške koje su žene ranije imale. Nekada, žene su se okupljale da zajedno šiju prekrivače ili da kuhaju, te su tokom ovih aktivnosti dobijale podršku. Takva okupljanja pomagala su im da prebrode trenutne poteškoće. Žene su pomagale jedne drugima da preguraju loše brakove, teška finansijska vremena, kao i smrtne slučajeve. Većina današnjih žena nema ovakvu mrežu podrške.

Gojaznost i loši izbori u ishrani: Prevelike količine šećera, prazne kalorije i brza hrana uzrokuju metaboličke poremećaje koji doprinose depresiji i stepenu njenog intenziteta.

Nedostatak fizičke vježbe: Vježbanje smanjuje rizik od depresije. Što duže vježbate, to je bolji učinak vježbe na sprečavanje i smanjivanje depresije. Ova činjenica stoji čak i kad se uzmu u obzir pušenje, tjelesna težina i određene bolesti.

Nedovoljna količina kvalitetnog sna: Insomnija i drugi poremećaji spavanja doprinose razvoju depresije. Ovi poremećaji predstavljaju ozbiljan problem u periodu predmenopauze i postmenopauze.

Sjedalački životni stil: Gledanje više od 21 sata televizije sedmično povećava za 13% rizik od depresije. Žene koje su gledale TV sat-dva imale su najmanji rizik od depresije. Kada se uzmu u obzir sve loše ekonomske vijesti, smrtni slučajevi i prirodne katastrofe, da li nas to uopšte treba iznenaditi?

Alkohol, nezakonite droge i zloupotreba lijekova na recept: Razvoj depresije koji je povezan sa samodestruktivnim životnim navikama poput zloupotrebe alkoholnih pića i propisivanih lijekova je uveliko učestao. Mnogi lijekovi izravno uzrokuju depresiju ili je pogoršavaju u određenim slučajevima.

Hormonalna neravnoteža: Hormoni kod žena, uključujući estrogen, progesteron, testosteron i hormone štitne žlijezde, izravno utiču na raspoloženje i emocije. Kada vam se poremeti ravnoteža hormona, možete se suočiti sa depresijom, tugom, anksioznošću i nedostatkom energije.

Endokrina neravnoteža: Hipotiroidizam je čest poremećaj žlijezda sa unutrašnjim lučenjem koji utiče na svaku tjelesnu funkciju, uključujući i mentalnu stabilnost. Hormoni štitnjače utiču na sveukupnu hormonalnu ravnotežu u organizmu. Depresija može biti izravna posljedica slabe funkcije štitne žlijezde. Druge endokrine žlijezde također mogu biti nedovoljno aktivne.

Fibromijalgija, lupus i druga autoimuna oboljenja: Određena oboljenja koja karakteriše konstantna hronična bol dovode do depresije. Ova oboljenja na žene utiču i mentalno i fizički. Lijekovi koji se koriste za tretiranje tih oboljenja obično samo pogoršavaju situaciju.

Hemija u mozgu: U stanju depresije, neurotransmiteri u mozgu ne komuniciraju normalno. Hemija u mozgu mora biti pravilno izbalansirana da bi čovjek bio mentalno zdrav. Kada se ovi neurotransmiteri izbace iz ravnoteže, osoba postaje uznemirenija, emocionalnija, ljuća ili tužnija.

Genetika: Genetika predstavlja veliki faktor rizika za razvoj depresije. Ako imate bliskog člana porodice koji pati od depresije, veći je rizik i da ćete sami oboljeti.

Da li stav i pogled na život imaju ikakvog uticaja? Čak i ako imaju depresiju u genetičkoj pozadini, neke žene nikada ne iskuse onesposobljavajuću depresiju. Možda će se ponekad osjećati malo bezvoljno, ali će se nastaviti boriti. Naučnici ne znaju zašto neke žene padnu u depresiju, a druge ne, iako se nalaze u istim teškim životnim okolnostima. Moguće je da odgovor leži u njihovom pogledu na život i životne okolnosti. Poput, recimo, principa poluprazne naspram polupune čaše. Svaka žena se susreće sa problemima tokom svog života, međutim, neke žene uspijevaju da se sa njima izbore. Neke žene zadržaju optimističan stav bez obzira na sve. One su svjesne da će se njihov život vremenom poboljšati. Budite svjesni da možete kontrolisati način na koji ćete reagovati na životne probleme. Morate izabrati radost nad pesimizmom. A to može biti jedna od najtežih promjena koje trebate napraviti. Čak i usred nevolje, u životu su prisutne određene radosti i blagoslovi. Ono što je veoma bitno jeste da se naučite fokusirati na ove pozitivne blagoslove. Razmišljanje o drugima koji se nalaze u još težim životnim okolnostima može vam pomoći da shvatite koliko ste vi istinski blagoslovljeni. Volontiranje pomaganjem ženama u nevolji može vam pomoći kada se osjećate loše. Dokazano je da pomaganje drugima pomaže i osobi koja pomaže, kao i osobi koja prima pomoć.

Da li vjera pomaže? U skladu sa rezultatima nekoliko studija, žene koje prisustvuju vjerskim obredima u zajednici su sretnije i bolje se nose sa poteškoćama. I za 27% su na manjem riziku da obole od depresije. U Americi, recimo, crkvene grupe nude podršku koja je ljudima potrebna tokom dobrih i loših životnih perioda; pružaju besplatna savjetovanja i imaju mnogo pojedinačnih grupa za različite aktivnosti, zabavu i podršku.

Ako se suočavate sa depresijom, pokušajte prvo pronaći pomoć putem savjetovanja prije nego što počnete uzimati lijekove koje možete dobiti samo na recept. Za početak dobro proučite kakve sve opcije imate.

IZVOR: YAHOO NEWS, decembar 2011., http://news.yahoo.com/women-depression-factors-contribute-depression-234700836.html

Cilj studije stručnjaka iz Dječije bolnice (The Children’s Hospital at Westmead) u Sidneju u Australiji bio je da procijeni nivoe roditeljskog stresa kod majki djece mlađe od šest godina koja imaju ekcem, te da ih uporedi sa stresom kada su u pitanju druga hronična oboljenja.

U studiji su učestvovale 33 majke, a djeca sa ekcemom imala su u prosjeku 2,8 godina života. Majke djece stare 5 godina i manje, a koja su imala ekcem, pokazivala su značajno veće nivoe stresa u poređenju na majke sa zdravom djecom i majke djece koja su imala druge hronične poremećaje poput dijabetesa i teškog oštećenja sluha.

Nivoi stresa kod majki djece sa težim ekcemom nisu se značajnije razlikovali od nivoa stresa kod roditelja djece koja su imala teške bolesti poput onih koje zahtijevaju hranjenje putem cijevčice, te djece sa Rett sindromom (teškom neurološkom bolešću).

Prema tome, srednje teški i teški oblici ekcema u djetinjstvu trebaju se smatrati značajnim oboljenjem kod kojeg je majčin stres jednak stresu koji trpe majke koje brinu o djeci sa teškim razvojnim i fizičkim problemima.

Izvor: Archives of Disease in Childhood, avgust 2007., http://adc.bmj.com

Žene koje tokom nastupajućih praznika budu osjećale da su pod stresom, mogu pomoć pronaći bliže nego što su mislile – tako što će držati ruku svoga muža.

Studija koju je proveo neurolog sa Virdžinijskog univerziteta (University of Virginia) otkrio je da sretno udate žene pod stresom pokazuju znake trenutnog olakšanja kada svoje muževe uzmu za ruke, što se jasno moglo vidjeti na snimcima njihove moždane funkcije.

Dr. James Coan, koji je vodio manju studiju sa 16 sretnih bračnih parova, rekao je da je iznenađen u kojoj mjeri ova gesta ima uticaja na nivoe stresa kod žena.

“Već decenijama poznato nam je da dobra i predana veza između supružnika utiče na brže zacjeljivanje rana, rjeđe oboljevanje i produžavanje životnog vijeka,” rekao je Coan Reuters-u.

“Ali ključna stvar u ovoj studiji jeste da niko dosad nije mogao procijeniti mentalne koristi bliske veze kada je u pitanju poboljšanje zdravlja,” izjavio je on.

Coan je tokom svoje studije “Držanje za ruku: društveno regulisanje živčanog odgovora na opasnost” (objavljena u decembarskom izdanju žurnala iz Psihologije (Psychological Science), izložio je 16 udatih žena strahu od strujnog udara dok su držale ruke svojih muževa, ruke nepoznatih muškaraca, ili nisu držale ničiju ruku.

Coan i kolege koristili su snimke mozga putem funkcionalnog snimanja uz pomoć magnetne rezonance, koje je moglo pokazati na koji način su mozgovi ovih žena reagovali na držanje za ruku tokom opasne situacije. Uticaj na muškarce kada je u pitanju držanje za ruku nije mjeren, ali istraživači imaju namjeru i to uraditi u budućnosti.

Studija je uključivala samo sretne bračne parove, čiji je kvalitet braka procijenjen prije ulaska u studiju – i oni sa najsnažnijom vezom imali su i najviše koristi.

IZVOR: Reuters Health, decembar, 2006.,  www.reutershealth.com

Osjećaj nesigurnosti u bliskim vezama sa drugim osobama može opteretiti imuni sistem, ukazuje preliminarna studija.

Tokom promatranja 61 zdrave žene, italijanski istraživači otkrili su da osobe koje imaju poteškoće prilikom uspostavljanja bliskih i sigurnih veza, pokazuju znakove slabog funkcionisanja imunog sistema.

Rezultati, objavljeni u žurnalu Psihosomatska medicina (Psychosomatic Medicine), u skladu su sa ranijim istraživanjima koja pokazuju da hronični stres može negativno uticati na imunitet, a stepen uticaja zavisi od toga kako pojedinac vidi i odgovara na taj stres. Ukratko, karakteristike ličnosti mogu uticati na funkciju imunog sistema.

Istraživači su analizirali karakteristiku “nesigurnog vezivanja” koju odlikuje manjak povjerenja i oslanjanja na druge ljude, te osjećaj nelagode kada je u pitanju emocionalna bliskost, kao i osjećaj straha od odlaska voljenih osoba.

“Stil vezivanja” svake osobe formira se još u djetinjstvu, na osnovu odnosa koje dijete ima sa svojim roditeljima. On, zatim, utiče na romantične veze i dalje se mijenja tokom života, objasnio je Picardi, istraživač na Italijanskom državnom institutu za zdravlje u Rimu.

Prema tome, stil vezivanja može se smatrati dosta stabilnom karakteristikom koja utiče na način na koji će se osoba nositi sa stresnim događajima, rekao je Picardi. Nesigurnost prilikom vezivanja, objasnio je on, reflektuje se na sposobnost čovjeka da reguliše vlastita osjećanja, uključujući i način odgovaranja na stres – što može uticati na fiziološki odgovor samog tijela na stres.

Za ovu studiju, Picardi i kolege su po principu slučajnog uzorka analizirali grupu medicinskih sestara, koje su bile mlađe od 60 godina i koje nisu bolovale od hroničnih oboljenja niti psihičkih poremećaja.

Istraživači su ocjenjivali njihove stilove vezivanja koristeći standardne upitnike, te su uzeli uzorke krvi da bi proučili funkcije ćelija imunih sistema.

Sve u svemu, studija je otkrila da je kod žena sa većom nesigurnošću u vezi manji nivo aktivnosti u prirodnim odbrambenim ćelijama koje štite organizam od bolesti.

Picardi je naglasio da je tokom drugih istraživanja njegov tim pronašao vezu između nesigurnosti u vezama i određenih kožnih bolesti koje su povezane sa poremećajem funkcije imunog sistema. One uključuju psorijazu (dovodi do formiranja ljuskica na koži), i alopeciju areatu (autoimuni poremećaj koji dovodi do opadanja kose).

“Međutim,” rekao je on, “treba istaći da uzročna veza između nesigurnosti u vezi, slabijeg imuniteta i lošeg zdravlja još nije konačno dokazana.”

Picardi smatra da postoji mogućnost da nesigurnost u vezi nije sama po sebi dovoljna da oslabi imunitet osobe, već možda u zajedničkom djelovanju sa više faktora – poput starosne dobi i hroničnih oboljenja, ona može oslabiti zdravlje čovjeka.

Izvor: Psychosomatic Medicine, januar 2007.  http://www.psychosomaticmedicine.org/