Djeca-Odgoj

Djeca kod koje je dijagosticiran problem nedostatka pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) trebaju se godišnje pregledati radi procjene, s obzirom da se simptomi ovog poremećaja često smanjuju godinu za godinom, izjavili su stručnjaci.

Autori studije posmatrali su tri grupe osnovaca: 27 učenika prvih razreda i 24 učenika četvrtih razreda za koje se činilo da imaju problema sa pažnjom ali kod kojih nije dijagnosticiran poremećaj ADHD, i 28 djece prvog do četvrtog razreda kod kojih je dijagnosticiran ADHD.

Nastavnici su ocjenjivali stepen nepažnje kod učenika otprilike jednom godišnje. Rezultati studije objavljeni su u internetskom izdanju časopisa Journal of Developmental and Behavioral Pediatrics od 17. marta 2010. godine.

Prema naučnicima, stope ponašanja sa izrazitim poremećajem pažnje umanjile su se kod većine djece i spustile se u normalan raspon kod 25 do 50% njih. Otprilike jedna trećina djece nije pokazivala nikakve simptome problema sa pažnjom godinu dana nakon što im je dijagnosticirano ovo stanje sa najmanje šest simptoma ADHD-a.

Autori studije naglasili su da je moguće da su problemi sa pažnjom rezultat drugih faktora, a ne samog djeteta. Slaba organizacija u učionici ili problematični drugovi u razredu mogu biti uzrokom ovih simptoma. Stručnjaci su zaključili da bi se redovnom provjerom simptoma moglo spriječiti nepotrebno davanje lijekova za ADHD djeci.

IZVOR: Duke University, 22. mart 2010., www.duke.edu

Djeca i mladi koji putem interneta maltretiraju svoje vršnjake iz razreda i poznanike, rade to, između ostalog, zato što ne mogu odmah vidjeti posljedice svojih djela i pogrešno misle da nije moguće utvrditi da su upravo oni napisali te poruke ili e-mailove.

“Ako neka djevojčica postavi zloban komentar na internetu, ona ne mora biti svjedokom reakcije osobe koju je povrijedila,” objasnila je Brandie Oliver, profesor na univerzitetu Butler University u Indianapolisu, SAD, koja također nadzire i sprovođenje programa savjetovanja srednjoškolaca. “Mnogi učenici na internet postavljaju poruke koje nikada ne bi izrekli izravno u lice toj osobi.”
Djecu treba podučavati kako da stanu u svoju odbranu – i u stvarnom svijetu i u digitalnom svijetu, istakla je Oliver. “Djeca trebaju podići svoj glas i izravno reći drugoj djeci (posebno onoj koja ih maltretiraju) šta žele, a šta ne žele,” pojasnila je Oliver u izjavi ispred Univerziteta.

Kako je niz samoubistava mladih u SAD-u bacio svjetlo na fenomen maltretiranja preko interneta, Oliver je iznijela nekoliko savjeta koji mogu pomoći mladima da prebrode digitalne napade i da se zaštite od maltretiranja u budućnosti:

• Prihvatajte za prijatelje preko interneta samo one osobe koje poznajete i u koje imate povjerenja.
• Nemojte učestvovati u maltretiranju drugih preko interneta, tračanju ili postavljanju posramljujućih fotografija ili video snimaka – bilo vaših vlastitih, bilo tuđih.
• Uvijek budite svjesni da SVE poruke, fotografije ili videa koji se postave na internet mogu vidjeti i drugi, te ih mogu komentarisati.
• Roditelji se trebaju uključiti i pomoći svojoj djeci da razumiju svijet interneta, savjetuje Oliver. Osim toga, oni moraju ograničiti pristup internetu svojoj djeci ako smatraju da se njihovi tinejdžeri ne mogu nositi sa dramom koja se može razviti na internetu, rekla je ona.

Oliver je rekla da i njena kćerka tinejdžerka “pokušava da me ubijedi da baš svako ima profil na Facebooku. Znam da to nije istina, i smatram da moja kćerka još nije spremna na ovakav korak u digitalnom svijetu. Morate biti odlučni i jednostavno biti roditelj.”

Roditelji također trebaju usmjeriti svoju djecu prema aktivnostima koje izgrađuju njihovo samopouzdanje da bi se lakše odbranili od eventualnih napada nasilnički nastrojene djece. “Djeca sa samopouzdanjem imaju ugrađen štit protiv siledžija,” istakla je ona.

Na kraju, Oliver je dodala da mlade ljude treba ohrabrivati da se zauzmu za drugu djecu koja su žrtve vršnjaka nasilnika, te da prijave odrasloj osobi svaki oblik maltretiranja ili zlostavljanja.

IZVOR: HealthDay, oktobar 2011., www.healthday.com

Tokom studije, naučnici sa Instituta za zdravlje djece u Londonu (Institute of Child Health) pratili su 13 000 djece do njihove treće godine. Rezultati studije, izjavili su stručnjaci, trebaju služiti kao upozorenje srednjoj klasi stanovništva, za koju se dosad smatralo da nema veliki problem sa debljinom.

Otprilike 23% djece u studiji postalo je debelo ili gojazno sa trećom godinom života. Međutim, naučnici su našli vezu između rizika od gojaznosti i količine zarađenog novca.

Domaćinstva koja su zarađivala £22 000 do £33 000 (funti) imala su 10% veći rizik da će njihovi članovi biti debeli u odnosu na domaćinstva koja su zarađivala ispod £11 000 godišnje.

Domaćinstva sa prihodima iznad £33 000 godišnje imala su za 15% veći rizik da će njihovi članovi biti debeli.

Međutim, naučnici su također primjetili da je u grupi zaposlenih majki – ukupno njih 7 500 – rizik bio veći za 13% odnosno 19%. Naučnici su zaključili da dugo radno vrijeme majki, radije nego nedostatak novca, može biti prepreka pristupu male djece zdravoj hrani i fizičkoj aktivnosti.

“Naprimjer, dugo radno vrijeme roditelja može dovesti da većeg unosa grickalica, brze hrane i/ili dužeg gledanja televizije kod djece.”

Oni su izjavili da zaposlene majke rjeđe doje svoju djecu tokom preporučenog perioda, te da porodice koje više zarađuju mogu češće priuštiti kupovinu brze hrane ili naručivanje hrane iz restorana, što doprinosi većem riziku od debljanja.

Izvor: BBC, juli 2007., www.bbc.co.uk

Italijanska studija koja je uključivala 195 djece uzrasta između 10 i 12 godina pokazala je da nasilnici u školi najčešće maltretiraju i svoju braću i sestre kod kuće.

Rezultati studije objavljeni su 30. novembra u žurnalu British Journal of Developmental Psychology.

“Otkrili smo da su djeca sa starijom braćom bila najčešće žrtve,” autor studije Ersilia Menesini navela je u izjavi za štampu ispred Britanskog psihološkog društva (British Psychological Society).

“Također je značajno više dječaka nego djevojčica izjavilo da su maltretirali svoga brata/sestru – koji je najčešće bio mlađi. Najvjerovatnije je ovaj oblik maltretiranja uzrokovan željom da se održi pozicija dominacije.”

Međutim, kada su u pitanju djevojčice, “maltretiranje je u najvećoj mjeri povezano sa lošim kvalitetom odnosa između braće i sestara, a ne redom rađanja. Čak što više, visoki nivoi sukoba i mali nivoi suosjećajnosti su značajno dovedeni u vezu sa nasiljem među braćom/sestrama i njihovom viktimizacijom,” navela je Menesini.

Naučnici su također otkrili značajnu vezu između maltretiranja i viktimizacije kod kuće i u školi. Djeca koja maltretiraju svoju braću/sestre češće maltretiraju i drugu djecu u školi, dok su djeca koja su najčešće žrtve maltretiranja kod kuće, najčešće i žrtve maltretiranja u školi.

“Nije moguće sa sigurnošću reći koje ponašanje dolazi prvo, ali je vjerovatno da ako se djeca ponašaju na određen način u kući, naprimjer, maltretiraju brata/sestru, a roditelji to njihovo ponašanje ne ograniče, onda će takvo ponašanje prenijeti i u školu,” istakla je Menesini.

IZVOR: HealthDay, 4. decembar 2009., www.healthday.com

Cilj studije stručnjaka sa medicinskog fakulteta Stanford University School of Medicine u Kaliforniji, SAD, i fakulteta za javno zdravstvo Johns Hopkins Bloomberg School of Public Health, Maryland, SAD, bio je da prouče uticaj kumulativnog, svakodnevnog marketinga i izloženosti određenim “brendovima” kod male djece putem testiranja uticaja snažnog reklamiranja poznatih imena na njihovu ocjenu ukusa.

U studiji je učestvovalo 63 predškolske djece kojima je ponuđeno da probaju 5 parova identične hrane i pića, od kojih su neki bili označeni kao proizvod McDonald’s-a, a drugi nisu imali nikakvu oznaku, te je od djece zatraženo da ocijene koji su im parovi hrane i pića bili ukusniji.
Rezultati studije pokazali su da su djeci hrana i piće bili ukusniji ako su mislili da su iz McDonald’s-a. Naknadnom analizom utvrđeno je da je ovaj uticaj bio još izraženiji kod djece koja su imala više televizora u kući i kod djece koja su češće objedovala u McDonald’s-u.

Iz studije se može zaključiti da reklamiranje “imena” hrane i pića utiče na percepciju ukusa čak i kod male djece. Ovi rezultati su u skladu sa preporukama da se reguliše reklamiranje hrane kada su u pitanju djeca, ali i potvrđuju da se reklamiranje određenog “imena” može iskoristiti kao pozitivna strategija da se utiče na izbor hrane kod djece i da se poboljšaju njihove prehrambene navike.

Izvor: Archives of Pediatrics & Adolescent Medicine, avgust 2007., 161:792-797, http://archpedi.ama-assn.org

Za neku djecu, početak školske godine podrazumijeva i početak maltretiranja od strane druge djece.

Bez obzira na velike napore da se ovaj problem riješi, maltretiranje (bullying) je stalan problem u školama, ističe Donna Henderson, profesor savjetovanja na univerzitetu Wake Forest University u Winston-Salemu, SAD.

“Cilj je stvoriti sredinu za djecu u kojoj neće biti nasilništva. To je teško jer živimo u svijetu koji prihvata nasilje, zastrašivanje i moć kao sredstvo u životu,” naglasila je Henderson u izjavi za štampu.

Henderson je ponudila savjete roditeljima koji im mogu pomoći da spriječe da njihova djeca postanu siledžije ili žrtve siledžija:

• Raspitajte se kod školskih službenika i učitelja šta su preduzeli da spriječe nasilništvo, te naglasite njihovu odgovornost.
• Posmatrajte djecu da biste uočili eventualne znakove upozorenja na samom početku školske godine, poput promjena u ponašanju ili jelu.
• Kada vidite nasilničko ponašanje nazovite ga takvim i recite svojoj djeci da je takvo ponašanje neprihvatljivo.
• Razgovarajte o nasilničkom ponašanju sa svojoj djecom. Koristite primjere iz stvarnog života, priče iz vijesti, TV programe i filmove kao priliku da razgovarate o ovoj temi.
• Redovno upitajte svoju djecu o nasilništvu u školi i odmah se pozabavite bilo kakvim problemom.
• Ako je vaše dijete žrtva nasilništva druge djece, možete mu/joj pomoći i samim tim što ćete pokazati da ih razumijete i da dijelite njihovu muku.
• Porazgovarajte sa djecom i utvrdite moguće odgovore na nasilničko ponašanje, poput udaljavanja sa lica mjesta, nepokazivanja emocija, boravak u grupama da bi se izbjeglo izdvajanje, kao i suprotstavljanje nasilniku.
• Izvršite procjenu svog vlastitog ponašanja. Ako koristite zastrašivanje u komunikaciji sa drugima, možda upravo dajete negativan primjer vašem djetetu. Ili ako vas maltretiraju druge odrasle osobe i vi ne radite ništa da to zaustavite, vaše dijete će vjerovati da je to način na koji se i sami trebaju postaviti prema nasilnicima.

IZVOR: Wake Forest University i HealthDay, avgust 2011., www.healthday.com

Maltretiranje (bullying) je ponašanje kojim osoba namjerno i kontinuirano nanosi bol drugoj osobi. Bol može biti fizička ili emocionalna. Maltretiranje uključuje udaranje, guranje, nazivanje pogrdnim imenima, isključivanje iz zajedničkih aktivnosti i zadirkivanje. Ako se neko osjeća uplašeno ili uvrijeđeno kada je u društvu određene osobe, moguće je da je to posljedica maltretiranja. Maltretiranje je vrsta agresije koja može preći u nasilje. Djeca koja su žrtve maltretiranja trebaju pomoć odraslih osoba da intervenišu i pruže im podršku.

Roditelji trebaju obratiti pažnju na sljedeće zabrinjavajuće znakove da bi utvrdili da li je njihovo dijete možda žrtva nasilničkog ponašanja: 

Dijete:

• je često povrijeđeno i u modricama
• je preplašeno i ima noćne more
• gubi svoje stvari ili se one često kvare
• se povlači u sebe
• ne želi ići u školu
• nema prijatelje i ne pozivaju ga na zabave
• je često bolesno
• se ponaša agresivno

Roditelji mogu pomoći djetetu da izađe nakraj sa maltretiranjem na sljedeće načine:

• pitajući dijete šta nije u redu
• podsjećajući dijete da je njegovo pravo da se osjeća sigurnim
• podučavajući dijete da prepozna nasilničko ponašanje
• učeći dijete da je u redu reći odraslima o slučajevima maltretiranja
• podučavajući dijete kako da se zauzme za sebe (tj. podučiti ga da pogleda nasilnika u oči i kaže mu “prestani me maltretirati”)
• podučavajući djecu da se ne smiju djeci koju drugi maltretiraju, da ne učestvuju u maltretiranju, da ne pružaju puno pažnje djetetu koje maltretira druge i da ne isključuju nikoga iz zajedničkih igara
• obraćajući se upravi škole i zahtijevajući djelovanje po pitanju nasilničkog ponašanja
• traženjem pomoći stručnjaka radi unapređivanja djetetovih vještina komunikacije i rada u školi. Dijete koje je žrtva maltretiranja na većem je riziku da će ponovo biti maltretirano (čak i kada se riješi problem prvog slučaja maltretiranja).

U slučaju da njihovo dijete maltretira druge, roditelji trebaju:

• bolje nadzirati dijete kada se igra sa drugom djecom
• objasniti djetetu šta je maltretiranje i zašto je ono neprihvatljivo
• pokušati navesti dijete da razumije kako se osjeća osoba koju drugi maltretiraju
• upitati dijete kako bi se ono osjećalo da ga neko maltretira
• razgovarati s djetetom o tome šta bi ga navelo da prestane maltretirati drugu djecu
• pokazati djeci kako da se uključuju u igru sa drugima na prijateljski način
• odrediti jasna pravila i posljedice, te biti konzistentan u rješavanju problema lošeg ponašanja
• pohvaliti djecu kada pokazuju saradnju u igri
• razmotriti mogućnost uključivanja djeteta u grupni program u kojem bi dijete naučilo kako da kontroliše svoje ponašanje

Izvor: Australijsko psihološko društvo (Australian Psychological Society)

Majke koje su same trpjele batine u djetinjstvu ili su imale druga nasilna iskustva češće i same udaraju svoju djecu u odnosu na majke koje nisu imale takva negativna iskustva u djetinjstvu, pokazala je nova studija.

U grupi od 1265 većinom crnačkih, samohranih i siromašnih majki djece do 11 mjeseci starosti, dr. Esther K. Chung i kolege koji su dio zdravstvenog programa za djecu Jefferson Pediatrics/duPont u Filadelfiji, SAD, otkrili su da 19% majki smatra tjelesnu kaznu vidom discipline, a 14% je izjavilo da udaraju svoju djecu.

“Veoma smo iznenađeni, u stvari, što smo otkrili tako veliku učestalost tjelesnog kažnjavanja djece, jer, u prosjeku, djeca su bila samo devet mjeseci stara i uvidjeti da tako mala djeca bivaju udarana je uznemirujuće”, izjavila je dr. Chung.

Međutim, tračak nade leži u tome da nisu sve majke koje su roditelji tukli u konačnici i same počele udarati svoju djecu.

Ljekari su zabrinuti jer smatraju da roditelji nisu svjesni štete koja može proizići iz udaranja djeteta, poput većeg rizika od problematičnog ponašanja, niskog stepena samopouzdanja, depresije, zloupotrebe droga i fizičkog zlostavljanja vlastite djece.

Dr. Chung savjetuje zdravstvene radnike da upitaju trudnice i nove roditelje o vlastitim iskustvima u djetinjstvu, te da ih posavjetuju kada su u pitanju vidovi discipliniranja djece.

IZVOR: Pediatrics, avgust 2009., http://pediatrics.aappublications.org/

Prosječni roditelj provodi više od dva sata sedmično pomažući djetetu oko domaće zadaće. Međutim, roditelji sa iskustvom znaju kako da umanje taj teret.

Istraživanja naučnika sa Instituta za obrazovanje pri univerzitetu University of London pokazalo je da je domaća zadaća čest uzrok napetosti i svađa u porodici. U tekstu koji slijedi, tri roditelja nude savjete koji su se za njih pokazali korisnim.

Ugasite TV
“Najbolja stvar koju sam ikada uradila jeste ta što sam zabranila gledanje televizije i igranje kompjutera od ponedjeljka do četvrtka,” tvrdi Patricia, 39, majka dva dječaka uzrasta između 8 i 12 godina. “Prije nego što sam to uradila, mlađi sin se uvijek izvlačio da gleda crtane filmove. Sada kada ta mogućnost ne postoji, mnogo je lakše uraditi zadaću. Zanimljivo je i da učiteljica smatra da je to najbolji stav. Ona često primijeti veliko poboljšanje u sveukupnom raspoloženju i radu kod djece koja imaju ovu djelomičnu zabranu.”

Nemojte previše pomagati djetetu oko zadaće
“Djecu ne ocjenjuju na osnovu onoga što vi možete uraditi,” kaže Linda, 39, majka 8-godišnjih blizanki. „Poznajem ljude koji bukvalno urade cijelu domaću zadaću svojoj djeci, ali koja je svrha toga? Nije u pitanju takmičenje.” Dr. Susan Hallam sa Instituta za obrazovanje također savjetuje roditelje da ponude moralnu podršku, ali da pomožu samo kada dijete to specifično zatraži.

Nemojte čekati da dijete postane preumorno
“Zlatno pravilo za sedmogodišnjake jeste da zadaću urade čim se vrate iz škole, prije vremena za čaj (prim.prev. 17 h),” smatra Michael koji ima sedmogodišnju kćerku. “Nakon tog perioda, sposobnost zadržavanja pažnje opada dosta brzo, osim, eventualno, za veb-stranice o barbikama.”

Patricia se slaže. “Nekoj djeci je potrebno malo odmora odmah nakon škole, ali ako zadaću isuviše odgodite, djeca će biti preumorna da se koncentrišu.”

Koristite sat sa alarmom
“Ako je vaše dijete jedno od onih što uporno otežu dok rade zadaću, šilje sve svoje olovke, ustaju i ponovno sjedaju, te čitaju iznova sve svoje ranije domaće zadatke, ponekad može pomoći da postavite sat sa alarmom,” savjetuje Patricia. ”Ako škola savjetuje 20 minuta domaće zadaće svakodnevno, onda podesite da se alarm na satu javi nakon 20 minuta i recite djetetu da je to granica. Ponekad se ovaj metod može negativno odraziti na dijete, uzrokujući paniku, stoga posmatrajte kako vaše dijete reaguje.”

Pokažite djetetu da ste na njegovog strani
“Ponekad, ako se dijete uporno žali na zadaću, pomaže da roditelj pokaže da suosjeća s njim,” smatra Patricia. “Iskreno razumijem zašto im se ne radi zadaća i primijetila sam da pomaže kada su svjesni da sam na njihovoj strani. Ali u isto vrijeme osjećam da trebam instistirati da redovno rade svoju domaću zadaću i stoga se sve svodi na pravilno balansiranje.”

IZVOR: NHS Choices, 13. juli 2010., http://www.nhs.uk/Livewell/childhealth6-15/Pages/Homeworkadvice.aspx