Mentalno zdravlje-Oboljenja

Naučnici iz Velike Britanije su tokom studije koja je uključivala 1 000 tridesetdvogodišnjaka otkrili da je 45% novih slučajeva depresije i anksioznosti među ovim mladim ljudima uzrokovano stresnim poslom.

Učesnici studije definisali su stresan posao kao posao u kojem nemaju osjećaj kontrole, a imaju dugo radno vrijeme, nefleksibilne rokove i velike količine posla.

Stručnjaci su, stoga, upozorili da poslodavci trebaju poraditi više na očuvanju mentalnog zdravlja svojih uposlenika.

Depresija je najvjerovanije uzrokovana hormonima stresa koji utiču na mozak, zatim umorom i nedostatkom sna, rekla je voditeljica studije, dr. Maria Melchior, epidemiolog na Institutu za psihijatriju u Kings College u Londonu, te dodala da osobe sa stresnim poslovima obično nemaju dovoljno vremena da učestvuju u društvenim aktivnostima.Profesor Cary Cooper, profesor organizacione psihologije i zdravlja sa univerziteta University of Lancaster rekao je da poslovi postaju sve napetiji i stresniji.

“Moramo pomoći ljudima da rade na fleksibilniji način, da koriste tehnologiju da smanje obim svog posla, a ne da budu zatvoreni u kancelarijama po cijeli dan. Također, trebamo natjerati šefove i direktore da promijene način svog upravljanja – da vode posao uz pomoć nagrađivanja i pohvaljivanja, a ne kažnjavanja, te da shvate da uposlenici imaju potrebu da osjete da imaju određenu kontrolu nad onim što rade.”

Izvor: BBC, juli 2007., www.bbc.co.uk

Cilj studije naučnika sa Saint Louis univerziteta i Missouriu i Univerziteta North Carolina u Chapel Hillu, SAD, bio je da istraži uticaj simptoma depresije kod majke na problematično ponašanje djeteta, te procijeni mogućnost da pozitivna uključenost oca u porodične odnose modificira taj uticaj.

Studija je uključivala 6552 dijada majka-dijete u kojim je majka u 1992. godini pokazivala simptome depresije, a koji su intervjuisani svake dvije godine u periodu od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 2002. godine; starosna dob djece se kretala između 0 i 10 godina života.

Modeli krivulje linearnog rasta pokazali su da negativni uticaj depresivnih simptoma kod majke na problematično ponašanje djeteta postaje zanemariv nakon izvršenih podešavanja po pitanju uključenosti oca i drugih varijabli poput starosne dobi djeteta, spola, rase, nivoa obrazovanosti majke, broja djece, nivoa prihoda i mjesta stanovanja. Pozitivno učestvovanje oca suprotno je proporcionalno znakovima problematičnog ponašanja djeteta. Uticaj depresivnih simptoma majke na ponašanje djeteta varirao je zavisno od stepena uključenosti oca.

Dakle, iz rezultata studije može se zaključiti da kada otac pozitivnim učestvovanjem aktivno kompenzira nedostatke koji proizilaze iz ograničenog funkcionisanja depresivnih majki, moguće je umanjiti rizik da dijete razvije problematično ponašanje.

Studija je objavljena u julskom izdanju medicinskog žurnala Arhivi pedijatrijske i adolescentne medicine udruženja JAMA.

Izvor: Archives of Pediatrics & Adolescent Medicine, juli 2007., broj 161, http://archpedi.ama-assn.org

Teška depresija je često stanje mozga koje djeluje onesposobljavajuće na čovjeka. Osim samog depresivnog osjećaja, karakteriše ga i negativan uticaj na kvalitet sna, nivoe energije, proces donošenja odluka, memoriju, kao i pojava misli o smrti i samoubistvu.

Iako antidepresivi pomažu mnogim oboljelim da nastave sa uobičajenim životom, samo 30% pacijenata se izliječi uz pomoć prvog propisanog lijeka, te ljekari najčešće nastavljaju propisivati različite lijekove koji, međutim, sa sobom nose značajne nus pojave, uključujući gojaznost, seksualnu disfunkciju, umor, pospanost i mučninu.

A sada, novu nadu pruža jedinstvena nova terapija tokom koje se vrši električna stimulacija velikog nerva koji izlazi iz mozga.
U nedavno sprovedenoj kliničkoj studiji na UCLA (Univerzitet Kalifornije Los Anđeles), stimulacija nerva trigeminusa dovela je u prosjeku do smanjenja intenziteta simptoma od 70 % tokom osmosedmičnog probnog perioda, a do remisije oboljenja došlo je kod čak 80 % pacijenata, što je veoma značajan procenat za ovu pilot studiju.

TNS nije novi projekat na univerzitetu UCLA u SAD-u. Prvi put ovu terapiju upotrijebio je dr. Christopher M. DeGiorgio, profesor neurologije na UCLA, za liječenje epilepsije kod pacijenata kojima ne pomažu lijekovi. Rezultati pozitivne studije izvodljivosti kod 12 epileptičara objavljeni su prošle godine u časopisu Neurologija (Neurology).

Stimulator koji je korišten u studiji o depresiji veličine je velikog mobilnog telefona. Dvije žice koje izlaze iz stimulatora provlače se ispod odjeće, a povezane su sa elektrodama koje se pričvršćuju ljepljivom trakom za čelo. Elektrode prenose električnu struju do nerva. Svi pacijenti u studiji koristili su uređaj otprilike osam sati svake noći tokom spavanja. U poređenju na antidepresive, nisu prijavljene nikakve značajnije nus pojave.

DeGiorgio ističe da ono što je zadivljujuće kod TNS pristupa jeste to da je moguće slati signale ključnim strukturama duboko u mozgu bez potrebe da se probija lobanja.

Vodeći istražitelj ove studije, dr. Ian A. Cook, profesor psihijatrije na Semel institutu za neuronauku i ljudsko ponašanje na UCLA univerzitetu, pretpostavlja da električna stimulacija nerva trigeminusa dovodi do kaskade dešavanja u postojećoj neuronalnoj infrastrukturi.

Da bi se omogućilo da istraživanja u laboratorijama u konačnici koriste pacijentima, odobrena je globalna licenca za proizvodnju uređaja za nervnu stimulaciju firmi NeuroSigma. Naučnici DeGiorgio i Cook su među izumiteljima na UCLA univerzitetu, te su neplaćeni savjetnici NeuroSigmi.

IZVOR: Medical News Today, septembar 2010., http://www.medicalnewstoday.com/articles/200050.php

U svom novom izvještaju, britansko udruženje za mentalno zdravlje Mind, poziva na novi “zeleni” pristup mentalnom zdravlju, nakon mnogobrojnih dokaza o korisnosti pristupačne, troškovno efikasne i prirodne dodatne terapije – ekoterapije.

Kako cijene i propisivanje lijekova nastavljaju rasti, te kako 93 % ljekara opšte prakse priznaje da propisuju antidepresante jer nemaju alternative, ekoterapija se treba vidjeti kao klinički validna opcija koja može imati ključnu ulogu u oporavku pacijenta.

Dvije studije Univerziteta u Essexu u saradnji sa udruženjem Mind, pokazale su da učestvovanje u vježbama u prirodi osigurava značajne koristi za fizičko i mentalno zdravlje osobe.

Prva studija uključivala je 108 osoba koje su učestvovale u aktivnostima u prirodi poput rada u bašti (52 %), šetnji u grupi (37 %), rada na konzervaciji (7 %), trčanja (3 %) i vožnje bicikla u grupi (1 %).

• 90 % osoba izjavilo je da kombinacija prirodne sredine i vježbe utiče najviše na to kako se osjećaju
• 94 % osoba reklo je da vježbe u prirodi povoljno utiču na njihovo mentalno zdravlje u smislu povećanja samopouzdanja, motivacije, relaksiranja, davanja smisla životu i osjećanja uspjeha, kao i da poboljšavaju njihovo fizičko zdravlje tako što im poboljšavaju kondiciju, revitaliziraju ih, pomažu pri mršanju i smanjuju ukočenosti zglobova.

Druga studija analizirala je i potvrdila ulogu prirodnog okruženja prilikom vježbanja u cilju mentalnog blagostanja. Jedna grupa učesnika šetala je u prirodi, dok je druga grupa šetala u zatvorenom prostoru, tj. jednom trgovačkom centru.

• 90 % učesnika osjetilo je poboljšanje samopouzdanja nakon šetnje u prirodi
• 44 % učesnika iskusilo je smanjenje samopouzdanja nakon hodanja po zatvorenom trgovačkom centru
• 71 % učesnika osjetilo je smanjenje depresivnih emocija nakon šetnje u zelenilu
• 50 % izjavilo je da se osjećaj napetosti povećao nakon hodanja po trgovačkom centru

Neke od preporuka udruženja “Mind”:

1. Ekoterapija treba biti prepoznata kao klinički validan način liječenja mentalnih poremećaja.

2. Ljekari porodične medicine/opšte prakse trebaju razmotriti propisivanje vježbi u prirodi za svakog pacijenta koji se suočava se mentalnom iscrpljenošću i tjeskobom.

4. Pristup zelenim površinama treba biti od ključnog značaja prilikom planiranja i procjene zdravstvene njege.

5. Nejednakost u pristupu zelenim površinama treba se tretirati kao pitanje ljudskih prava, društvene nepravde i diskriminacije.

6. Sve zdravstvene, javne i kazneno-popravne ustanove trebaju osigurati pristup zelenim površinama.

7. Arhitektura koja podržava mentalno zdravlje treba biti polazna tačka prilikom planiranja izgradnje urbanih i ruralnih područja.

8. Koristi vježbanja u prirodi potrebno je promovirati putem javnih zdravstvenih kampanja, sa posebnim naglaskom na omladinu.

Ključni rezultati prethodnih istraživanja

• Istraživanje je pokazalo da program vježbanja u prirodi pod nadzorom ljekara može biti jednako djelotvoran kao i antidepresivi za liječenje blage do srednje teške depresije (Halliwell, 2005.; Richardson et al., 2005).
• 93 % ljekara porodične medicine/opšte prakse propisuje antidepresive zbog nedostatka alternativnih opcija za liječenje (Hairon, 2006.).
  Tokom 2005. godine, u Engleskoj je propisano 27,7 miliona recepata za antidepresive, sa ukupnim troškovima od oko £338 miliona funti.
  Ministarstvo za zdravstvo Velike Britanije 2004. godine procijenilo je da bi povećanje tjelesne aktivnosti za 10 % kod odraslih osoba smanjilo troškove za najmanje £500 miliona funti godišnje, spašavajući 6000 života.
• Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) predviđa da će depresija biti drugi najznačajniji uzrok lošeg zdravstvenog stanja do 2020. godine.
• Prosječno, odrasla osoba dnevno troši 500 kalorija manje u poređenju na prije 50 godina, a to je jednako netrčanju maratona svake sedmice (Eurodiet, 2001).
• Holandska studija otkrila je da ljudi koji žive blizu zelenih površina imaju manje zdravstvenih tegoba i imaju bolje fizičko i mentalno zdravlje nego osobe koje žive u gradskoj sredini (de Vries et al., 2001.).
• Istraživanje pokazuje recipročan odnos između blizine zelenih površina u urbanim područjima i nivoa stresa (Grahn and Stigsdotter, 2003.).
• Zatvorenici u Michiganu čije su ćelije imale pogled na polja i drveće imali su za 24 % manje posjeta ljekaru od zatvorenika čije su ćelije gledale na zatvorsko dvorište (Moore, 1981.).

Izvor: Mind, http://www.mind.org.uk

Depresija kod novih majki česta je u mnogim kulturama i pogađa negdje između 10 % do 20 % porodilja. U nekim visokorizičnim populacijama, procenat može biti čak 40 ili 50 %. Pošto depresija ima teške posljedice i po majku i po dijete, od ključnog je značaja da bude pravovremeno dijagnosticirana i liječena. Depresivne majke češće odlučuju prestati dojiti što ima negativne posljedice na oboje.

Istraživanja u polju psihoneuroimunologije (PNI) otkrila su da je depresija povezana sa upalama koje se manifestiraju visokim nivoima proinflamatornih citokina.

Stara paradigma depresije opisivala je upalu samo kao jedan od faktora rizika za pojavu depresije. Međutim, nova paradigma zasniva se na najnovijim istraživanjima koja ukazuju na to da fizički i psihološki stresori povećavaju upalu. Ove najnovije studije dovele su do značajnog preokreta u paradigmi depresije: upala nije više samo jedan od faktora rizika, ona je faktor rizika koji predstavlja osnovu svih drugih. Osim toga, upala objašnjava zašto psihosocijalni, psihološki i fizički faktori rizika povećavaju rizik od depresije. To je tačno za depresiju općenito i posebice za postporođajnu depresiju.

Porodilje su posebno ranjive na depresiju jer se njihovi nivoi proinflamatornih citokina značajno povećavaju tokom posljednjeg tromjesečja trudnoće – a to je period kada su također na velikom riziku od depresije. Pored toga, svakodnevna iskustva novih majki, poput poremećaja sna, postporođajne boli, te prošle i aktuelne psihološke traume djeluju kao stresori koji uzrokuju povećanje nivoa proinflamatornih citokina.

Dojenje ima zaštitni uticaj na mentalno zdravlje majke jer smanjuje stres i utiče na protuupalni odgovor tijela. Međutim, poteškoće sa dojenjem, poput bolnih bradavica mogu povećati rizik od depresije te ih je, stoga, potrebno što prije riješiti.

Zaključak

PNI istraživanje predlaže dva cilja za prevenciju i liječenje postporođajne depresije: smanjivanje stresa kod majke i smanjivanje upale. Dojenje i vježbanje umanjuju stres kod novih majki i čuvaju majčinsko raspoloženje. Osim toga, potrebno je primijeniti najsavremenije liječenje depresije koje uključuje protivupalne agense poput: omega-3 masnih kiselina, kognitivne terapije, kantariona (Hypericum perforatum) i konvencionalnih antidepresiva.

Izvor: Međunarodni žurnal dojenja 2007., 2:6 (International Breastfeeding Journal), http://www.internationalbreastfeedingjournal.com

Sve je više dokaza da psihosocijalni stres može odgoditi zarastanje rane, ali većina izvora tretira gotovo isključivo pitanje zarastanja dermalnih rana.

Mnoge hirurške procedure podrazumijevaju oštećivanje sluzokože, a trajanje i uloga procesa zarastanja, poput upale, kod ovih tkiva se značajno razlikuju od istih kada je upitanju zarastanje kože.

Osjećaji depresije i društvene izolacije česti su kod operisanih pacijenata, i aktuelna studija je, prema tome, težila da istraži da li ovi faktori predviđaju stopu zarastanja rana na sluzokoži.

Studenti koji su prijavili visok ili nizak nivo simptoma depresije ili usamljenosti pozvani su da učestvuju u studiji. Indeksi Skale usamljenost UCLA i Beck Depression Inventory korišteni su tokom pregleda. Kod 193 zdrava mlada čovjeka (raspon godina 18-31) napravljena je kružna rana od 3,5mm na tvrdom nepcu pod lokalnom anestezijom. Zarastanje rane praćeno je svakodnevnim video zapisima.

Prosječno trajanje zarastanja bilo je 7 dana. Kod izrazito disforičnih pacijenata, međutim, zarastanje je trajalo duže od ovog prosjeka. Ova povezanost ostala je očita i nakon ispravljanja širokog spektra demografskih varijabli i varijabli ponašanja, uključujući pol, starosnu dob, etničko porijeklo, te životne navike po pitanju zdravlja. Izrazito disforični pojedinci su također imali značajno veće prosječne veličine rana 2 dana nakon procedure pa nadalje. Usamljenost i lučenja kortizola tokom dana (mjereni tokom 5 dana) nisu dovedeni u vezu sa zarastanjem.

Dakle, može se zaključiti da depresivni simptomi mogu predvidjeti stopu zarastanja rane na sluzokoži kod zdravih mladih osoba, ali je potrebno izvršiti daljnja istraživanja da bi se utvrdili mehanizmi koji su uključeni u taj proces.

Izvor: Psychosomatic Medicine, avgust 2007., http://www.psychosomaticmedicine.org

Možda se tvrdnja iz naslova čini kao stvar naučne fantastike, međutim, naučnici su tokom posljednjih nekoliko godina mnogo napredovali na polju razumijevanja neuroloških procesa i biohemije koja je uključena u procese nastajanja sjećanja i njihovog naknadnog javljanja.

I to do te mjere da počinju razmišljati o mogućnosti izlječenja fobija i tretmanima posttraumatskog stresnog poremećaja.

U neobičnom eksperimentu koji uključuje snimke sa lica mjesta saobraćajnih nesreća i snimke starih filmova za informiranje javnosti, dr. Emily Holmes, sa Psihijatrijskog instituta pri univerzitetu Oxford University, koristi kompjutersku igricu Tetris da prekine procese u mozgu koji su povezani sa formiranjem bolnih uspomena, na taj način dramatično smanjujući utjecaj zapamćene traume.

“Biologija memorije sugeriše da osoba ima otprilike šest sati nakon traumatičnog događaja prije nego što se to sjećanje trajno utisne,” rekla je ona. “Ono što smo željeli otkriti jeste to da li postoji nešto što možemo uraditi da prekinemo taj proces formacije uspomene.”

Dr. Holmes i kolege su grupi od 40 volontera pustili snimke traumatičnih događaja, uključujući i snimak utapanja djeteta.

Od jedne grupe su zatražili da nakon gledanja snimaka sjede mirno, dok su drugoj grupi dali kompjutersku igru Tetris.

Rezultati su pokazali da su volonteri koji su igrali Tetris imali upola manje povratnih slika traumatičnog događaja (flashbacks) u odnosu na kontrolnu grupe, te su ta sjećanja bila manje snažna i uznemirujuća. Zanimljivost u vezi Tetris igrice, zaključuje dr. Holmes, jeste da zaokupira mnoge od istih dijelova mozga – povezanih sa prerađivanjem vizuelnih informacija i koordinacijom misli i djelovanja – koja su također uključena u proces nastajanja sjećanja.

Da bi bolje razumjeli biohemijske procese uključene u nastajanje sjećanja, dr. Todd Sacktor i njegov tim sa univerziteta State University of New York istraživali su ulogu “ljepila” koju ima određena bjelančevina – poznata kao KPM-zeta – u konsolidaciji sjećanja u specifičnim sinaptičkim tačkama u mozgu.

Prekidajući taj proces sa drugim lijekom – Zip – tim dr. Sacktora uspješno je obrisao sjećanje na blagi električni šok kod pacova. Međutim, to je tek prvi korak, tvrdi dr. Sacktor ka hemijskom kontroliranju neželjenih ili uznemirujućih uspomena.

“Ključno je da kada lijek prestane djelovati, a što se dešava nakon nekoliko sati, uspomene se nikada ne vraćaju. Čini se da lijek ima istinsko djelovanje brisanja.”

Međutim, ovakva istraživanja potežu dva etička pitanja. Prvo je pitanje mogućnosti zloupotrebe procesa brisanja memorije, naime, namjerne selektivne eliminacije određenih uspomena. Drugi problem leži u pitanju da li brisanjem određenih uspomena mi, ustvari, brišemo dio sebe.

“Uspomene su veoma važna komponenta naše ličnosti, dio nas samih. Mi smo ono što jesmo upravo zbog iskustava kroz koja smo prošli,” rekao je filozof Anthony Grayling.

IZVOR: BBC news, 26. mart 2010., http://news.bbc.co.uk/

Nakon što osoba preživi neki veoma stresan događaj, on/ona često može osjetiti da treba sam/a naći snagu da nastavi živjeti i “samo izaći na kraj s tim” ili “preći preko toga”. Međutim, neka iskustva su tako traumatična da se pojedinac suočava sa ozbiljnim problemima prevazilaženja tog iskustva i normalnog funkcionisanja u životu poslije njega. Moguće je da te osobe imaju posttraumatski stresni poremećaj.

ŠTA JE TO POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ (PTSP)?

Posttraumatski stresni poremećaj podrazumijeva razvoj karakterističnih simptoma koji traju duže od jednog mjeseca, zajedno sa poteškoćama po pitanju normalnog življenja i funkcionisanja nakon suočavanja sa ugrožavajućim i traumatičnim iskustvom.

SIMPTOMI

• Flashbacks —sjećanja na traumu ili “iznenadne slike” traume koje se pojavljuju neočekivano; to može uključivati i noćne more ili fizičke reakcije poput ubrzanog rada srca
• Izbjegavanje—izbjegavanje ljudi, mjesta, misli ili aktivnosti koji vraćaju sjećanja na traumatično iskustvo; može uključivati i osjećaj tuposti i stanje bezosjećajnosti, udaljavanje od porodice i prijatelja, ili “samo-liječenje” zloupotrebom alkohola i droga
• Hiperuzbuđenost—osjećaj “stanja pripravnosti” i iritabilnosti, problemi sa spavanjem, problemi sa koncentriranjem, osjećaj pretjerane budnosti i lahkog zastrašivanja, iznenadni izljevi bijesa.

KO JE NA RIZIKU DA OBOLI OD PTSP-A

• Pripadnici vojnih snaga koji su bili na bojištu i civili koji su pretrpjeli traume u ratu
• Osobe koje su silovane, seksualno ili fizički zlostavljane
• Osobe koje su preživjele ili bile svjedoci događaja opasnih po život
• Osobe koje su preživjele prirodne katastrofe, poput oluja i zemljotresa

LIJEČENJE PTSP-a

1. Kognitivno-bihevioralna terapija sa obučenim psihijatrom, psihologom ili drugim stručnjakom može pomoći da se izmijene emocije, misli i ponašanja koja su povezana sa PTSP-om, te može pomoći pri obuzdavanju osjećaja panike, bijesa i anksioznosti
2. Određeni lijekovi mogu smanjiti simptome poput anksioznosti, impulsivnosti, depresije i nesanice, te smanjiti potrebu za alkoholom i drugim drogama.
3. Grupna terapija može pomoći pacijentima da izraze svoja osjećanja u vezi sa traumom i da oforme mrežu uzajamne podrške.
4. Informiranje o PTSP-u i dijeljenje tih informacija sa porodicom i prijateljima može poboljšati razumijevanje i osigurati podršku u periodu oporavka.

Više informacija na engleskom jeziku možete naći na stranicama:

Američko psihijatrijsko udruženje (American Psychiatric Association)
http://www.psych.org/public_info
Američko udruženje za anksiozne poremećaje (Anxiety Disorders Association of America)
http://www.adaa.org
Državni centar za PTSP (National Center for Posttraumatic Stress Disorder)
http://www.ncptsd.org
Autor: Lise M. Stevens

Izvor: JAMA. 2007;298:588., Vol. 298 No. 5, avgust 2007., JAMA Patient Page, http://jama.ama-assn.org/cgi/content/full/298/5/588

PTSP je anksiozni poremećaj koji se javlja kod nekih osoba nakon svjedočenja ili proživljavanja opasnog događaja.

Kada se osoba nađe u opasnoj situaciji, prirodno je da osjeća strah. Ovaj strah pokreće mnoge izuzetno brze promjene u tijelu koje pripremaju osobu na odbranu od opasnosti ili njeno izbjegavanje. Ovaj odgovor tijela „bori se ili bježi” predstavlja normalnu reakciju čija je svha da zaštiti osobu od povrede. Međutim, kod PTSP-a, ova je reakcija izmijenjena ili oštećena. Osobe koje pate od PTSP-a osjećaju napetost i strah čak i kada nisu više u opasnosti.

Ko može oboljeti od PTSP-a?

Bilo koja osoba može oboljeti od PTSP-a, u bilo kojem periodu života. Osobe koje su na riziku da obole od PTSP-a uključuju: ratne veterane, osobe koje su preživljele fizički ili seksualni napad, zlostavljanje, nesreće, prirodne katastrofe i mnoge druge teške događaje.

Osoba ne mora preživjeti opasan događaj da bi oboljela od PTSP-a. Neki ljudi obole od ovog poremećaja nakon što im se prijatelji ili član porodice suoči sa opasnošću ili bude povrijeđen. Također, iznenadna, neočekivana smrt drage osobe može uzrokovati PTSP.

Koji su simptomi PTSP-a?

PTSP može uzrokovati brojne simptome koji se grupišu u tri kategorije:

1. Simptomi ponovnog preživljavanja:

• Slike iz prošlosti (flashbacks)—ponavljano preživljavanje traume, uključujući i fizičke simptome poput brzog udaranja srca i znojenja
• Noćne more
• Zastrašujuće misli

Simptomi ponovnog preživljavanja traumatičnog iskustva često uzrokuju probleme u svakodnevnom životu oboljele osobe. Ovi simptomi mogu biti pokrenuti iz vlastitih osjećaja i misli oboljele osobe. Osim toga, okidači simptoma ponovnog preživljavanja također mogu biti riječi, predmeti ili situacije koje podsjećaju na traumatični događaj.

2. Simptomi izbjegavanja:

• Izbjegavanje lokacija, događaja ili predmeta koji podsjećaju na traumatični iskustvo
• Osjećaj emocionalne tuposti
• Snažni osjećaji krivnje, depresije ili brige
• Gubljenje interesa za aktivnosti koje su ranije bile predmet interesovanja
• Poteškoće prilikom sjećanja na opasni događaj

Stvari koje podsjećaju osobu na traumatični događaj mogu pokrenuti simptome izbjegavanja, te uzrokovati da osoba promijeni vlastitu rutinu. Naprimjer, nakon teške saobraćajne nesreće, osoba koja inače vozi automobil može to početi izbjegavati.

3. Simptomi pretjerane uzbuđenosti:

• Osoba se lahko preplaši
• Osjećaj napetosti ili osjećaj da je “na rubu”
• Poteškoće sa spavanjem, i/ili ispadi bijesa

Simptomi pretjerane uzbuđenosti su obično konstantni i ne pokreću ih samo stvari koje podsjećaju na traumatični događaj. Osoba se može osjećati ljutom i pod stresom, jer ovi simptomi otežavaju obavljanje svakodnevnih zadataka, kao i spavanje, jedenje ili koncentriranje.

Sasvim je prirodno da osoba iskusi neke od ovih simptoma nakon preživljavanja opasnog događaja. Ponekad se ljudi suočavaju sa veoma ozbiljnim simptomima koji nestaju nakon nekoliko sedmica. Takvo stanje naziva se akutni stresni poremećaj (ASP). Međutim, kada simptomi potraju nekoliko sedmica i postanu trajni problem, onda može biti u pitanju posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Neke osobe sa PTSP-om ne ispoljavaju nikakve simptome sedmicama, čak i mjesecima.

Da li djeca reaguju drugačije u poređenju na odrasle osobe?

Djeca i adolescenti mogu imati drastične reakcije na traumatične događaje, međutim, njihovi simptomi znaju se razlikovati od simptoma kod odraslih osoba. Kod veoma male djece ovi simptomi uključuju:

• Mokrenje u krevet, nakon što su prethodno savladali korištenje toaleta
• Zaboravljanje kako da hodaju ili nemogućnost hodanja
• Zamišljanje strašnih događaja tokom igre sa drugom djecom
• Neuobičajena potreba da stalno budu uz roditelja ili drugu odraslu osobu

Kod starije djece i adolescenata simptomi su najčešće isti kao i kod odraslih osoba. Djeca i adolescenti se, također, mogu početi ponašati neposlušno, destruktivno i bez iskazivanja poštovanja. Često stariju djecu i adolescente opterećuje osjećaj krivnje zato što nisu spriječili povrijeđivanje ili smrt. Oni, također, mogu razmišljati o osveti.

Ljekar koji ima iskustva u pomaganju osobama sa mentalnim oboljenjima, kao što je psihijatar ili psiholog, može dijagnosticirati PTSP. Dijagnoza se može uspostaviti nakon što ljekar porazgovara sa osobom koja ima simptome PTSP-a.

Da bi se postavila dijagnoza PTSP-a, pacijent mora imati sve ispod navedene simptome tokom najmanje jednog mjeseca:

• Najmanje jedan simptom ponovnog preživljavanja
• Najmanje tri simptoma izbjegavanja
• Najmanje dva simptoma pretjerane uzbuđenosti
• Simptome koji osobi otežavaju svakodnevni život, odlazak u školu ili na posao, druženje sa prijateljima ili obavljanje važnih zadataka.

Važno je zapamtiti da neće svaka osoba koja preživi traumatičan događaj oboljeti od PTSP-a. Čak što više, većina osoba neće dobiti PTSP.

Mnogi faktori igraju ulogu u tome da li će osoba oboljeti od PTSP-a. Neki od njih su faktori rizika koji osobu mogu učiniti podložnijom PTSP-u. Drugi faktori, pod nazivom faktori otpornosti, mogu pomoći smanjivanju rizika od obolijevanja. Neki od tih faktora rizika ili otpornosti prisutni su prije traume, dok neki postanu važni tokom i nakon traumatičnog iskustva.

Faktori rizika za PTSP uključuju:

• Preživljavanje opasnih događaja ili trauma
• Historija mentalnih bolesti
• Ozljeđivanje
• Svjedočenje ozljeđivanja ili umiranja ljudi
• Preovladavanje osjećaja užasa, bespomoćnosti ili izrazitog straha
• Slaba ili nepostojeća podrška društva nakon preživljene traume
• Suočavanje sa dodatnim stresom nakon traume, poput gubitka voljene osobe, boli ili povrede, gubitka posla ili kuće

Faktori otpornosti koji mogu umanjiti rizik od PTSP-a uključuju:

• Osiguravanje podrške od strane porodice i prijatelja
• Pronalaženje grupe za podršku nakon preživljavanja traumatičnog događaja
• Osjećaj ponosa na vlastite postupke u trenucima suočavanja sa opasnošću
• Posjedovanje strategije za izlaženje na kraj sa traumatičnim događajima ili načina za suočavanje sa teškim događajima i izvlačenja pouke iz njih
• Sposobnost efektivnog djelovanja i reagovanja bez obzira na strah

Glavni tretman za osobe sa PTSP-om podrazumijeva psihoterapiju (terapiju razgovorom), lijekove, ili oboje. Svaka osoba je različita i zbog toga metode liječenja koje su djelotvorne za jednu, ne moraju neophodno biti djelotvorne i za drugu osobu. Važno je da pacijenta oboljelog od PTSP-a liječi zdravstveni radnik koji ima iskustva sa liječenjem PTSP-a. Neke osobe sa PTSP-om trebaju isprobati različite tretmane da bi se utvrdilo šta najbolje djeluje na njihove simptome.

Ako osoba sa PTSP-om prolazi kroz dugotrajnu traumu, naprimjer, biva zlostavljana u vezi, potrebno je pronaći rješenje za oba problema. Drugi dugotrajniji problemi uključuju panični poremećaj, depresiju, zloupotrebu alkohola i droga i razmišljanje o samoubistvu.

Psihoterapija je terapija “razgovorom”. Ona podrazumijeva razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje u cilju liječenja mentalnog oboljenja. Psihoterapija se može odvijati u četiri oka ili u grupi. Terapija razgovorom za liječenje PTSP-a obično traje od 6 do 12 sedmica, u nekim slučajevima i duže. Istraživanja pokazuju da podrška porodice i prijatelja može biti važan dio terapije.

Osobama sa PTSP-om mogu pomoći različiti oblici psihoterapije. Neki tipovi psihoterapije direktno ciljaju simptome PTSP-a., dok se drugi oblici terapije fokusiraju na društvene probleme, probleme u porodici ili na poslu. Ljekar ili psiholog može kombinovati različite terapije zavisno od potreba pacijenta.

Jedna od korisnih terapija jeste kognitivna bihevioristička terapija, koja se sastoji od nekoliko dijelova:

• Terapija izlaganja. Ova terapija pomaže ljudima da se suoče sa izvorom svoga straha i da ga kontrolišu. Tokom ove terapije, oboljele osobe izlažu se traumi koju su preživljeli na siguran način. Koriste se metode zamišljanja, pisanja ili posjete mjestima gdje se događaj desio. Psiholog koristi ove alatke da pomogne ljudima sa PTSP-om da se nose sa svojim osjećajima.
• Kognitivno restruktuiranje. Ova terapija pomaže pacijentima da se izbore sa ružnim uspomenama. Ponekad, ljudi se sjećaju određenog događaja drugačije u odnosu na to kako se on zaista desio. Oni mogu osjećati krivnju ili stid u vezi s nečim što se nije desilo njihovom krivicom. Terapeuti pomažu osobama sa PTSP-om da se sjećaju onoga što se desilo na realističan način.
• Trening inokulacije stresa. Ova terapija ima za cilj da umanji simptome PTSP-a podučavajući pacijente kako da umanje anksioznost. Poput kognitivnog restruktuiranja, ovaj oblik liječenja pomaže da se pacijenti sjećaju preživljenih događaja na zdrav način.

Postoje i drugi oblici liječenja koji također mogu pomoći osobama sa PTSP-om, a koje pacijent treba razmotriti sa svojim ljekarom.

Kako terapija razgovorom pomaže oboljelim da prevaziđu PTSP?

Terapije razgovorom podučavaju pacijente korisnim načinima reagovanja u situacijama kada se suočavaju sa zastrašujućim događajima koji pokreću simptome PTSP-a. Na osnovu ovog općeg cilja, različiti oblici terapije mogu:

• Podučavati o traumi i njenom utjecaju
• Koristiti vještine relaksacije i kontrole bijesa
• Ponuditi savjete za bolji san, ishranu i navike vježbanja
• Pomoći osobama da prepoznaju i suoče se sa osjećajem krivice, stida i drugih osjećaja kada je u pitanju traumatični događaj
• Fokusirati se na mijenjanje reakcije oboljelog na simptome PTSP-a. Naprimjer, terapija pomaže osobama da posjete mjesta i ljude koji ih podsjećaju na preživjelu traumu

Američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) odobrila je dva lijeka za liječenje odraslih osoba sa PTSP-om:

• sertralin (Zoloft)
• paroksetin (Paxil)

Oba ova lijeka su antidepresivi, koji se koriste za liječenje depresije. Oni, također, mogu držati pod kontrolom simptome PTSP-a poput osjećaja tuge, brige, ljutnje i ravnodušnosti. Uzimanje ovih lijekova može olakšati uspješan prolazak kroz psihoterapiju.

Ponekad osobe koje uzimaju ove lijekove iskuse nus-pojave, koje mogu smetati, ali se često povlače same od sebe. Ipak, lijekovi na svakog utječu različito. Bilo kakve nus-pojave ili neobične reakcije trebaju se odmah prijaviti ljekaru.

Najčešće nus-pojave antidepresiva poput setraina i paroksetina su:

• Glavobolja, koja obično nestaje nakon nekoliko dana
• Mučnina, koja obično nestaje nakon nekoliko dana
• Pospanost ili omamljenost, koja može biti prisutna tokom prvih nekoliko sedmica ali zatim nestaje. Ponekad je potrebno smanjiti dozu ili promijeniti vrijeme dana u kojem se lijek uzima da bi se umanjile ove nus pojave
• Uznemirenost
• Seksualni problemi, koji mogu pogađati i muškarce i žene, uključujući umanjenu seksualnu želju i probleme sa upuštanjem i uživanjem u seksualnim odnosima.

Bez obzira na relativnu sigurnost i popularnost selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI) i drugih antidepresiva, neke studije pokazale su da oni mogu imate neželjene efekte na određene osobe, posebno adolescente i mlađe odrasle osobe. 2004. godine, Uprava za hranu i lijekove SAD-a (FDA) provela je detaljnu analizu objavljenih i neobjavljenih kontroliranih kliničkih studija o antidepresivima koje su uključivale gotovo 4400 djece i adolescenata. Analiza je otkrila da je 4 % osoba koje su uzimale antidepresive razmišljalo o samoubistvu ili je pokušalo izvršiti samoubistvo (iako pokušaj nije rezultirao smrću), u poređenju na 2 % osoba koje su dobijale placebo.

Ovi podaci potaknuli su FDA da 2005. godine usvoji obavezu postavljanja upozorenja u crnom kvadratu (“black box”) na kutijama svih antidepresiva u cilju obavještavanja javnosti o potencijalnom većem riziku od suicidnih misli ili pokušaja suicida kod djece i adolescenata koji uzimaju te lijekove. 2007. godine, FDA je predložila da svi proizvođači antidepresiva u upozorenju uključe i mlade odrasle osobe do 24 godine života. Upozorenje u “crnom kvadratu” predstavlja najozbiljniji tip upozorenja na kutijama lijekova koji se mogu dobiti samo na recept.

U upozorenju je istaknuto da je potrebno pažljivo pratiti pacijente svih uzrasta koji koriste antidepresive, pogotovo tokom prvih nekoliko sedmica liječenja. Moguće nus pojave na koje treba obratiti pažnju uključuju: pogoršavanje depresije, suicidne misli ili ponašanje, ili bilo kakve neobične promjene u ponašanju poput pospanosti, uznemirenosti i povlačenja iz normalnih društvenih situacija. U upozorenju još stoji da je potrebno obavijestiti porodice i njegovatelje o potrebi pažljivog posmatranja pacijenata koji koriste antidepresive i prijavljivanja bilo kakvih promjena ljekaru.

Rezultati sveobuhvatne analize pedijatrijskih studija koje su provedene između 1988. i 2006. godine pokazali su da koristi terapije antidepresivima najvjerovatnije pretežu u odnosu na rizike kod djece i adolescenata koji pate od glavnih depresivnih i anksioznih poremećaja. Studija je dijelom finansirana od strane Državnog instituta za mentalno zdravlje SAD-a (National Institute of Mental Health).

Ljekari također mogu propisati druge vrste lijekova, poput onih navedenih ispod. Međutim, ne postoji dovoljno informacija o djelotvornosti ovih lijekova kod osoba sa PTSP-om.

1.   Benzodijazepini. Ovi lijekovi mogu se davati pacijentima radi opuštanja i boljeg sna. Osobe koje uzimaju benzodijazepine mogu imati probleme sa memorijom ili postati ovisni o lijekovima.

2.   Antipsihotici. Ovi lijekovi obično se daju osobama sa drugim mentalnim poremećajima, poput šizofrenije. Osobe koje uzimaju antipsihotike mogu dobiti na težini i na većem su riziku od srčanih oboljenja i dijabetesa.

3.   Drugi antidepresivi. Poput sertralina i paroksetina, antidepresivi fluoksetin (Prozac) i citalopram (celexa) mogu pomoći osobama sa PTSP-om kada je u pitanju smanjivanje napetosti ili osjećaja tuge. Kod osoba sa PTSP-om koei također pate od drugih anksioznih poremećaja ili depresije, antidepresivi mogu biti od koristi za smanjivanje simptoma ovih dodatnih oboljenja.

Liječenje nakon masovne traume

Ponekad, veliki broj osoba pogodi isti događaj. Većina osoba će imati neke od simptoma PTSP-a tokom prvih nekoliko sedmica nakon traumatičnog događaja. To je normalan i očekivan odgovor organizma na ozbiljnu traumu i kod većine ljudi simptomi se obično povlače kako vrijeme prolazi. Većini osoba može pomoći osnovna podrška, koja treba uključivati:

• sklanjanje osoba na sigurno mjesto
• pružanje medicinske pomoći ozlijeđenim osobama
• pbezbjeđivanje hrane i lijekova
• kontaktiranje rodbine ili prijatelja traumatizirane osobe
• prikupljanje informacija o aktivnostima vlade u cilju osiguravanja pomoći

Međutim, neki ljudi ne mogu se oporaviti sami od sebe. Studija o preživjelima nakon uragana Katrina u SAD-u pokazala je da se, kako je vrijeme prolazilo, sve više osoba suočavalo sa problemima vezanim za PTSP, depresiju i druge mentalne poremećaje. Ovaj uzorak ne sliči uzorku oporavka nakon drugih prirodnih katastrofa, gdje se broj ljudi sa poremećajima mentalnog zdravlja postepeno smanjuje. Kako se poduzimaju napori u cilju ponovne izgradnje zajednice nakon masovne traume, ljudi mogu početi osjećati dugotrajni stres zbog gubitka posla ili škole, poteškoća sa plaćanjem računa, nemogućnošću pronalaska krova nad glavom i ostvarivanja zdravstvene zaštite. Ova odgoda oporavka zajednice može zauzvrat odgoditi i oporavak od PTSP-a.

Tokom prvih nekoliko sedmica nakon masovne traume, kratke verzije kognitivne beheviorističke terapije mogu koristiti nekim osobama koje su pod velikim stresom. Ponekad se koriste druge vrste liječenja, međutim, njihova djelotvornost nije poznata. Naprimjer, postoji rastući interes za pristup poznat kao psihološka prva pomoć. Cilj ovog pristupa jeste da se ljudima vrati osjećaj sigurnosti, da im se osigura zdravstvena zaštita i drugi izvori pomoći, te da se umanje stresne reakcije.  Za provođenje ovog tretmana već postoje smjernice, međutim, stručnjaci još ne znaju da li on pomaže da se spriječi ili izliječi PTSP.

Tokom jednokratnog psihološkog intervjua, još jednog oblika liječenja nakon masovne traume, preživljele osobe pričaju o samom događaju i izražavaju svoja osjećanja nasamo ili u grupi. Međutim, studije su pokazale da ovaj oblik liječenja ne smanjuje osjećaj unesrećenosti niti rizik od PTSP-a, već da može čak i povećati osjećaj boli i rizik od obolijevanja.

Uticaj masovne traume na bolnice i druge zdravstvene ustanove

Bolnice, sistemi zdravstvene zaštite i ustanove koje pružaju usluge zdravstvene zaštite osjećaju posljedice masovne traume. Broj osoba kojima je potrebna hitna fizička i psihološka pomoć može biti izvan mogućnosti zdravstvenih sistema. Ponekad, pacijenti ne mogu dobiti pomoć kada im je potrebna, jer bolnice nemaju dovoljno osoblja ili opreme. U određenim slučajevima i same ustanove zdravstvene zaštite mogu se boriti da izađu nakraj sa vlastitim oporavkom.

Naučnici pri NIMH-u pokušavaju naći rješenje za ovaj problem. Naprimjer, naučnici testiraju mogućnost pružanja CBT i drugih terapija putem telefona i interneta. U jednoj studiji, oboljeli od PTSP-a susreli su se sa psihologom, kojom prilikom su dobili informacije o samom poremećaju, načinili popis stvari koje pokreću njihove simptome i naučili osnovne metode umanjivanja stresa. Nakon tog sastanka, pacijenti su imali pristup internet stranici gdje se nalaze detaljnije informacije o PTSP-u. Učesnici su mogli praviti zabilješke o svojim simptomima i vježbati vještine pomoću kojih se mogu nositi sa tim simptomima. Sveukupno, naučnici su utvrdili da metoda liječenja korištenjem interneta uspješno umanjuje simptome PTSP-a i depresije. Utjecaj ovakve terapije trajao je i nakon što je liječenje završeno.

Koja istraživanja se vrše u cilju poboljšanja otkrivanja i liječenja PTSP-a?

Ako poznajete nekoga ko ima PTSP, onda to utječe i na vas lično. Prva i najvažnija stvar koju možete uraditi da biste pomogli prijatelju ili rođaku jeste da osigurate odlazak ljekaru/psihologu u cilju postavljanja dijagnoze i propisivanja adekvatne terapije. Možda ćete vi morati zakazati termin za pregled i pratiti prijatelja/rođaka tokom posjete ljekaru. Ohrabrite ga/nju da bude dosljedan/dosljedna tokom tretmana ili da potraži pomoć kod drugog zdravstvenog radnika u slučaju da se simptomi ne poboljšaju nakon 6 do 8 sedmica.

Da biste pomogli prijatelju ili rođaku, možete:

• pružiti emocionalnu podršku, razumijevanje, strpljenje i ohrabrenje
• saznati više o PTSP-u tako da možete razumijeti šta preživljava vaš prijatelj/rođak
• razgovarati sa vašim prijateljem/rođakom, i pažljivo slušati
• obratiti pažnju na osjećanja koje vaš prijatelj/rođak izražava i biti uviđajni u situacijama koje mogu potaknuti javljanje simptoma PTSP-a
• pozvati prijatelja/rođaka da zajedno učestvujete u aktivnostima koje će mu/joj skrenuti pažnju, poput šetnji, izleta i drugih aktivnosti
• podsjetiti prijatelja/rođaka da će se nakon nekog vremena, uz redovno uzimanje terapije, osjećati bolje

Nikada nemojte ignorirati komentare prijatelja/rođaka da će se ozlijediti i takve izjave odmah prijavite ljekaru ili psihologu koji liječi vašeg prijatelja/rođaka.

Kako mogu pomoći sebi?

Preduzimanje prvog koraka da biste pomogli sebi može biti veoma teško. Važno je da shvatite da vam, sa odgovarajućim liječenjem, može biti bolje, iako je potrebno da prođe određeno vrijeme.

Da biste pomogli sebi:

• razgovarajte sa svojim ljekarom o mogućnostima liječenja
• učestvujte u laganim aktivnostima i vježbama da biste umanjili stres
• postavite sebi realistične ciljeve
• velike zadatke razdijelite u manje, postavite prioritete i uradite onoliko koliko ste sposobni u datom trenutku
• potrudite se da provodite vrijeme sa drugim ljudima i da razgovarate sa prijateljem ili rođakom u kojeg imate povjerenja. Recite drugima koje stvari ili situacije mogu kod vas potaknuti simptome PTSP-a
• prihvatite da će se simptomi PTSP-a poboljšavati postepeno, a ne odjednom
• prepoznajte i tragajte za situacijama, mjestima i osobama koje vam donose mir i osjećaj sigurnosti

Kako da postupim ako sam ja ili neko koga poznajem u kriznoj situaciji?

Ako vas opsjedaju misli o tome da se povrijedite ili ako poznajete osobu koja ima takve misli, obavijestite nekoga ko vam može odmah pomoći:

• pozovite svog ljekara
• pozovite hitnu pomoć ili otiđite u bolnicu, ili zamolite prijatelja ili člana porodice da to uradi za vas
• nikada nemojte vi ili druga osoba sa suicidnim mislima ostati sami

IZVOR: U.S. DEPARTMENT OF HEALTH AND HUMAN SERVICES, National Institutes of Health, novembar 2009., http://www.nimh.nih.gov/health/topics/post-traumatic-stress-disorder-ptsd/index.shtml