Djeca

Urinarne infekcije kod djece

Infekcije mokraćnih puteva (urinarnog trakta) pogađaju oko 3% djece u SAD-u svake godine. Tokom djetinjstva, rizik od urinarnih infekcija iznosi 2% za dječake i 8% za djevojčice.

Veoma je važno prepoznati i liječiti urinarne infekcije, ali roditelji često ne primjete simptome upale, a mala djeca nisu u stanju opisati kako se osjećaju. Neliječene urinarne infekcije mogu dovesti do ozbiljnih problema sa bubrezima koji mogu opasni po život djeteta.

Kako urinarni trakt normalno funkcioniše?

Bubrezi filtriraju i otklanjaju otpadne materije i vodu iz krvi i tako nastaje mokraća (urin). Bubrezi odrasle osobe proizvode otprilike 1-2 litra urina dnevno, dok je kod djece ta količina manja zavisno od njihove starosne dobi. Mokraća putuje iz bubrega niz dvije uske cijevčice koje se nazivaju ureteri. Mokraća se zatim prikuplja u mjehuru – organu koji izgleda poput balona. Kod djeteta, mokraćni mjehur može držati 30-45 ml mokraće za svaku godinu starosti djeteta. Dakle, mjehur četverogodišnjeg djeteta može držati oko 118-177 ml (manje od jedne šolje), a osmogodišnjeg djeteta 236-354 ml urina. Tokom pražnjenja mjehura, dolazi do opuštanja mišića koji se zove sfinkter, te mokraća istječe iz tijela kroz uretru, cjevčicu koja se nalazi na dnu mjehura. Otvor uretre pozicioniran je na kraju penisa kod dječaka (vidi sliku 2), i ispred vagine kod djevojčica (vidi sliku 3).

Kako dolazi do upale mokraćnih puteva?
Normalni urin ne sadrži bakterije. Ponekad, bakterije mogu ući u urinarni trakt i urin sa kože iz okoline rektuma i genitalija, te doći do mjehura. Kada se to desi, bakterije mogu uzrokovati upalu mokraćnog mjehura, te dovesti do oticanja i pojave bolova u donjem dijelu stomaka i sa strana. Ovakva upala mokraćnog mjehura naziva se cistitis.

Ako bakterije putem uretera dođu do bubrega, može doći do njihove upale. Ovu upalu često prate jaki bolovi i temperatura. Upale bubrega su puno opasnije od upala mokraćnog mjehura.

Kod neke djece, urinarna infekcija može biti znak abnormalnosti urinarnog trakta, koji, zbog toga, može biti podložniji ponavljajućim upalama. Zbog toga, kada se kod djeteta pojavi upala mokraćnih puteva, preporučuju se dodatni testovi radi utvrđivanja eventualnog postojanja takvih abnormalnosti. U nekim slučajevima, djeca češće obolijevaju od urinarnih infekcija jer su jednostavno sklonija takvim infekcijama, kao što su druga djeca sklonija prehladama, kašlju ili upalama uha. Osim toga, postoji mogućnost da je dijete zaraženo posebnom bakterijom koja ima specifičnu sposobnost da uzrokuje infekcije urinarnog trakta.

Djeca koja često odgađaju odlazak u toalet sklonija su razvijanju ovih infekcija. Redovno uriniranje pomaže održavanju mokraćnih puteva sterilnim jer urin ispire bakterija iz organizma. Zadržavanje urina omogućava razmnožavanje bakterija. Duže grčenje sfinktera, također, otežava njegovo opuštanje radi uriniranja, te se može desiti da se djetetov mokraćni mjehur u potpunosti ne isprazni. Ovakvo disfunkcionalno pražnjenje može olakšati razmnožavanje bakterija i razvoj urinarne infekcije.

Koji su znakovi infekcije mokraćnih puteva?
Infekcija mokraćnih puteva uzrokuje iritaciju mjehura, uretre, uretera i bubrega, baš kao što i sluzokoža u nosu ili grlu postane iziritirana tokom prehlade. Ako je dijeto malo, postoji opasnost da znakovi urinarne infekcije neće biti tako očiti, pošto je maloj djeci teško opisati kako se tačno osjećaju. Malo dijete sa urinarnom infekcijom može imati visoku temperaturu, biti razdražljivo ili odbijati da jede.

Na drugu ruku, ponekad se može desiti da dijete ima samo nisku temperaturu i mučninu, da povraća ili da jednostavno ne izgleda zdravo. Mokraća u peleni može imati neobičan miris. Ako dijete ima temperaturu i čini se bolesnim više od jednog dana, a ne vide se drugi očiti uzroci nelagode, poput sekreta iz nosa, potrebno je uraditi test urina zbog moguće infekcije mokraćnih puteva.

Starije dijete sa urinarnom infekcijom može se žaliti na bol u stomaku i karlici. Dijete može često mokriti. Ako je kod djeteta prisutna upala bubrega, ono se može žaliti na bol ispod ruba rebara (grudnog koša) ili bol u donjem dijelu leđa. Plač tokom mokrenja i željenje da je mokrenje bolno, te mokrenje svega nekoliko kapljica urina – sve su znakovi upale mokraćnih puteva. Dijete može imati poteškoća sa konrolisanjem urina i može pomokriti odjeću ili posteljinu. Mokraća može imati neobičan miris i izgledati mutno ili crvenkasto.

Kako se može utvrditi da li dijete ima upalu mokraćnih puteva?
Samo savjetovanjem sa zdravstvenim radnikom možete otkriti zasigurno da li vaše dijete ima urinarnu infekciju.

Za vađenje nalaza na infekciju potrebno je prikupiti nešto dječje mokraće. Način na koji se mokraća prikuplja zavisi od starosne dobi djeteta. Ako je dijete još u peleni, zdravstveni radnik može ljepljivom trakom pričvrstiti plastičnu kesicu oko djetetovog genitalnog područja. Ako je u pitanju starije dijete, od njega se može zatražiti da mokri direktno u posudicu što je moguće pažljivije da bi se izbjeglo kontaminiranje uzorka sa bakterijama sa kože ili rektalnog područja. Ponekad ljekar ili sestra moraju staviti malu cjevčicu (kateter) u djetetovu uretru, nakon čega će urin slobodno kapati iz mjehura u sterilnu posudicu. Međutim, ponekad je najbolji način da se dobije uzorak urina stavljanjem igle u mjehur kroz kožu donjeg stomaka. Prikupljanje urina putem cjevčice ili igle osigurava da je prikupljeni uzorak urina čist.

Jedan dio uzorka urina posmatra se kroz mikroskop. Ako je prisutna upala, u uzorku će se vidjeti bakterije i ponekad sluz. Ako su bakterije iz uzorka slabo vidljive, laborant može staviti uzorak u posudicu sa supstancom koja ohrabruje njihov razvoj. Nakon što se bakterije umnože, moguće ih je identificirati i testirati da bi se utvrdilo koji lijekovi će biti najdjelotvorniji (antibiogram). Proces rasta bakterija u laboratoriji poznat je kao „uzgoj kultura” i može potrajati i nekoliko dana.

Pouzdanost kulture zavisi od toga koliko je uzorak stajao prije nego što je započet uzgoj kulture. Ako prikupljate dječji urin u kući, čim prije ga pohranite u frižider, a u laboratorij ga nosite u plastičnoj kesi napunjenoj ledom.

Kako se liječe infekcije mokraćnih puteva?
Urinarne infekcije liječe se antibioticima. Dok se pregleda uzorak mokraće u laboratoriju, ljekar može propisati tretman lijekovima koji eleminišu najvjerovatniju bakteriju koja je uzrokovala upalu. Nakon što nalazi kulture budu poznati, ljekar može odlučiti da djetetu propiše drugi antibiotik.

Način na koji se antibiotik daje i broj dana tokom kojih se uzima, zavise dijelom o vrsti infekcije i njenoj težini. Kada je dijete veoma bolesno i nije u stanju piti tečnost, antibiotici se mogu dati izravno u krv putem vene na ruci. Inače, antibiotike je moguće dati u vidu tableta, sirupa ili injekcija. Lijekovi se uzimaju tokom najmanje 3 do 5 dana, a ponekad i nekoliko sedmica. Dnevni raspored uzimanja lijekova zavisi od samog propisanog antibiotika: neki antibiotici se trebaju uzimati samo jednom dnevno, a drugi i do četiri puta dnevno. U nekim slučajevima, dijete će trebati uzimati lijekove sve dok se ne završe dodatni testovi.

Nakon nekoliko doza antibiotika, dijete se može početi osjećati bolje, ali je obično potrebno nekoliko dana da bi nestali svi simptomi. U svakom slučaju, dijete treba uzimati lijekove onoliko dugo koliko je to ljekar preporučio. Nipošto nemojte prekinuti kuru antibioticima iako su se simptomi povukli jer se infekcija može vratiti, a same bakterije mogu postati otporne na buduće liječenje ako se tretman lijekovima prerano prekine.

Djeca trebaju piti tečnost kada to žele. Osigurajte da dijete unosi dovoljno tečnosti, ali ga nemojte tjerati da pije velike količine. Ako dijete odbija tečnost, o tome obavijestite ljekara.

Koje testove je potrebno uraditi nakon što se izliječi upala?
Nakon što se izliječi infekcija, preporučuju se dodatni testovi da bi se utvrdilo (ne)postojanje eventualnih deformiteta u urinarnom traktu. Ponavljajuće upale u abnormalnom urinarnom traktu mogu uzrokovati oštećenje bubrega. Testovi koje će ljekar preporučiti zavisiće od vašeg djeteta i tipa urinarne infekcije. Sljedeći testovi mogu biti korisni:

  • Ultrazvuk bubrega i mokraćnog mjehura. Ultrazvuk prikazuje sjene bubrega i mjehura koje mogu ukazati na određene deformitete. Međutim, ovaj test ne može otkriti sve značajne abnormalnosti urinarnog trakta. Putem ultrazvuka se, također, ne može utvrditi stepen funkcionalnosti bubrega.
  • Cistouretrogram tokom mokrenja. Ovaj test analizira uretru i mjehur dok se mjehur puni i prazni. Tečnost koja se može vidjeti na rendgenskim snimcima ubrizgava se u mjehur putem katetera. Mjehur se puni sve dok dijete ne počne urinirati. Ovaj test može otkriti abnormalnosti u unutrašnjosti uretre i mjehura. Test, također, može utvrditi da li je istjecanje urina normalno tokom pražnjenja mjehura.
  • Intravenski pijelogram. Ovim testom pregleda se cijeli urinarni trakt. Tečnost koju je moguće vidjeti na rendgenskim snimcima ubrizgava se u venu. Ta supstanca, zatim, putuje kroz bubrege i mjehur, otkrivajući moguće prepreke.
  • Nuklearni snimci. Tokom ovog pregleda koriste se radioaktivni materijali koji se obično ubrizgavaju u venu da bi se provjerio stepen funkcionalnosti bubrega, njihov oblik i da li urin na normalan način izlazi iz bubrega. Svaki tip nuklearnog snimka daje različitu informaciju o bubrezima i mjehuru. Tokom nuklearnog snimanja dijete se izlaže okvirno istom stepenu radijacije kao i tokom konvencionalnog rendgenskog snimanja, a ponekad je da ta izloženost i manja.
  • CT snimci i snimanje magnetnom rezonancom (MRI). Ovi testovi pružaju 3-D snimke i poprečne presjeke mjehura i bubrega. Kada su u pitanju tipične mašine za CT i MRI snimanje, dijete treba leći na površinu koja zatim ulazi u tunel u kojem se prave snimci. Ako je djetetova infekcija komplikovana ili ju je teško otkriti na drugim snimcima, CT ili MRI snimci mogu pružiti jasnije, detaljnije slike koje će pomoći ljekaru da utvrdi u čemu je problem.

Koje abnormalnosti trakta mogu dovesti do upala?
Mnoga djeca koja dobiju upalu mokraćnih puteva imaju normalne bubrege i mjehure. Međutim, ako dijete ima deformitet u mokraćnom sistemu, potrebno ga je što prije otkriti da bi se bubrezi zaštitili od oštećenja. Moguće su sljedeće abnormalnosti:

  • Vezikoureteralni refluks (VUR). Urin normalno teče iz bubrega niz uretere do mjehura u jednom smjeru. Međutim, kod VUR-a, kada se mjehur napuni, urin se može početi vraćati iz mjehura kroz uretere do bubrega. Ovaj deformitet čest je kod djece sa urinarnim infekcijama.
  • Urinarna opstrukcija. Blokada toka urina može se desiti na različitim mjestima u urinarnom traktu. Ureter ili uretra mogu biti previše uski ili kamen u bubregu može blokirati istjecanje urina iz tijela. Ponekad, ureter je spojen sa bubregom ili mjehurom na pogrešnom mjestu sprečavajući normalno istjecanje urina iz bubrega.
  • Disfunkcionalno pražnjenje. Neka djeca redovno odgađaju odlazak u toalet jer im je žao da napuste igru. Ona se mogu tako snažno truditi da stisnu mišić sfinkter da zaborave kako da ga opuste kada je to potrebno, te posljedično, ne mogu isprazniti mjehur u potpunosti. Neka djeca se naprežu tokom mokrenja, što uzrokuje pritisak u mjehuru potiskujući urin nazad u uretere. Disfunkcionalno pražnjenje može dovesti do vazikoureteralnog refluksa, nesvjesnog curenja urina i urinarnih infekcija.

Da li upale mokraćnih puteva mogu imati dugotrajne posljedice?
Mala djeca su na najvećem riziku od oštećenja bubrega uzrokovanog urinarnim infekcijama, pogotovo ako imaju neku nepoznatu abnormalnost u sistemu mokraćnih puteva. Moguća oštećenja bubrega uključuju: ožiljke na bubrezima, slab rast bubrega, visok krvni pritisak i druge probleme. Zbog toga je bitno da djeca sa upalama mokraćnih puteva budu pažljivo pregledana i što je moguće brže izliječena.

Kako se mogu spriječiti infekcije mokraćnih puteva?
Ako vaše dijete ima normalan urinarni trakt, možete pomoći da se spriječe urinarne infekcije tako što ćete ga/nju podsticati da češće ide u toalet. Ako je rijetko mokrenje problem, osigurajte da dijete dobiva dovoljnu količini tečnosti. Naučite dijete pravilnoj tehnici čišćenja nakon korištenja toaleta da bi se spriječio unos bakterija u urinarni trakt.

Neke abnormalnosti urinarnog trakta isprave se same od sebe kako dijete raste, međutim, određene deformitete neophodno je hirurški korigirati. Česta hirurška procedura je reimplantacija uretera. Tokom ove operacije, ljekar repozicionira spoj između uretera i mjehura tako da se urin ne vraća u uretere i bubrege. Tokom posljednjih godina, ljekari su neke slučajeve vezikoureteralnog refluksa (VUR) tretirali ubrizgavanjem kolagena ili slične supstance, u zid mokraćnog mjehura, odmah ispod otvora gdje se ureter spaja sa mjehurom. Ubrizgavanjem se stvara nešto poput ventila koji onemogućuje da urin otječe nazad u ureter. Injekcija se daje u unutrašnjost mjehura putem katetera koji se provodi kroz uretru, te nema potrebe za hirurškim rezom.

Zapamtite!
Infekcija mokraćnih puteva kod malog djeteta može biti znak deformiteta u urinarnom traktu koji mogu uzrokovati ponavljajuće upale.
Simptomi urinarne infekcije variraju od peckanja tokom mokrenja ili neobičnog mirisa urina, do snažnih bolova i visoke temperature.
Neizliječene urinarne infekcije mogu dovesti do ozbiljnog oštećenja bubrega.
Obratite se ljekaru ako posumnjate na upalu mokraćnih puteva kod vašeg djeteta.

IZVOR: The National Kidney and Urologic Diseases Information Clearinghouse (NKUDIC), oktobar 2009., http://kidney.niddk.nih.gov/kudiseases/pubs/utichildren/

Spriječite utapanje djeteta-smjernice

Najviše nesreća utapanja djece u vodi dešava se tokom ljetnih mjeseci, pa ljekari upozoravaju roditelje da je te nemile događaje moguće spriječiti slijeđenjem 10 osnovnih pravila, a to su:

1. Nikada ne ostavljajte dijete samo pored velikog bazena ili plastičnog bazenčića za djecu, u kadi ili jacuzziju. Čak i kratki prekid u nadgledanju može dovesti do utapanja djeteta, jer do njega može doći tokom samo dvije minute.

2. Bazeni trebaju biti ograđeni i imati vrata koja se sama zaključavaju. To uključuje bazene locirane u susjedstvima, kompleksima stanova, porodičnim dvorištima, itd. Bazeni moraju biti čisti, bez pokrivača ili dušeka koji bi mogli zakloniti pogled na dijete.

3. Uvijek provjerite da li je zaključan sigurnosti poklopac na jacuzzijima i drugim kontejnerima sa vodom, kao i bunarima i drugim izvorima vode.

4. Uvijek ispraznite sve kontejnere sa vodom (škafovi, kante, itd.) nakon upotrebe. Nemojte oko kuće ostavljati prazne kontejnere ili kante koje mogu nakupiti vodu i tako privuči pažnju male djece.

5. Odrasli i mladi od 14 godina naviše koji nadgledaju djecu trebaju poznavati tehniku reanimacije srca i pluća. Studije su pokazale da djeca koja su se gotovo utopila neće pretrpjeti oštećenja mozga ako im se odmah pruži brza reanimacija, dok djeca koja nisu dobila takvu brzu pomoć mogu pretrpjeti oštećenja mozga ili umrijeti.

6. Djecu treba podučiti plivanju ali se njihove vještine ne trebaju smatrati pouzdanim dok ne navrše 14 godina života.

7. Čuvajte malu djecu od toaleta i banja ako nisu pod nadzorom odrasle osobe ili starijeg djeteta, jer su zabilježeni slučajevi utapanja djeteta u kadama, jacuzzijima, wc-ima i kantama.

8. Starija djeca pa i odrasli ne bi trebali sami plivati u okeanima ili brzim rijekama.

9. Dok su na čamcu, djeca trebaju nositi sigurnosne prsluke upadljivih boja.

10. Nemojte piti alkohol kada ste s djecom u blizini vode.

Izvor: Injury and Violence Prevention Program of the Los Angeles County Department of Health Services, http://www.lapublichealth.org

Slobodna igra je izuzetno važna za razvoj

Od igre skrivača do utrkivanja po komšiluku, igra je okosnica djetinjstva. Ali u ovoj eri pretjerano opreznih roditelja, naučnici su otkrili da se djeca u SAD-u igraju puno manje u odnosu na djecu od prije 50 godina, što je trend koji može imati ozbiljne posljedice po razvoj i mentalno zdravlje djece.

“Do 1950-ih godina, djeca su se slobodno igrala napolju tokom većine svog djetinjstva. Ako ste u nekom slučaju ostali u kući sa majkom, ona bi vam rekla ‘idi vani i igraj se’. Prirodno mjesto za dijete bilo je izvan kuće,” tvrdi Peter Gray, profesor psihologije na koledžu Boston College. “Danas je upravo suprotno. Roditelji ne daju djeci slobodu da se igraju. A čak i ako daju, nema druge djece sa kojom bi se mogli igrati, ili majka postavlja takva ograničenja poput ‘ne smiješ izaći iz dvorišta’ da dijete jednostavno tu ne želi ostati,” dodao je on.

Kada djeca imaju slobodu da se igraju, ona smišljaju igre iznova, pregovaraju oko pravila i osiguravaju da svi igraju fer. Sve to djeci pomaže da nauče kako da donose odluke, da rješavaju probleme i zadobiju samopouzdanje. Djeca koja imaju isuviše emocionalnih ispada ili koja prečesto zahtijevaju da se postupi kako ona žele, ubrzo nauče da je potrebno da izmijene svoje ponašanje ako žele da budu dobrodošli u grupi, objasnio je Gray.

Kroz slobodnu igru “djeca ovladavaju osnovnim vještinama koje su im neophodne da bi izrasla u odrasle osobe,” rekao je Gray, autor dvije studije koje su nedavno objavljene u časopisu American Journal of Play.

Međutim, od sredine 1950-ih godina, odrasli su igrali sve veću ulogu u aktivnostima svoje djece, što je išlo na štetu mentalnog zdravlja djece, tvrdi Gray. A treniranje u vidu organizovanih sportova sa trenerom ili drugom odraslom osobom ne može zamijeniti “slobodnu” igru kojom upravljaju isključivo djeca, istakao je on.

Istraživanja ukazuju na to da su današnja djeca češće anksiozna, depresivna, bespomoćna, te narcisoidna, što koincidira sa umanjivanjem količine igre van kuće i višeg stepena nadziranja i kontrole dječjih aktivnosti od strane roditelja.

Dječacima, posebno, grublja igra omogućava da nauče kontrolisati svoja osjećanja, tvrdi Peter LaFreniere, profesor razvojne psihologije na univerzitetu University of Maine, u zasebnom članku. Naime, dječaci uče da ako žele zadržati svog prijatelja, oni ne smiju dopustiti da stvari odu predaleko ili da istinski povrijede drugo dijete – a to je vještina koja omogućava dječacima da izrastu u muškarce koji su u stanju držati svoju agresivnost pod kontrolom. “Bolje je pogriješiti kada su vam 4 godine,” rekao je on. “Djeca uviđaju da njihova djela imaju posljedice; oni tako uče kako da kontrolišu ljutnju i u najnapetijem momentu svađe”.

Bez obzira na sve glasnija upozorenja stručnjaka o značaju igre za mentalno i fizičko zdravlje djece, studije ukazuju na to da je u posljednjim decenijama količina vremena koju djeca provedu u igri drastično opala. Šta je to onda što djecu drži u kući? Ankete su pokazale da je razlog broj jedan strah roditelja od otmice djeteta, a zatim slijede strah da će dijete udariti auto ili da će biti žrtva siledžija.

Ovi strahovi stvorili su legije previše zaštitnički nastrojenih roditelja koji podižu “slabiće” koji nisu u stanju nositi se sa usponima i padovima u životu jer nemaju iskustva s tim, tvrdi Hara Estroff Marano, autorica knjige “Nacija slabića: visoka cijena invazivnog roditeljstva” (A Nation of Wimps: The High Cost of Invasive Parenting).

“Domovina hrabrih postala je domovina strašljivih, povlaštenih, nesklonih riziku i narcisoidnih,” tvrdi Marano. “Današnja djeca, barem u srednjoj i višoj klasi, psihološki su lomljiva,” dodala je ona. Kontrolirajući roditelji, istraživanja su pokazala, oduzimaju svojoj djeci još nešto – radost. Jedna anketa pokazala je da bi se 89% djece radije igralo napolju sa prijateljima nego gledalo televiziju.

“Roditelji trebaju znati da je djetinjstvo posebno vrijeme. Samo jednom ćete ga proživjeti, te ga ne trebate propustiti. Druženje sa drugom djecom na način koji nije striktno kontrolisan nije samo zabavno. Ono nije luksuz. Ono je dio plana prirode,” naglasio je LaFreniere.

IZVOR: HealthDay, septembar 2011., www.healthday.com

Manjak igre izvan kuće škodi djeci

Zdravlje djece je narušeno jer ona imaju sve manje prilika da se igraju van kuće, upozorila je grupa stručnjaka iz Velike Britanije.

Za to su krivi previše obazrivi roditelji, kompjuterske igrice i testovi u školi, stoji u pismu koje je potpisalo gotovo 300 akademika, autora i direktora dobrotvornih organizacija.

Nedostatak “nestruktuirane, slabije nadzirane” igre ima loš uticaj na mentalno zdravlje djece, dodali su oni, te ugrožava dugoročni razvoj mladih ljudi.

Stručnjaci tvrde da je igra – pogotovo izvan kuće – od ključnog značaja za zdravlje djeteta. Povećanje saobraćaja, strahovi roditelja da će im dijete biti oteto i sistem obrazovanja u kojem prevladava “testiranje” doprinijeli su ovom trendu, insistiraju stručnjaci.

Oni su dodali da “pristupačnost sjedalačke, ponekad ‘zarazne’ zabave na ekranu i agresivno reklamiranje složenih, komercijaliziranih igračaka” također imaju udjela.

Stručnjaci su rekli: “‘Prava igra’ – društveno interaktivna, lična i blago nadzirana – uvijek je bila vitalni dio razvoja djeteta i njeno gubljenje moglo bi imati ozbiljne posljedice.

“Baš kao što je epidemija dječije gojaznosti zapanjila razvijeni svijet, previše “nekvalitetne igre” (baš kao i nekvalitetne “brze” hrane) može imati upozoravajuće implikacije po sljedeću generaciju.”

Izvor: BBC NEWS, septembar 2007., http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/uk_news/6986544.stm

Kako se razvija mozak djeteta

Studija normalnog razvoja mozga koju su putem snimanja magnetnom rezonancom (MRI) proveli američki Državni instituti zdravlja (NIH), pratila je razvoj mozga kod oko 500 zdrave američke djece, od rođenja do 18 godine života, iz različitih geografskih, socio-ekonomskih i etničkih grupacija. Rezultati studije objavljeni su online u žurnalu Journal of the International Neuropsychological Society.

Studija je, između ostalog, ukazala na to da nivo finansijskih prihoda porodice utiče na IQ djeteta i njegovo ponašanje u društvu. Djeca iz siromašnijih porodica imala su nešto niži IQ (koeficijent inteligencije) i pokazala više problematičnog ponašanja u poređenju na djecu iz porodica sa srednje visokim i visokim prihodima. Međutim, nisu postojale značajnije razlike po pitanju drugih osnovnih kognitivnih funkcija poput pamćenja i elokvencije. Čak šta više, zdrava djeca iz siromašnih porodica pokazala su bolje rezultate nego što je to bilo u prethodnim studijama, te se pretpostavlja da su općenite razlike u zdravstvenom stanju između siromašnije i bogatije djece krive za ranije utvrđen veći kognitivni jaz između njih.

Vidljivi su bili tragovi često navođenih razlika između verbalnih i prostornih vještina kod djevojčica i dječaka, ali te razlike nisu bile tako izražene kao što se ranije tvrdilo. Ustvari, nisu uočene razlike u elokvenciji između polova. Nije bilo većih razlika ni kada su u pitanju vještine računanja, što ukazuje na to da dječaci i djevojčice imaju istu prirodnu sklonost za matematiku.

Bez obzira na prihode ili pol, čini se da djeca ubrzano uče u između 6. i 10. godine života, dok je tokom adolescencije kognitivni razvoj mnogo manje dramatičan. Ovi rezultati su u skladu sa prethodnim istraživanjima i ukazuju na to da tokom adolescencije više ne dolazi do učenja novih osnovnih vještina, već dolazi do integracije svega dotad naučenog.

Dugoročni cilj istraživačkog tima jeste da poveže ove podatke o ponašanju sa MRT snimcima mozga kod djece. Zajedno, ove dvije vrste podataka omogućile bi naučnicima da posmatraju kako mozak raste i kako se reorganizira tokom djetinjstva, te da istraže značenja strukturalnih promjena koje vide.

Izvor: http://www.eurekalert.org/pub_releases/2007-05/nion-nst051507.php

I mladi sportisti uzimaju supstance za doping

Dr. Patrick Laure i C. Binsinger iz sportske direkcije Direction regionale de la Jeunesse et des Sports de Lorraine u Saint-Max-u, Francuska, proveli su studiju o korištenju doping supstanci kod djece i omladine u Francuskoj, koja je objavljena u junskom izdanje žurnala British Journal of Sports Medicine.

Njihove ranije studije pokazale su da čak 4% tinejdžera na jugu Francuske koristi doping agense. Da bi bolje razumjeli progresiju korištenja ovih droga, pratili su 3,594 učenika sportista od šestog razreda osnovne do prvog razreda srednje škole.

Na početku studije utvrdili su da su 1,2% učenika šestog razreda osnovne škole koristili neki agens za dopingovanje barem jedanput tokom prethodnog mjeseca. Najčešće supstance koje su koristili bile su lijek za astmu salbutamol, korikosteroidi, marihuana, različiti stimulansi i anabolički steroidi. Čak 23% tih učenika izjavili su da supstance za doping koriste svakodnevno. Na kraju studije, kada su isti učenici bili u prvom razredu srednje škole, 3% njih izjavili su da koriste agense za doping, od kojih 38% ih koriste najmanje jednom sedmično.

Čak 44% učesnika studije koji su koristili doping supstance smatrali su da su im te droge pomogle da pobijede barem na jednom takmičenju, ali su i pokazali manje samopouzdanja i osjećaja sreće, te više nivoe anksioznosti.

Rezultati ove studije pokazuju da je uzimanje droga zarad poboljšanja performansi u sportu prisutno čak i kod veoma mladih sportista, i to na svim nivoima učešća u sportu, pa čak kada je u pitanju i bavljene sportskim aktivnostima samo u slobodno vrijeme.

Stoga roditelji i odrasle osobe koje su zadužene za mlade sportiste trebaju obratiti pažnju na moguće upozoravajuće znakove kod mladih ljudi sklonih korištenju doping supstanci i uraditi sve što je u njihovoj moći da ih spriječe i odvrate od korištenja droga, što nije jednostavno ako uzmemo u obzir veliki procenat mladih sportista koji su ubijeđeni da im droge pomažu da postignu dobre rezultate u sportu.

Izvor: British Journal of Sports Medicine, juni 2007., http://bjsm.bmj.com/

Dječje auto-sjedalice sigurnije su od pojaseva

Za djecu od 2 do 3 godine koja se voze na zadnjim sjedištima putničkih vozila, auto-sjedalice pružaju veću zaštitu u poređenju na sigurnosne pojaseve, rezultati su novog istraživanja koje se zasnivalo na podacima iz sudara tokom sedmogodišnjeg perioda iz američke Uprave za sigurnost u saobraćaju.

Istraživači su zaključili, kao što je objavljeno u Arhivima dječije i adolescentne medicine, da su “propisi po kojim se djeca mlađa od 4 godine moraju voziti u sigurnosnim sjedalicama, zasnovani na činjenicama i da se trebaju nastaviti primjenjivati.”

2005. godine, grupa istraživača objavila je rad koji je sugerirao da sigurnosni pojasevi jednako štite djecu od 2 do 6 godine kao i auto-sjedalice, i da su, pritom, puno jeftiniji.

Međutim, podaci o sudarima koje je analizirao dr. Eduard Zaloshnja sa kolegama sa Pacifičkog instituta za istraživanje i procjenu u Calvertonu, Maryland, ukazuju na to da djeca od 2 do 3 godine imaju 80% manje šanse da će biti ozlijeđena kada su u auto-sjedalicama u poređenju na sigurnosne pojaseve.

Dječije auto-sjedalice bile su sigurnije od pojaseva za dvogodišnju i trogodišnju djecu bez obzira na karakteristike vozila, sudara ili same žestine sudara.

Istraživači tvrde da su njihovi rezultati konzistentni sa rezultatima prethodnih studija koje pokazuju da su, u poređenju na pojaseve, dječije auto-sjedalice dovedene u vezu sa 78% manjim rizikom od ozbiljnih povreda za djecu od 1 do 4 godine, te za 28% manjim rizikom od smrti za djecu od 2 do 6 godine, i 75 % manjim rizikom do ozbiljnih povreda za djecu od 2 do 3 godine.

Ovi rezultati, zaključuju Zaloshnja i njegove kolege, “u velikoj mjeri pokopavaju” sumnje koje su se pojavile nakon izvještaja iz 2005. godine. “Mi vjerujemo da su (naši rezultati) razumno konačni; oni potvrđuju da, kao što su i njihovi dizajneri namjeravali, dječije auto-sjedalice djeci od 2 do 3 godine starosti pružaju bolju zaštitu od pojaseva”.

IZVOR: Archives of Pediatrics and Adolescent Medicine, januar 2007.

http://archpedi.ama-assn.org/

Djeca koja češće peru ruke manje izostaju iz škole

Dobro poznavanje higijene ruku među učenicima smanjuje izostanke iz škole, tvrde naučnici.

Studija koju su sproveli uključivala je 324 učenika osnovne škole u Danskoj, uzrasta od 5 do 14 godina života. Djeca su podučena higijeni ruku u teoriji i praksi, te im je rečeno da dezinfikuju ruke koristeći etanol gel tri puta tokom svakog školskog dana.

Tokom tromjesečne studije, došlo je do 66% smanjenja učenika odsutnih iz škole četiri ili više dana i 20% povećanja broja djece koja nisu izostala niti jedan dan u poređenju na prethodnu školsku godinu.

“Redovna edukacija o [pranju ruku] i [dezinfekciji ruku] predstavljala bi jednostavno, jeftino rješenje sa veoma značajnim efektom na smanjenje izostajanja djece iz škole zbog zaraznih bolesti,” navela je autorica studije Inge Nandrup-Bus, u izjavi za štampu ispred Udruženja profesionalaca za kontrolu zaraze i epidemiologiju.

Rezultati studije objavljeni su u avgustovskom broju časopisa American Journal of Infection Control.

IZVOR: Association for Professionals in Infection Control and Epidemiology, saopštenje za medije, 4. avgust 2011.

Djeca koja češće jedu često su i aktivnija

Ova studija, koju su sproveli stručnjaci sa Harakopio univerziteta u Atini, Grčka, i Univerziteta u Atini, Grčka, sa odsjeka za prehranu i sportsku medicinu, imala je dva cilja: a) da istraži vezu između učestalost jedenja i tjelesne forme kod djece, te b) da identifikuje moguće faktore koji mogu objasniti ovu vezu.

Tokom studije izvršena je procjena tjelesne kompozicije (antropometrija) i unosa prehrambenih proizvoda (trodnevne zabilješke o konzumiranoj hrani) kod 151 djeteta. Djeca su klasificirana u tri grupe zavisno od broja dnevnih obroka.

Fizička aktivnost je procijenjena u podgrupi od 48 dobrovoljaca putem četverodnevne akcelerometrije. Broj dnevnih obroka bio je u suprotnom odnosu sa procentom sala na tijelu, nakon prilagođavanja za starosnu dob i spol. Djeca koja su često objedovala tokom dana imala su manji ukupni i centralni adipozitet (salo) u poređenju na djecu koja su imala manji broj obroka dnevno. To stoji bez obzira na činjenicu da je energetski unos bio veći kod djece koja su često konzumirala hranu. Ustvari, djeca koja su često jela, više su vremena posvećivala i fizičkim aktivnostima, za razliku od djece koja su rjeđe jela tokom dana. Prema tome, može se zaključiti da je u ovoj studiji školske djece često konzumiranje hrane dovedeno u vezu sa boljom tjelesnom kompozicijom. Povećano trošenje energije zbog fizičke aktivnosti može, barem djelomično, objasniti bolju tjelesnu kompoziciju kod djece koja često jedu tokom dana.

Izvor: Međunarodni žurnal sportske medicine (International Journal of Sports Medicine)
Broj 03, tom 28, mart 2007.

Dijete vas ignoriše? Možda ima oštećen sluh

Mislite li da vas dijete uporno ignorira kada mu se obraćate i zbog toga se stalno sukobljavate ne uspijevajući ostvariti uspješnu komunikaciju? Zastanite i uradite određene provjere – jer upravo je moguće da su problemi u komunikaciji uzrokovani oštećenjem sluha vašeg djeteta.

Stepen gubitka sluha može izrazito varirati među djecom i može imati različite uzroke. U Sjedinjenim Američkim Državama, 1 do 3 djece na 1000 rađaju se svake godine sa poteškoćama sa sluhom.

Većina djece također iskusi blagi, privremeni gubitak sluha kada dođe do nakupljanja tečnosti u srednjem uhu zbog alergija ili prehlade.

Ponekad, kao uzrok upale uha, tečnost ostane u srednjem uhu, što može dovesti do slabljenja sluha i poteškoća u razvoju govora djeteta. Kod neke djece prisutno je trajno oštećenje sluha, a koje može biti blago (dijete ne čuje dovoljno dobro) ili potpuno (dijete uopšte ne čuje).

Koji su simptomi oštećenog sluha?
Znakovi i simptomi oštećenog sluha razlikuju se od djeteta do djeteta. Ako primjetite bilo koji od sljedećih simptoma, odvedite dijete ljekaru:

  • dijete ne okreće glavu prema izvoru zvuka od rođenja do 3 ili 4 mjeseca života
  • ne izgovara niti jednu riječ, poput “mama”, “baba”/”tata”, “nana”, itd., do prve godine života
  • okreće glavu samo kada vas vidi, ali ne i kada dijete samo zovnete imenom: ovakvo ponašanje se često pogrešno smatra ignoriranjem ili neobraćanjem pažnje, međutim, ono može biti rezultat djelomičnog ili potpunog gubitka sluha
  • dijete čuje samo određene vrste zvuka

Šta uzrokuje gubitak sluha? Može li se spriječiti?
Do oštećenja sluha može doći u bilo kojem periodu života – od kada je dijete u utrobi majke pa do zrele dobi. Bebe koje su rođene prijevremeno, koje su imale nisku porođajnu težinu ili su bile izložene infekcijama u materici mogu imati oštećen sluh, ali to se može desiti i donešenim bebama normalne porođajne težine. Genetski faktori igraju ulogu u 50% slučajeva oštećenog sluha – neke od ovih beba mogu imate rođake koji su gluhi. Osim toga, bolesti, povrede, određeni lijekovi i glasni zvuci mogu doprinijeti oštećenju sluha kod djece i odraslih.

Određene uzroke gubitka sluha moguće je spriječiti. Naprimjer, vakcine mogu koristiti za sprječavanje određenih infekcija, poput ospica ili meningitisa (infekcije tečnosti oko mozga i kičmene moždine), koje mogu dovesti do oštećenja sluha. Drugi uzrok koji se može spriječiti jeste jedan vid oštećenja mozga koji se naziva kernikterus, a do kojeg može dovesti teški oblik žutice. U tom slučaju se za prevenciju koristi specijalno svjetlo (fototerapija) radi liječenja žutice kod beba prije nego što budu otpuštene kući iz bolnice.

Šta trebam uraditi ako mislim da moje dijete ima oštećen sluh?

Porazgovarajte sa vašim ljekarom ili medicinskom sestrom i zatražite da se djetetu testira sluh. Specijalisti ORL (ljekari za uho, grlo, nos) vrše precizno testiranje sluha kod djece koja sarađuju, međutim, postoje i testovi za mjerenje sluha kod beba i male djece koja nisu sposobna sarađivati sa ljekarom.

Oštećen sluh može negativno utjecati na sposobnosti djeteta kada je u pitanju razvoj govornih, jezičkih i društvenih vještina. Što ranije dijete koje je gluho ili ima oštećen sluh dobije pomoć, to je veća vjerovatnoća da će se njegove/njene govorne, jezičke i društvene vještine razviti u potpunosti.

IZVOR: Centers for Disease Control and Prevention, mart 2011., http://www.cdc.gov/ncbddd/actearly/pdf/parents_pdfs/HearingLossFactSheet.pdf

Djeca i tinejdžeri često pate od glavobolja

Jedan od pet mlađih tinejdžera suočava se sa glavoboljom najmanje jednom sedmično.

Od 1,000 12-15-godišnjaka u Exteru koji su anketirani tokom studije, 10% imali su više od dva napada glavobolje sedmično. Oni su imali lošiji kvalitet života u poređenju na djecu sa astmom, dijabetesom ili rakom, stoji u britanskom žurnalu za opću praksu (British Journal of General Practice).

Naučnici su rekli da mnoga djeca bespotrebno trpe bol kod kuće i u školi.

Vođa studije, dr. David Kernick, rekao je da je glavobolja najčešća bol kod djece, ali procjenjuje da učestalost glavobolje kod djece i tinejdžera drastično varira. Osim toga, malo je poznato kako glavobolje utiču na djecu.

Učesnici studije – od kojih su pola bili dječaci a pola djevojčice – popunili su anketni list u kojem su naveli koliko često pate od glavobolja te kako one utiču na kvalitet njihovog života.

Kod 20% učenika, glavobolje su uticale na njihovu sposobnost da normalno funkcioniraju u kući ili u školi tokom više od 12 dana u tromjesečnom periodu.

Djeca koja su bili najteži slučajevi borila su se da vode normalan život tokom čak 17 dana u periodu od tri mjeseca, otkrili su naučnici. To znači da je glavobolja češća od bolesti kojima ljekari i javnost posvećuju znatno više pažnje, poput dijabetesa i astme.

Poznato je da odrasle osobe koje pate od glavobolja rijetko odlaze porodičnom ljekaru/ljekaru opće prakse, stoga ne postoje precizni podaci o dijagnozama i liječenju. Ovaj problem je sigurno još veći kada su u pitanju djeca koja nisu u stanju da izraze kako se osjećaju.

Dr. Kernick je rekao da ljekari porodične medicine/opće prakse trebaju obratiti veću pažnju na pitanje glavobolje kod ove populacije, te je istakao da je temeljni uzrok glavobolja složen i povezan sa faktorima poput anksioznosti i depresije.

IZVOR: BBC NEWS, avgust 2009., http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/health/8197696.stm

Korisni savjeti ako vam dijete ide na operaciju

Američko udruženje anesteziologa (ASA) savjetuje da je u cilju smanjivanja anksioznosti djeteta prije operacije potrebno da i roditelji i djeca budu dobro pripremljeni.

“Suočavanje sa operacijom može biti izvor stresa za osobu bilo kojeg uzrasta, međutim, kada je pacijent dijete, onda je prisutan sasvim novi nivo osjetljivosti,” izjavio je predsjednik ASA-a dr. Roger A. Moore u izjavi za štampu.

ASA pruža sljedeće savjete:

  • Budite informisani. Raspitajte se o tome šta vas i vaše dijete čeka tokom i poslije operacije. Sa ljekarom i medicinskom sestrom popričajte o toku operacije, anesteziji, vremenu oporavka, bolu, ožiljcima i drugim detaljima.
  • Popričajte sa svojim djetetom o operaciji u skladu sa njegovim/njenim godinama. Starija djeca mogu razumjeti detaljnije informacije od mlađe djece.
  • Zauzmite pozitivan stav. Općenito, uvijek ohrabrujte dijete. Djetetu će biti lakše kada zna da se u bolnici nalaze stručnjaci koji brinu za njegovo/njeno zdravlje. Naglasite da su dugotrajno zdravlje i sreća važniji od privremene neugodnosti operacije.
  • Postavite realna očekivanja. Podsjetite dijete da niko nakon operacije odmah ne nastavlja sa uobičajenim aktivnostima, te da dijete vjerovatno čeka postepeni proces izlječenja sa mogućim neugodnostima.
  • Potražite pomoć i podršku. Zamolite porodicu i prijatelje da budu tu za vas i vaše dijete i pruže ohrabrenje.
  • Skrenite pažnju djeteta na nešto drugo. Planirajte aktivnosti za dan prije i dan operacije da biste rasteretili zabrinuti um vašeg djeteta. Nova igračka može pomoći da vrijeme brže prođe.
  • Sarađujte sa vašim medicinskim timom. Obratite pažnju na savjete koje će vam ponuditi da biste osigurali da dijete bude smireno.
  • Brinite o svom zdravlju. Potrudite se da ostanete uravnoteženi jer djeca često mogu osjetiti roditeljsku brigu iz njihovog držanja i ponašanja. Zatražite i primite pomoć kada je u pitanju pravljenje obroka ili briga oko druge djece da biste omogućili da život nastavi svojim normalnim tokom.
  • Budite na oprezu čak i poslije operacije. Slijepo pratite upute vašeg ljekara o postoperacijskom periodu. Promatrajte dijete da biste otkrili eventualne postoperativne komplikacije, čak i duže vrijeme nakon operacije.

IZVOR: American Society of Anesthesiologists, juli 2009., www.asahq.org