Mentalno zdravlje-Oboljenja

Otvoren dnevno-rekreativni centar Udruženja „Menssana“

Udruženje za zaštitu mentalnog zdravlja „Menssana“ otvara Dnevno-rekreativni centar za korisnike usluga u mentalnom zdravlju koji će raditi  svakog radnog dana, te će najprije biti otvoren za registrovane korisnike usluga u Centrima za mentalno zdravlje Kantona Sarajevo (JUDZKS) i njihove porodice.

Centar će nuditi vježbe zasnovane na principima fizikalne terapije, zatim medicinsko i psihološko savjetovalište, sekcije u skladu sa interesima korisnika, kao što su okupacione aktivnosti, kursevi, poetski kutak, itd.

Bit će omogućeno korištenje računara i biblioteke, a centar će biti prostor i za druženje, te razne aktivnosti koje će uključivati predavanja, radionice, sportske aktivnosti, zatim odlaske na izlete, kulturna događanja, posjete kinu i pozorištu. Dakle, mnogo zanimljivih sadržaja u skladu sa interesima i potrebama korisnika.

Ovakav Centar potreban je našoj zajednici, jer osobama sa duševnim smetanja teže je voditi zdrav način života. Nerijetko su im finansijski nedostupni pojedini sadržaji, a s obzirom na prirodu njihovog problema strahuju od osuđivanja, upoznavanja velikog broja ljudi i nepoznate sredine. Iz tog razloga, Centar je percipiran kao sigurno mjesto, u kojem će se uvijek osjećati dobrodošli. Njegovim otvaranjem želi se poboljšati kvalitet života osoba sa težim psihičkim poremećajima i njihovih porodica, u smislu bolje kontrole bolesti – prevencija pogoršanja bolesti, čime se održava dobro stanje pacijenata i vrši ušteda sistemu zdravstvene zaštite. Takođe, bolesnici i članovi porodice se potiču na uključenost u zajednicu čime se štite osnovna ljudska prava, smanjuje se (auto)stigmatizacija pojedinaca i porodica, jačaju se resursi zajednice u podršci osoba i porodica osoba sa teškim psihičkim bolestima. Centar ne pruža usluge liječenja, već podršku u postizanju boljeg kvaliteta života.

Udruženje „Menssana“ osnovano je 2012. godine kao dobrovoljna, nevladina, nepolitička organizacija čija su ciljna grupa korisnici usluga mentalnog zdravlja i stručnjaci koji sebave očuvanjem i unapređenjem mentalnog zdravlja u zajednici. Osnivači Udruženja su korisnici usluga u mentalnom zdravlju i profesionalci u mentalnom zdravlju

Ciljevi Udruženja „Menssana“ su da potiče primjene teorijskih postupaka nastalih u oblasti medicine, psihologije, socijalnog rada i drugih naučnih disciplina, zatim da zastupa interese korisnika usluga mentalnog zdravlja i stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja, da poduzima postupke u okviru primarne, sekundarne i tercijarne prevencije, zbog unaprijeđenja mentalnog zdravlja u zajednici. Udruženje „Menssana“ organizuje edukativne sadržaje u cilju rehabilitacije korisnika usluga mentalnog zdravlja, te pružanje podrške porodicama koje imaju članovi sa psihičkim poremećajima. Rade na suzbijanju stigmatizacije pojedinaca i grupa po bilo kojem osnovu.

 Centar se otvara uz pomoć Projekta mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini koji se finansira od Švicarske agencije za razvoj i saradnu (SDC), akoji administrira Asocijacija XY u saradnji sa Federalnim ministarstvom zdravstva i Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

Otvaranje Centra podržala je Općina Stari Grad Sarajevo sa načelnikom mr.sc.Ibrahimom Hadžibajrićem i Općinsko vijeće Stari Grad Sarajevo. Centar se nalazi na adresi Gajev trg broj 4, na četvrtom spratu stambene zgrade, u centru Sarajeva.

Partner Udruženja „Menssana“ je JU Dom zdravlja Kantona Sarajevo.

Centar Udruženja „Menssana“ otvoren je 03.07. 2019., a više o samom Udruženju i ovom projektu možete saznati preko njihove web stranice http://www.menssana-sarajevo.org/about.php, Facebook stranice, obratiti se na mail udruzenjemenssana@gmail.com,  ili u vašem nadležnom Centru za mentalno zdravlje.

Važno je naglasiti da će sve usluge centra biti besplatne za osobe koje su registrovane kao korisnici usluga u mentalnom zdravlju u Kantonu Sarajevo.

Stanovnici gradova skloniji su mentalnim bolestima poput šizofrenije

Rezultati najnovije švedske studije sugeriraju da slabe društvene veze ili društvena fragmentacija mogu biti jedan od glavnih razloga što su osobe koje su odrasle u gradovima na većem riziku da obole od šizofrenije i drugih psihotičnih poremećaja u odnosu na osobe koje žive u ruralnim područjima.

“Prisutna je značajna globalna varijacija učestalosti šizofrenije. Najjasniji geografski obrazac unutar ovog rasporeda stopa jeste taj da urbana područja pokazuju veću incidencu šizofrenije nego ruralna područja,” pojasnio je Stanley Zammit, sa univerziteta Cardiff University u Walesu, i kolege u članku objavljenom u septembarskom izdanju časopisa Archives of General Psychiatry.

Tokom njihove studije, Zammit i kolege analizirali su podatke oko 204.000 osoba u Švedskoj, te su otkrili da je 328 osoba (0,16 %) u nekom momentu bilo primljeno u bolnicu zbog šizofrenije, 741 osoba (0,36 %) primljena je zbog druge neafektivne psihoze, 355 (0,17 %) primljeno je zbog afektivne psihoze (poput poremećaja raspoloženja), a 953 (0,47 %) hospitalizirano je zbog drugih oblika psihoze.

Naučnici su istraživali da li su karakteristike pojedinca, škole ili područja povezane sa pojavom psihoza i otkrili da je “odrastanje u urbaniziranim područjima povezano sa većim rizikom od razvijanja bilo kojeg neafektivnog psihotičkog poremećaja.”
I, “ova veza primarno je uzrokovana karakteristikama područja radije neko karakteristikama samih pojedinaca. Društvena fragmentacija bila je najznačajnija područna karakteristika koja je objašnjavala povećan rizik od psihoza kod pojedinaca koji su odrasli u gradovima,” istakli su naučnici.

“Rezultati naše studije naglašavaju brigu da fizička integracija nije sama po sebi dovoljna, već da se trebaju održati i neke pozitivne karakteristike koje je tradicionalno obezbjeđivala segragacija, poput lokaliziranog osjećaja sigurnosti, kohezije i duha zajednice, da bi se poboljšalo mentalno zdravlje pojedinaca unutar populacije,” zaključili su Zammit i kolege.

IZVOR: Archives of General Psychiatry, 2010;67(9):914-922. doi:10.1001/archgenpsychiatry.2010.101

Veza između samopovređivanja i suicidnog ponašanja kod mladih ljudi

Cilj ove studije bio je da testira hipotezu da samopovređivanje ukazuje na pokušaj pojedinca da se nosi sa psihološkim poteškoćama koje mogu dovesti do suicidnog ponašanja u slučaju da je pritisak veći nego što to može podnijeti.

U proljeće 2005. godine, u cilju provođenja studije, naučnici sa Cornell univerziteta i Univerziteta Rochester u SAD-u, principom slučajnog uzorka pozvali su 8300 studenata sa dva univerziteta na sjeveroistoku SAD-a da učestvuju u anketi putem interneta. Od tog broja, odazvalo se njih 3069 (37%). Iz mjerenja su izbačeni nepotpuni odgovori i slučajevi u kojima nije bilo moguće utvrditi status učesnika po pitanju samopovređivanja i suicidnog ponašanja, te je preostalo ukupno 2875 odgovarajućih slučajeva.

Jedna četvrtina ispitanika navela je iskustvo samopovređivanja, suicidnosti ili oboje. 40,3% od onih koji su prijavili samopovređivanje također je prijavilo i suicidnost. Dodavanjem varijabli trauma i stresa ova se veza još više povećala.

U poređenju na ispitanike koji su izvijestili samo o suicidnosti, oni koji su prijavili i navike samopovređivanja uz suicidnost češće su navodili i ideje o samoubistvu, plan, geste i pokušaj samoubistva.

Pošto je dobro utvrđeno da ponašanje koje uključuje samopovređivanje ne predstavlja suicidnu gestu, mnogi ljekari pretpostavljaju da nije neophodno provesti procjenu sklonosti ka samoubistvu. Međutim, rezultati ove studije ukazuju na to da prisutnost samopovređivačkog ponašanja ipak treba predstavljati signal ljekaru da izvrši procjenu sklonosti pacijenta ka suicidu.

Izvor: Archives of Pediatrics & Adolescent Medicine, juli 2007., broj 161, http://archpedi.ama-assn.org

Strahovi povezani sa razvojem u pubertetu mogu dovesti do paničnog poremećaja

Što adolescent drastičnije reaguje na fizičke promjene u pubertetu, to je na većem riziku da tokom sazrijevanja razvije panični poremećaj, otkriva nova američka studija.

Istraživači na Univerzitetu u Arkansasu i Univerzitetu u Vermontu promatrali su 123 adolescenta koji su bili podvrgnuti pažljivo kontrolisanom testu disanja u laboratoriji. Adolescenti koji su bili u kasnijem pubertetu i oni koji su dobili visoku ocjenu po pitanju tjeskobne osjetljivosti, više su se i bojali tjelesnih senzacija koje su inicirane trominutnim testom disanja, otkrili su istraživači.

Adolescenti koji sa tjeskobom odgovaraju na tjelesne senzacije mogu “smatrati tjelesne promjene koje se dešavaju tokom puberteta lično ugrožavajućim” i “naučiti da strahuju od tjelesnih senzacija, te tako stvoriti predispoziciju za razvoj paničnog poremećaja”, istakli su istraživači.

Oni su dodali da postoji veća opasnost da će adolescenti proći kroz ovaj proces strahovanja od tjelesnih senzacija, ako se tjelesne promjene vezane za pubertet dogode neočekivano.

Rezultati studije objavljeni su u Žurnalu abnormalne dječije psihologije (Journal of Abnormal Child Psychology).

IZVOR: University of Arkansas, saopštenje za medije, 5. mart 2007.

Polio povećava rizik od psihičkih poremećaja

Čini se da postoji povećan rizik da će osobe koje su preboljele poliomijelitis u djetinjstvu biti kasnije u životu hospitalizirane zbog psihičkog poremećaja, pokazala je jedna danska studija.

“Hronične i bolesti opasne po život dovode se u vezu sa povećanim rizikom od uznemirenosti, depresije i samoubistva,” napisao je dr. Nete Munk Nielsen, sa Instituta Statens Serum u Kopenhagenu, sa kolegama u Američkom žurnalu epidemiologije. “Osim toga, čini se da određena zdravstvena stanja poput dječijih infekcija centralnog nervnog sistema mogu naknadno povećati rizik od oboljevanja od psihoza i šizofrenije.”

Tokom studije, istraživači su proučavali bazu podataka od 4660 osoba koje su preboljele poliomijelitis (dječiju paralizu) između 1922. i 1954. godine, u odnosu na 19,017 osoba iz kontrolne grupe prilagođenih za godine i spol, koje nisu preboljele polio. Ove osobe su zatim dovedene u vezu sa državnim podacima za osobe koje su bile hospitalizirane zbog psihijatrijskih poremećaja između 1977. i 1993.godine.

“Sve u svemu, poliomijelitis u anamnezi povezan je sa 40 % većim rizikom od hospitalizacije zbog psihičkog poremećaja,” izvijestila je Nielsenova grupa.

Vjerovatnoća od oboljevanja od mentalnog poremećaja veća je za osobe mlađe od 45 godina i za osobe koje su preboljele polio prije 7 godine života.

“Sveukupni povećani rizik od psihijatrijskih hospitalizacija ne može se ograničiti na specifične grupe psihičkih poremećaja,” dodali su istraživači. Radije, čini se da postoji “nešto povećan rizik za nekoliko različitih poremećaja, posebno blažih psihičkih poremećaja.” Oni uključuju poremećaje ličnosti, zloupotrebu droga/alkohola, i druge nepsihotične mentalne poremećaje.

Istraživači su rekli da razlog zbog kojeg se rizik od oboljevanja povećava nije poznat, ali oni ističu da je možda povezan sa “veoma bolnim i zastrašujućim” iskustvom oboljevanja od poliomijelitisa, izolacijom od porodice tokom nekoliko sedmica, i poteškoćama prevazilaženja fizičkih hendikepa i društvenih predrasuda.

Bez obzira na uzrok, studija Nielsena i njegovih kolega “naglašava značaj aktivne podrške ovoj grupi ljudi.”

Izvor: American Journal of Epidemiology, februar 2007.    http://aje.oxfordjournals.org/

Patološke promjene u mozgu pedofila

Krivična djela pedofilije uzokuju značajan javni problem, ali još uvijek nije utvrđen uzročni faktor pedofilije. Ranije, etiološke teorije pretpostavljale su postojanje velikog uticaja okoline, ali skorašnje studije sve više naglašavaju i ulogu neurobioloških faktora. Međutim, uloga promjena u strukturi mozga koje su od ključnog značaja za razvoj seksualnog ponašanja dosad nisu sistematski istraživane kod pedofilijskih subjekata.

Cilj studije stručnjaka sa Odsjeka za psihijatriju i Neurologiju – Centar za snimanje mozga sa univerziteta Otto von Guericke i Državne forenzičke bolnice Uchtspringe, Njemačka, bio je da istraži da li pedofilijski prijestupnici pokazuju strukturne deficite u područjima mozga koji su od kritičnog značaja za seksualno ponašanje, te kako su ti mogući deficiti povezani sa kriminološkim karakteristikama.

Tokom studije poređene su zapremine amigdaloidnog nukelusa (nucleus amygdalae) i sive tvari odgovarajućih struktura mozga od ključnog značaja za seksualni razvoj kod 15 nenasilnih muških počinilaca krivičnog djela pedofilije i 15 zdravih osoba iz kontrolne grupe, uz pomoć komplementarne morfometričke analize. Psihosocijalna prilagodba i seksualni prekršaji također su analizirani.

Studija je pokazala značajno smanjenje zapremine desnog nucleus amygdalae kod pedofila u poređenju na zdravu kontrolnu grupu. Primjećena je smanjena zapremina sive tvari u desnom nucleus amygdalae, hipotalamusu (obostrano), septalnim područjima, substantia innominata, i jezgri striae terminalisa. Kod 8 od 15 prijestupnika, otkriveno je uvećanje pozadinskog temporalnog roga desne lateralne moždane komore koji se nadovezuje na nucleus amygdalae. Manja zapremina desne nucleus amygdalae dovedena je u vezu sa sklonošću ka činjenju isključivo istih pedofilijskih seksualnih krivičnih djela, ali ne i u vezu sa starosnom dobi.

Iz studije se može zaključiti da pedofili pokazuju strukturalne poremećaje u područjima mozga od ključnog značaja za seksualni razvoj. Ovi poremećaji nisu povezani sa starosnom dobi, i težina anomalije predviđa fokusiranost na istu pedofilijsku aktivnost. Stoga je moguće da su blage anomalije desnog nucleus amygdalae i bliskih područja povezane sa patogenezom pedofilije i moguće je da odslikavaju poremećaje tokom razvoja ili negativne uticaje iz okoline tokom kritičnih perioda razvoja.

Izvor: Archives of General Psychiatry, 2007;64:737-746 http://archpsyc.ama-assn.org/cgi/content/abstract/64/6/737

Mučenje zatvorenika naspram drugih okrutnih, nehumanih i ponižavajućih tretmana

Da li je razlika stvarna ili prividna?

Nakon izvještaja o kršenjima ljudskih prava od strane američke vojske u Gvantanamu, Iraku i Afganistanu, pojavila su se pitanja o tome da li određene metode i procedure zatvaranja i ispitivanja spadaju u metode mučenja.

Cilj studije profesora Metina Başoğlua, sa Instituta za psihijatriju u Kings’ College, Univerziteta u Londonu, bio je istražiti razlike između različitih vrsta lošeg tretmana i mučenja tokom zatočeništva, u smislu njihovih relativnih psiholoških posljedica.

Tokom studije, nije bilo moguće istražiti relativni uticaj pojedinačnih stresora, pošto se u uslovima zatočeništva i ispitivanja stresori pojavljuju istovremeno i u grupama.

Zaključak studije jeste da se agresivne tehnike ispitivanja ili procedure zatvaranja, koje uključuju negiranje osnovnih potreba, izlaganje teškim vremenskim uslovima, forsiranje stresnih tjelesnih položaja, navlačenje vreće preko glave ili povezivanje očiju, izolaciju, ograničavanje pokreta, skidanje do gola, prijetnje, ponižavanje i druge psihološke manipulacije koje dovode do osjećaja tjeskobe, straha i bespomoćnosti kod zatvorenika, ne razlikuju mnogo od fizičkog mučenja kada su u pitanju stepeni mentalne patnje koju prouzrokuju, temeljni mehanizmi traumatskog stresa i njihov dugotrajni traumatski uticaj. Takvi stresori zadovoljavaju kriterij “teške mentalne patnje”, koja je suštinska za definiranje mučenja u međunarodnim konvencijama.

Osim toga, ovi rezultati ne podržavaju distinkciju između mučenja i drugih okrutnih, nehumanih i ponižavajućih tretmana u Konvenciji protiv mučenja i drugih okrutnih, nehumanih i ponižavajućih tretmana ili kažnjavanja. Iako ova konvencija zabranjuje obje vrste tretmana, takva distinkcija, ipak, podržava pogrešnu pretpostavku da okrutan, nehuman i ponižavajući tretman zatvorenika uzrokuje manje patnje od fizičkog mučenja, i da je, prema tome, dozvoljen u izvanrednim okolnostima.  Međutim, pošto je dokazano da ove procedure i metode zaista spadaju u mučenje, one trebaju biti zabranjene u okvirima međunarodnog prava.

Drugi važan zaključak studije jeste da ponižavanje i napadi na lični integritet, kulturne vrijednosti, moral i religijska vjerovanja dovode do osjećaja bespomoćnosti kod pojedinca u zatočeništvu, jer pojedinac nije u mogućnosti da sa agresivnošću odgovori na takav ponižavajući tretman. Dokazi pokazuju da na fizičke i psihološke prijetnje, životinje i ljudi odgovaraju bijesom, neprijateljstvom i agresivnošću, a izvještaji nekih mučenih osoba kazuju da mogućnost izražavanja bijesa ili neprijateljstva prema mučiteljima umanjuje osjećaj patnje tokom samog mučenja. Prema tome, manipulacije kojima je za cilj da uklone svaki osjećaj kontrole nad situacijom kod zatvorenika mogu prouzrokovati izrazito snažne traumatske posljedice, čak i kada ne uključuju fizičko mučenje.

IZVOR: Američki arhivi opšte psihijatrije (Arhives of General Psychiatry), 2007;64:277-285.,http://archpsyc.ama-assn.org/

Marihuana povećava rizik od psihoza

Tim stručnjaka sa Bristol univerziteta upozorio je u medicinskom žurnalu The Lancet da omladina treba postati svjesna opasnosti korištenja marihuane, koje se posebno povećava sa njenim učestalim korištenjem.

Stručnjaci su naveli podatak da je oko 800 slučajeva šizofrenije svake godine u Velikoj Britaniji povezano sa pušenjem marihuane, i da je ono faktor u 14% psihotičnih problema među mladim ljudima u Velikoj Britaniji.

Međutim, oni su izjavili da ne mogu isključiti mogućnost da su osobe sa većim rizikom od mentalnih bolesti sklonije korištenju ove droge.

Autor studije, profesor Glyn Lewis, profesor psihijatrijske epidemiologije rekao je: “Moguće je da osobe koje koriste marihuanu imaju druge karakteristike koje same po sebi povećavaju rizik od psihotičnih oboljenja. Međutim, sve studije su pronašle ovu vezu, te je naša obaveza da upoznamo javnost o mogućim rizicima.”

On je dodao da posebno savjetuje osobe koje već imaju mentalnih problema ili u čijoj porodičnoj anamnezi postoje slučajevi psihotičnih oboljenja, da se obavezno drže podalje od marihuane.

Izvor: BBC, juli 2007., www.bbc.co.uk

Genetske varijacije i rizik od šizofrenije

Naučnici su identificirali hiljade sitnih genetskih varijacija koje bi zajedno mogle uzrokovati više od trećine slučajeva naslijeđene šizofrenije.

Oni su također pokazali da je ovo oboljenje genetički slično bipolarnom poremećaju, poznatom i kao manična depresija.

Rezultati su posljedica rada tri zasebna tima koji su analizirali DNK hiljada ljudi. Studije – koje su najveće ikad urađene u polju genetike šizofrenije – objavljene su u žurnalu Nature.

Rezultati pokazuju da je šizofrenija puno kompleksnija nego što je to ranije smatrano, te da može proizići ne samo iz rijetkih, već i iz čestih genetskih varijanti.

Šizofrenija je čest oblik mentalnog oboljenja i pogađa oko 1% odraslih osoba širom svijeta. Simptomi se obično javljaju u kasnoj adolescenciji ili ranom odraslom dobu i mogu uključivati halucinacije, paranoju i depresiju.

Uzrok šizofrenije ostaje nejasan, ali se smatra da je čak do 90% slučajeva naslijeđeno.

Istraživači smatraju da individualno gledano, mnoge od ovih genetskih varijacija igraju veoma malu ulogu u povećavanju rizika od prenošenja šizofrenije narednim generacijama. Međutim, dr Shaun Purcell, sa Harvard univerziteta, koji je bio jedan od vođa jednog tima, rekao je: “Kumulativno, oni igraju veliku ulogu, i na njih otpada najmanje jedna trećina – a vjerovatno i mnogo više – rizika od oboljevanja.”

Dr Pamela Sklar, iz opće bolnice Massachusetts General Hospital, izjavila je: “Mi u potpunosti očekujemo da će budući rad omogućiti da se ove gentske varijacije poredaju na njima odgovarajuća mjesta, te da ćemo tako naučiti više o biologiji šizofrenije.”

Sve tri studije ističu gene pronađene na Hromozomu 6 u području poznatom kao Glavni kompleks za histokompatibilnost, koji ima ulogu u imunom sistemu i kontroliranju kada se drugi geni primjenjuju ili gase.

Naučnici smatraju da bi to moglo pomoći u pojašnjavanju zašto se čini da neki faktori iz životne sredine također utiču na povećavanje rizika od šizofrenije. Naprimjer, postoje dokazi da su djeca čije su majke tokom trudnoće prebolovale gripu na većem riziku.

Sveukupno, naučnici su identificirali 30 000 sićušnih genetskih varijanti koje su češće kod osoba sa šizofrenijom. Sličan uzorak otkriven je i kod osoba sa bipolarnim poremećajem – što ukazuje na ranije neprimjećeno preklapanje ova dva oboljenja.

Paul Corry, iz dobrotvornog društva za mentalne bolesti Rethink, rekao je: “Ovo uzbudljivo istraživanje vodi nas jedan korak bliže razumijevanju uzroka šizofrenije, međutim, još uvijek smo veoma dalako od potpunog objašnjenja. Veći dio genetskog doprinosa ovom oboljenju je još uvijek nepoznat i veoma je bitno uvidjeti da geni predstavljaju samo dio slike – okolišni i društveni faktori, poput korištenja droga ili trauma, mogu pogoršati ili čak pokrenuti šizofreniju.”

IZVOR: BBC NEWS, juli 2009., http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/health/8128005.stm

Mikroorganizmi iz tla mogu poboljšati proces učenja

Novo istraživanje ukazuje na to da bi određene bakterije možda mogle pomoći ljudima da lakše uče. Naučnici su analizirali mycobacterium vaccae, vrstu prirodne bakterije koja se nalazi u zemlji. Ljudi udahnu ili pojedu ovu bakteriju dok provode vrijeme u prirodi, stoji u izjavi za štampu naučnice Dorothy Matthews iz škole The Sage Colleges u Troyi, New York.

Prethodna istraživanja sugerisala su da je ova bakterija, nakon što je umrtvljena toplotom i ubrizgana u miševe, povećala nivoe serotonina i umanjila nivoe anksioznosti.

S obzirom da su nivoi serotonina povezani sa procesom učenja, Matthews i koleginica Susan Jenks odlučile su da ovu živu bakteriju dodaju miševima u hranu i utvrde da li će nakon toga miševi bolje riješiti put kroz labirint u poređenju na kontrolnu grupu miševa kojoj nije data ova bakterija.

Miševi koji su uz hranu konzumirali i bakteriju “u labirintu su se snalazili dvaput brže i pritom ispoljavali manje anksioznog ponašanja u odnosu na kontrolnu grupu miševa,” istakla je Matthews.Miševi su se nastavili bolje snalaziti u labirintu čak i nakon što su prestali unositi bakteriju, iako se čini da se statistički značajan uticaj gubi nakon tri sedmice.

Rezultati istraživanja su sugerirali da bakterije “možda igraju ulogu u anksioznosti i procesu učenja kod sisara,” istakla je Matthews, pretpostavivši da bi “uspostavljanje okruženja za učenje u školama koje bi uključivalo boravak van zgrade [na zelenim površinama]”, gdje je ova bakterija često prisutna, „moglo umanjiti anksioznost i poboljšati sposobnost usvajanja novih znanja.”

Rezultati studije biće objavljeni na općem sastanku Američkog društva za mikrobiologiju (American Society for Microbiology) u San Diegu.

IZVOR: American Society for Microbiology, 24. maj 2010, Neuroscience, DOI: 10.1016/j.neuroscience.2007.01.067

Lijek protiv raka dojke pomaže u maničnoj fazi bipolarnog poremećaja

Lijek tamoksifen (tamoxifen), poznatiji kao lijek za rak dojke, dramatično umanjuje simptome manične faze bipolarnog poremećaja i to brže od mnogih standardnih lijekova za mentalna oboljenja, pokazala je nova studija. Naučnici sa Državnog instituta za mentalno zdravlje (NIMH) pri Državnim institutima zdravlja (National Institutes of Health) u SAD-u koji su proveli studiju, pojasnili su mehanizam njegovog djelovanja: tamoksifen blokira enzim pod imenom protein kinaza C (PKC) koji reguliše aktivnost moždanih ćelija. Smatra se da je taj enzim pretjerano aktivan tokom manične faze bipolarnog poremećaja.

Trosedmična studija uključivala je 8 pacijenata kojima je dat tamoksifen ili placebo; svi pacijenti su bili odrasle osobe i u periodu studije bili su u maničnoj fazi poremećaja. Niko od pacijenata ili naučnika nije znao koje supstance dobija koji pacijent.

Na kraju studije, 63% pacijenata koji su uzimali tamoksifen iskusili su smanjenje maničnih simptoma, u poređenju na samo 13 njih koji su uzimali placebo.

TAMOKSIFEN

Pacijenti koji su uzimali tamoksifen odgovorili su na ovaj lijek već peti dan – što odgovara vremenu koje je neophodno da bi se tamoksifen akumulirao u mozgu u mjeri da umanji aktivnost PKC enzima.

Rezultati studije objavljeni su u septembarskom izdanju časopisa Bipolar Disorders.

Gotovo 6 miliona odraslih Amerikanaca ima bipolarni poremećaj čiji su simptomi onesposobljavajući. Oni uključuju drastične promjene raspoloženja, od depresije do izrazito pretjeranog uzbuđenja, enegičnosti i uznesenosti, koje je često popraćeno snažnom iritabilnošću. Kod djece se, također, može razviti ovo oboljenje.

Tokom manične faze bipolarnog poremećaja, pacijenti su “pretjerano aktivni” i mogu se impulsivno upuštati u opasne oblike ponašanja u koje se inače ne bi upustili. Oni se često upuštaju u riskantna ponašanja u potrazi za uzbuđenjem koja mogu imati ozbiljne posljedice po njihovo zdravlje, ili se recimo prepuštaju neobuzdanoj kupovini i trošenju novca koje je iznad njihovih finansijskih mogućnosti. Simptomi su ponekad tako teški da je neophodna hospitalizacija.

Izvor: National Institutes of Health, septembar 2007., http://www.nih.gov/news/pr/sep2007/nimh-12.htm

Bipolarni poremećaj “smanjuje mozak”

Rezultati studije provedene u periodu od četiri godine, objavljeni u žurnalu Biološka psihijatrija (Biological Psychiatry), podržavaju ranija saznanja da kod osoba sa bipolarnim poremećajem mozak nakon nekog vremena počinje slabije funkcionisati.

Bipolarni poremećaj (ranije poznat kao manična depresija), karakterišu naizmjenični periodi depresije i periodi manije. U periodu manije, osobe su obično entuzijastične, previše aktivne i potrebno im je manje sna. One mogu čak imati priviđenja ili halucinacije, i na većem su riziku od samoubistva.

Snimci uz pomoć magnetne rezonance mozgova 20 pacijenata sa bipolarnim poremećajem i istog broja volontera bez oboljenja pokazali su da svi tokom vremena gube male količine moždanog tkiva. Međutim, kod osoba sa bipolarnim poremećajem, gubljenje sive tvari – gdje se prerađuju nervni signali i u područjima važnim za memoriju, prepoznavanje lica i koordinaciju – bilo je veće nego u kontrolnoj grupi.

Naučnici sa Univerziteta u Edinburgu također su otkrili da su osobe koje su izgubile najviše sive tvari imale najviše epizoda manije i depresije i najveći pad moždane funkcije. Međutim, nije jasno da li je gubitak moždanog tkiva uzrok ili posljedica bolesti.

U svakom slučaju, studija podržava tezu da je kod osoba sa bipolarnim poremećajem kognitivna funkcija narušena, što može objasniti probleme sa kojima se pacijenti suočavaju kada se vrate na svoje radno mjesto.

Stoga, obezbjeđivanje najboljeg načina liječenja i spriječavanje remisije predstavljaju najvažniji cilj dugoročne kontrole ovog oboljenja.

Izvor: BBC, juli 2007., www.bbc.co.uk