Djeca-Mentalno zdravlje

Djeca kod koje je dijagosticiran problem nedostatka pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) trebaju se godišnje pregledati radi procjene, s obzirom da se simptomi ovog poremećaja često smanjuju godinu za godinom, izjavili su stručnjaci.

Autori studije posmatrali su tri grupe osnovaca: 27 učenika prvih razreda i 24 učenika četvrtih razreda za koje se činilo da imaju problema sa pažnjom ali kod kojih nije dijagnosticiran poremećaj ADHD, i 28 djece prvog do četvrtog razreda kod kojih je dijagnosticiran ADHD.

Nastavnici su ocjenjivali stepen nepažnje kod učenika otprilike jednom godišnje. Rezultati studije objavljeni su u internetskom izdanju časopisa Journal of Developmental and Behavioral Pediatrics od 17. marta 2010. godine.

Prema naučnicima, stope ponašanja sa izrazitim poremećajem pažnje umanjile su se kod većine djece i spustile se u normalan raspon kod 25 do 50% njih. Otprilike jedna trećina djece nije pokazivala nikakve simptome problema sa pažnjom godinu dana nakon što im je dijagnosticirano ovo stanje sa najmanje šest simptoma ADHD-a.

Autori studije naglasili su da je moguće da su problemi sa pažnjom rezultat drugih faktora, a ne samog djeteta. Slaba organizacija u učionici ili problematični drugovi u razredu mogu biti uzrokom ovih simptoma. Stručnjaci su zaključili da bi se redovnom provjerom simptoma moglo spriječiti nepotrebno davanje lijekova za ADHD djeci.

IZVOR: Duke University, 22. mart 2010., www.duke.edu

Primjenom posebnog, intenzivnog ranog programa intervencije namijenjenog mlađoj djeci sa autizmom došlo je do poboljšanja njihovog kvocijenta inteligencije, kao i njihovih jezičkih i društvenih vještina, pokazala je nova studija.

“Kada se program sprovodi na ovaj način, primijećeno je da mnoga djeca postaju sposobna da uče i naprave nevjerovatan napredak,” rekla je Geraldine Dawson, glavni autor studije koja je objavljena na internetu 30. novembra u žurnalu Pediatrics. “Neka djeca su na kraju studije uspješno pohađala standardne preškolske ustanove, razvila su jezičke vještine, te formirala prijateljstva sa vršnjacima.”

Sva djeca koja su učestvovala u studiji bila su između 1½ i 2½ godine starosti, ali je program – pod nazivom Early Start Denver Model – osmišljen za djecu uzrasta između 1 i 5 godina života.

Američka akademija za pedijatriju preporučuje da se djeca uzrasta od 18 mjeseci testiraju na eventualnu prisutnost poremećaja iz spektra autizma, grupe neurološko-razvojnih poremećaja, a koje karakterišu poteškoće sa razvojem društvenih i verbalnih vještina.

Međutim, dijagnoza se općenito češće postavlja u periodu od 3 do 4 godine, što je uzrokovano činjenicom da nove dijagnostičke metode nisu široko primijenjene, tvrdi Dawson.

“Sistemi koji su temelj ranih društvenih ponašanja poput kontakta očima i brbljanja javljaju se već nakon nekoliko mjeseci života i jedan od razloga zašto težimo ka ranoj dijagnozi i ranoj intervenciji jeste taj da bismo bili u mogućnosti da intervenišemo dok je mozak još u razvoju, i da na taj način izmijenimo pravac ne samo ranog razvoja već i razvoja mozga,” objasnila je ona.

Ovaj program “cilja sva područja razvoja uključujući jezičke i društvene vještine, motoriku, igru i vještine samopomoći, a program sprovode obučeni parastručnjaci koji rade sa djetetom u kući tokom dvije dvosatne sesije pet dana sedmično”, objasnila je Dawson. “Roditelji se također obučavaju da vrše intervencijske strategije i da koriste te strategije u kontekstu kupanja, večere ili čak igrališta.”

“Strategije ovog modela prakticiraju se u veoma prirodnom kontekstu, zasnovanom na igri i fokusiranom na međuljudskim odnosima, radije nego da podrazumijeva samo sjedenje djeteta za stolom i vježbanje. To je spor proces, trud ljubavi, kojim se djeca korak-po-korak podučavaju svim ovim različitim vještinama,” dodala je ona.

Dvije godine kasnije, djeca uključena u ovaj program pokazala su povećanje IQ-a za 15,4 bodova u poređenju na povećanje od 4,4 bodova kod kontrolne grupe.

Priručnik koji detaljno opisuje ovaj pristup biće objavljen tokom sljedećeg mjeseca. Autori također rade na prilagođavanju materijala u cilju promocije ovog pristupa i širenja njegovog korištenja putem interneta.

IZVOR: HealthDay, 1. decembar 2009., www.healthday.com

U periodu između 1993. i 2003. godine, propisivanje lijekova protiv ADHD-a (poremećaja hiperaktivnosti i nedostatka pažnje), poput Ritalina, gotovo se utrostručilo.

Tokom istraživanja analizirano je korištenje psihostimulativnih lijekova za liječenje ovog poremećaja kod djece i omladine od 5 do 19 godina starosti u zemljama širom svijeta.

U SAD-u, Kanadi i Australiji zabilježeno je veće od očekivanog korištenje ovih lijekova, dok se u drugim zemljama poput Francuske, Švedske, Koreje i Japana također zapazio porast.

Simptomi ADHD poremećaja uključuju nedostatak pažnje, hiperaktivnost i impulsivnost.

Vođa studije, profesor Richard Scheffler, sa Univerziteta u Kaliforniji, rekao je: “ADHD poremećaj može postati vodeći poremećaj kod djece za koji se propisuju lijekovi na svijetu.”

On je dodao da jedno u 25 djece i tinejdžera u SAD-u uzima lijekove zbog ADHD poremećaja, ali rezultati ovog istraživanja dovode u pitanje pretpostavku da je ovaj poremećaj fenomen samo SAD-a.

Dr.Greg Richardson, savjetnik za dječiju i adolescentsku psihijatriju u Yorku, rekao je da ADHD obuhvata širok spektrum poremećaja.

“Ako imate poteškoće prilikom zadržavanja pažnje i malo ste impulsivni, ali ipak možete zadržati svoj posao, onda vam vjerovatno neće biti dijagnosticiran ovaj poremećaj.

“Pitanje je gdje je u ovom spektrumu ponašanja opravdano propisati lijekove.”

On je dodao da se u Velikoj Britaniji neurorazvojne razlike radije smatraju dijelom spektruma normalnog ljudskog ponašanja, što nije slučaj u SAD-u.

“Potrebno je naći ravnotežu između toga da li propisani lijekovi olakašavaju djetetov život, ili lijekove propisujete da bi olakšali život odraslih osoba koje žive sa takvim djetetom.”

Izvor: BBC, www.bbc.co.uk

Prije sedam godina provedena je studija o uticaju vještačkih boja za hranu na ponašanje kod djece i njeni rezultati pokazali su vezu između tih boja i problematičnog ponašanja djece poput histeričnih ispada, slabe koncentracije, hiperkativnosti i alergijskih reakcija.

Tim stručnjaka sa univerziteta University of Southampton sada je priveo kraju novu studiju koja detaljnije analizira čitav spektar vještačkih boja za hranu, međutim rezultati studije još nisu objavljeni.

Ipak, jedan izvor sa Univerziteta izjavio je da rezultati nove studije potvrđuju rezultate prethodne studije, tj. dokazuju negativan uticaj određenih vještačkih boja na ponašanje djece.

Zbog toga, nezavisni stručnjaci smatraju da roditelji trebaju izbjegavati davati djeci hranu koja sadrži takve boje.

Tim sa University of Southampton testirao je sljedeće aditive: tartrazine (E102), ponceau 4R (E124), sunset yellow–narandžasta (E110), carmoisineE122), quinoline yellow–žuta (E104) i allura red–crvena AC (E129).

Svi aditivi koji su testirani u studiji imaju dozvolu za upotrebu u EU i smatraju se sigurnim, ali su neke od boja zabranjene u skandinavskim zemljama i SAD-u.

Pru Leith, predsjedavajuća Zaklade za hranu u školama School Food Trust rekla je:

“Veoma se trudimo da promoviramo svježu hranu pripremljenu kod kuće, i ako svoj porodici dajete takvu hranu, onda se ne trebate brinuti o aditivima.

“Postoji mnogo anegdotalnih dokaza učitelja i roditelja koji tvrde da se djeca počnu ponašati loše nakon što pojedu slatkiše, te sam sigurna da ćemo sada dobiti i potkrijepljujuće dokaze.”

Izvor: BBC,  www.bbc.co.uk

Mali T.J. bip je ekstremno hiperaktivno dijete – trčao je u krugovima, uništavajući sve na svom putu. Davio je mačku i vukao je za rep. Ujedao je učiteljicu i drugu djecu. Izbacili su ga iz obdaništa i prestali ga pozivati u goste.

Ali to je bilo nekad.

Danas, kako se T.J. približava svom trećem rođendanu, on je drugi dječak. Živahan, što je sigurno, ali osjećajan, a ne zloban i agresivan.

“Desio se totalni preokret – ovo je potpuno drugo dijete,” rekla je njegova majka Heather. “On je sada normalno, aktivno dijete. I po prvi put reaguje na disciplinu. Grli nas i govori nam da nas voli. On uči kako da dijeli stvari sa drugima i sada svi primijete razliku.”

Šta je dovelo do promjene u njegovom ponašanju? Da li je T.J. dobio jake lijekove? Ne, već su mu izvađeni krajnici.

Kao što sve više medicinskih studija potvrđuje, odstranjivanje krajnika kod djeteta može, u nekim slučajevima, značajno popraviti, ako ne i izliječiti tešku hiperaktivnost koja se često dijagnosticira kao poremećaj nedostatka pažnje i hiperaktivnosti ili ADHD.

U SAD-u, danas je više od 2 miliona djece pogođeno ovim poremećajem i on se najčešće tretira uz pomoć kontroverznih psihoaktivnih droga, koje se ponekad uzimaju i tokom cijelog života.

Ali kod značajnog broja ove djece – u jednoj studiji čak polovina njih sa dijagnozom ADHD-a – jednostavna procedura vađenja krajnika može dovesti do poništavanja dijagnoze i uspostavljanja normalnog ponašanja.

Ključna veza u ovim slučajevima jeste način na koji dijete spava. Hrkanje, nemir, apnea (kratki prestanak disanja) i borba za dah tokom noći jasno su povezani sa hiperaktivnim ponašanjem preko dana kod male djece. A uvećani ili upaljeni krajnici i treći krajnik – tkivo povezano sa imunim sistemom na zadnjem i gornjem dijelu grla – u najvećem broju slučajeva su uzrokom “disanja koje remeti san”.

Tako je bilo i sa T.J-em, on je hrkao tako glasno da je njegov stariji brat morao preći u dugu sobu da spava, te mu je često curio nos. Ali nikada njegova majka nije pomislila da bi to moglo biti povezano sa njegovim lošim ponašanjem.

Tek nedavno primjećen je izravni uticaj otkanjanja krajnika i trećeg krajnika na smanjivanje, čak i eliminaranje, punog oblika pomećaja hiperaktivnosti kod djece sa problemima spavanja.

U nedavnoj studiji sa Univerziteta u Michiganu (University of Michigan), 22 djece sa ADHD poremećajem i problemima disanja pri spavanju podvrgnuto je operaciji otklanjanja krajnika. Nakon jedne godine, njih 11 više nije imalo simptome ADHD-a.

Kao rezultat ove i drugih novih studija, “doktori koji pregledaju zdravu djecu trebaju uvijek postaviti pitanja o hrkanju, lošem spavanju, problemima sa učenjem i ponašanjem, te obratiti pažnju na fizičke znakove poput uvećanih krajnika i trećeg krajnika,” stoji u rezimeu objavljenom u Žurnalu Američkog medicinskog udruženja – Journal of the American Medical Association (JAMA) iz juna.

I ako se sastave svi ovi simptomi, operacija je jedino rješenje, rekao je dr. Sanford Newmark, pedijatar iz Tucson-a.

Ako se na ovi problemi ne riješe čim prije, to može imati duboke, čak i opasne po život posljedice po dijete – uključujući oštećenja srca i pluća, i trajne kognitivne nedostatke – u slučaju da poremećen san traje pet godina i više.

Izvor: AP, REDORBIT NEWS, avgust 2007., http://www.redorbit.com

Američki naučnici otkrili su novi genetski potpis koji je doveden u čvrstu vezu sa autizmom, a što može pripomoći pronalaženju novih načina da se dijagnosticira i liječi ovaj poremećaj.

Ovaj genetski potpis ne sadrži izmjene u samom nizu DNK-a, već radije promjene u načinu na koji se geni aktiviraju i deaktiviraju, stoji u izjavi za štampu koju je dao naučni tim sa univerziteta Duke University Medical Center u Durhamu, N.C. Tim je otkrio da osobe koje boluju od autizma imaju veći-od-normalnog broj molekula koje regulišu gene, a koje se zovu metil grupe, u području genoma koje reguliše ekspresiju receptora za oksitocin.

“I u uzorcima krvi i u uzorcima moždanog tkiva, metilacioni status specifičnih nukleotida u genu za recepciju oksitocina značajno je viši kod osoba sa autizmom, oko 70%, u poređenju na kontrolnu populaciju, gdje on iznosi otprilike 40%,” istakao je pomoćni autor studije Simon G. Gregory, vanredni profesor na fakultetu za medicinu na Duke univerzitetu.

Oksitocin je hormon koji utječe na društvenu interakciju. Prethodna istraživanja otkrila su da davanje oksitocina osobama sa autizmom može poboljšati njihovu sposobnost socijalizacije. Naučnici istražuju mogućnost da se oksitocin koristi kao mogući lijek za autizam, naveli su autori studije.

U svom izvještaju, objavljenom u internetskom izdanju žurnala BMC Medicine od 21. oktobra, naučnici su istaknuli da viša metilacija gena za recepciju oksitocina može rezultirati slabijom osjetljivošću na hormon. Autori studije smatraju da njihovo istraživanje može dovesti do otkrivanja načina na koji bi se mogli identificirati ljudi koji bi bolje odgovorili na tretman oksitocinom.

“Uzbuđeni smo zbog rezultata zato što oni predstavljaju jednu od rijetkih prilika u kojim je u razvoj autizma impliciran mehanizam drugačiji od genetske podložnosti ili nestabilnosti genoma. Ovi rezultati mogu objasniti zašto društvena izolacija čini dio spektruma autizma – jer postoji mogućnost da je sposobnost autističnog pojedinca da odgovori na oksitocin ograničena. Oksitocin je do sada doveden u vezu sa nivoima povjerenja i sposobnosti čitanja društvenih signala,” dodao je Gregory.

IZVOR: HealthDay, oktobar 2009., www.healthday.com

Mozgovi djece sa autizmom imaju veći broj neuronskih veza nego što je to uobičajeno, a to može biti razlog što ova djeca imaju poteškoća u društvenoj komunikaciji, pokazale su dvije nove studije.

Ovi rezultati dovode u pitanje sadašnje vjerovanje da autistična djeca imaju manje neuronskih veza u mozgu u poređenju na djecu koja se normalno razvijaju. Ovo otkriće moglo bi dovesti do novih načina otkrivanja autizma u ranoj dobi i novih metoda liječenja, izjavili su autori studija koje su objavljenje u novembarskom izdanju časopisa Cell Reports.

“Naša studija analizira jedno od najaktuelnijih pitanja u istraživanju autizma,” naglasio je Kaustubh Supekar, sa Medicinskog fakulteta Stanford univerziteta. Dijete
Koristeći veliku bazu podataka pedijatrijskih moždanih snimaka, Supekar i kolega Vinod Menon otkrili su da su mozgovi djece sa autizmom “hiper-povezani”, te da djeca sa najvećim brojem veza imaju i najviše poteškoća u društvenoj komunikaciji.

U drugoj studiji, Ralph-Axel Muller i kolege sa univerziteta San Diego State University otkrili su hiper-povezanost u mozgovima tinejdžera sa autizmom, posebno u područjima koja kontrolišu vid. Oni su također otkrili da je težina autističnih simptoma povezana sa brojem neuronskih veza.

“Naši rezultati podržavaju ulogu koju sistem vida ima kod djece sa težim simptomima”, izjavio je Muller.

Mjerenje nivoa povezanosti u ovom području mozga može pomoći prilikom dijagnosticiranja autizma, a koje se zasad zasniva na kriterijima vezanim za ponašanje djeteta, dodao je on.

Supekar i Menon istakli su da je disbalans u moždanoj električnoj aktivnosti također prisutan kod epilepsije, što može objasniti zašto mnoga djeca sa autizmom također boluju i od epilepsije.

“Na osnovu ovih opservacija, nije pretjerano špekulirati da bi postojeći lijekovi koji se koriste za tretiranje epilepsije mogli biti korisni i za tretiranje autizma,” rekao je Supekar.

IZVOR: HealthDay, www.healthday.com i Cell Reports, novembar 2013.