Javna Ustanova Dom Zdravlja Kantona Sarajevo

Javna Ustanova

Dom Zdravlja Kantona Sarajevo

Mladi-Mentalno zdravlje

Obilježen Svjetski dan mentalnog zdravlja 2019. u CMZ Novo Sarajevo i Vogošća

Izložba radova i predavanje u OJ Dom zdravlja Novo Sarajevo

Povodom obilježavanja Svjetskog dana mentalnog zdravlja, u četvrtak, 10. oktobra 2019. godine u Domu zdravlja Novo Sarajevo  organizirana je izložba radova korisnika usluga Centra za mentalno zdravlje. Tom prilikom prisutni su se uvjerili u kreativnost korisnika spomenutog centra, te originalnost radova koji su nastali kao dio okupacione terapije.

Psihologinja Centra za mentalno zdravlje OJ Dom zdravlja Novo Sarajevo Lejla Šabanagić, održala je i predavanje sa aktuelnom tematikom koja se odnosi na komunikacijske vještine i njihovu primjenu u radu sa pacijentima. Šabanagić je govorila o vanjskim i unutarnjim stresovima, te je podcrtala da  efikasna regulacija emocija ima suštinski značaj za zdravstvene radnike.

Psihologinja Šabanagić takođe je istakla da su ključevi uspješne komnikacije u slušanju pacijenta i posjedovanju empatije koju treba uvijek razvijati. 

A.ŠARKIĆ

Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježen je i u CMZ OJ Dom zdravlja Vogošća, gdje je u četvrtak, 10. oktobra 2019. godine upriličeno druženje između korisnika usluga CMZ, uposlenika OJ Vogošća (CMZ, porodična medicina, pedijatrija, interno), te saradničkih institucija u zajednici (Centar za socijalni rad, Crveni krst, Općina, PU, kolege iz ostalih OJ, te mediji).



O SVJETSKOM DANU MENTALNOG ZDRAVLJA

Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se svake godine 10. oktobra. Ove godine, fokus Svjetskog dana mentalnog zdravlja je na prevenciji suicida.

Svakih 40 sekundi, jedna osoba izgubi život zbog samoubistva. Stoga je ove godine na snazi poziv “40 sekundi akcije” da bi se povećala svijest o problemu suicida širom svijeta i ulozi koju svako od nas može imati u njegovoj prevenciji, putem sljedećih aktivnosti:

  • povećanja svijesti o značaju suicida kao globalnog javnozdravstvenog problema;
  • poboljšanja znanja o tome šta se može učiniti da se spriječi suicid;
  • umanjivanja stigme koja je povezana sa suicidom;
  • pokazivanja osobama kojima je teško da nisu same.

Jednostavno rečeno, ovo je prilika da pokažete da Vam je stalo.

KLJUČNE ČINJENICE O SUICIDU:

  • Suicid je moguće spriječiti
  • Svakih 40 sekundi jedna osoba umire od samoubistva
  • Prethodni pokušaj samoubistva predstavlja značajan riziko-faktor za suicid
  • Suicid/samoubistvo je drugi vodeći uzrok smrti među populacijom od 15. do 29. godine starosti
  • Suicid pogađa sve starosne grupe u svim državama svijeta

IZVORI: World Federation for Mental Health, 9.10.2019, https://wfmh.global/world-mental-health-day-2019/; WHO (Svjetska zdravstvena organizacija), 9.10.2019, https://www.who.int/docs/default-source/mental-health/suicide/flyer-40seconds-web.pdf?sfvrsn=5ba643c_2

Otvoren dnevno-rekreativni centar Udruženja „Menssana“

Udruženje za zaštitu mentalnog zdravlja „Menssana“ otvara Dnevno-rekreativni centar za korisnike usluga u mentalnom zdravlju koji će raditi  svakog radnog dana, te će najprije biti otvoren za registrovane korisnike usluga u Centrima za mentalno zdravlje Kantona Sarajevo (JUDZKS) i njihove porodice.

Centar će nuditi vježbe zasnovane na principima fizikalne terapije, zatim medicinsko i psihološko savjetovalište, sekcije u skladu sa interesima korisnika, kao što su okupacione aktivnosti, kursevi, poetski kutak, itd.

Bit će omogućeno korištenje računara i biblioteke, a centar će biti prostor i za druženje, te razne aktivnosti koje će uključivati predavanja, radionice, sportske aktivnosti, zatim odlaske na izlete, kulturna događanja, posjete kinu i pozorištu. Dakle, mnogo zanimljivih sadržaja u skladu sa interesima i potrebama korisnika.

Ovakav Centar potreban je našoj zajednici, jer osobama sa duševnim smetanja teže je voditi zdrav način života. Nerijetko su im finansijski nedostupni pojedini sadržaji, a s obzirom na prirodu njihovog problema strahuju od osuđivanja, upoznavanja velikog broja ljudi i nepoznate sredine. Iz tog razloga, Centar je percipiran kao sigurno mjesto, u kojem će se uvijek osjećati dobrodošli. Njegovim otvaranjem želi se poboljšati kvalitet života osoba sa težim psihičkim poremećajima i njihovih porodica, u smislu bolje kontrole bolesti – prevencija pogoršanja bolesti, čime se održava dobro stanje pacijenata i vrši ušteda sistemu zdravstvene zaštite. Takođe, bolesnici i članovi porodice se potiču na uključenost u zajednicu čime se štite osnovna ljudska prava, smanjuje se (auto)stigmatizacija pojedinaca i porodica, jačaju se resursi zajednice u podršci osoba i porodica osoba sa teškim psihičkim bolestima. Centar ne pruža usluge liječenja, već podršku u postizanju boljeg kvaliteta života.

Udruženje „Menssana“ osnovano je 2012. godine kao dobrovoljna, nevladina, nepolitička organizacija čija su ciljna grupa korisnici usluga mentalnog zdravlja i stručnjaci koji sebave očuvanjem i unapređenjem mentalnog zdravlja u zajednici. Osnivači Udruženja su korisnici usluga u mentalnom zdravlju i profesionalci u mentalnom zdravlju

Ciljevi Udruženja „Menssana“ su da potiče primjene teorijskih postupaka nastalih u oblasti medicine, psihologije, socijalnog rada i drugih naučnih disciplina, zatim da zastupa interese korisnika usluga mentalnog zdravlja i stručnjaka iz oblasti mentalnog zdravlja, da poduzima postupke u okviru primarne, sekundarne i tercijarne prevencije, zbog unaprijeđenja mentalnog zdravlja u zajednici. Udruženje „Menssana“ organizuje edukativne sadržaje u cilju rehabilitacije korisnika usluga mentalnog zdravlja, te pružanje podrške porodicama koje imaju članovi sa psihičkim poremećajima. Rade na suzbijanju stigmatizacije pojedinaca i grupa po bilo kojem osnovu.

 Centar se otvara uz pomoć Projekta mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini koji se finansira od Švicarske agencije za razvoj i saradnu (SDC), akoji administrira Asocijacija XY u saradnji sa Federalnim ministarstvom zdravstva i Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

Otvaranje Centra podržala je Općina Stari Grad Sarajevo sa načelnikom mr.sc.Ibrahimom Hadžibajrićem i Općinsko vijeće Stari Grad Sarajevo. Centar se nalazi na adresi Gajev trg broj 4, na četvrtom spratu stambene zgrade, u centru Sarajeva.

Partner Udruženja „Menssana“ je JU Dom zdravlja Kantona Sarajevo.

Centar Udruženja „Menssana“ otvoren je 03.07. 2019., a više o samom Udruženju i ovom projektu možete saznati preko njihove web stranice http://www.menssana-sarajevo.org/about.php, Facebook stranice, obratiti se na mail udruzenjemenssana@gmail.com,  ili u vašem nadležnom Centru za mentalno zdravlje.

Važno je naglasiti da će sve usluge centra biti besplatne za osobe koje su registrovane kao korisnici usluga u mentalnom zdravlju u Kantonu Sarajevo.

Porodični obroci za uspješnu djecu

Zaboravite na stalno upisivanje djece na sportove, kurseve, plaćanje instruktora, ili plaćanje skupih škola: ako želite povećati šanse da vaše dijete bude uspješno, to možete učiniti na jednostavan način – redovnim, opuštenim porodičnim večerama.

U prvi mah to se može činiti kao nazadovanje, međutim, i roditelji i različite organizacije slažu se kada je u pitanju porodično objedovanje, te ga promoviraju u borbi protiv života kojog karakteriše isključivo prezauzetost.

“Postoje ljudi koji su bukvalno radoholičari i koji su izgubili sve svoje prioritete. Oni su izgubili osjećaj za ono što je istinski važno,” rekla je Bonnie Michaels, savjetnik za pitanja života i posla. “Vrijeme je djeci u potpunosti isplanirano i do maksimuma ispunjeno obavezama.”

Istraživači tvrde da upisivanje djece u nedogled na različite aktivnosti radi “impresioniranja” komisije prilikom budućeg upisa na fakultet, kao i rad dokasno zarad unapređenja karijere, vrše izuzetan pritisak na porodične veze.

“Zajednički obrok uvijek predstavlja priliku da se članovi porodice ‘prizemlje’”, rekla je Michaels.

Državna studija koja je uključivala djecu između 3 i 12 godina otkrila je da više zajedničkih obroka u kući predstavlja pojedinačni najjači faktor boljeg uspjeha, čak prije učenja i odlaska na vjerska okupljanja.

Istraživači su otkrili snažnu vezu između konzumiranja najmanje 5 večera sedmično sa roditeljima i izrazito manjeg rizika da će ta djeca koristiti droge ili da će razviti loše prehrambene navike.

Kada se Stephanie Lally nakon tri godine porodiljskog otpusta vratila na posao kao stručnjak za ljudske resurse, počela je raditi sa firmom Texas Roadhouse Inc. dijelom zbog toga što joj je taj lanac restorana pružio podršku u njenom trudu da redovno za večeru bude kući sa svojom malom kćerkom.

“Kada se skupimo, zaista je super što tako dobijemo priliku da podijelimo neke stvari i da svako ispriča kako je proveo dan, a kćerka nam priča o tome šta se desilo u školi,” rekla je Lally.

Porodični obroci drastično su se smanjili između 70-ih godina prošlog stoljeća i početka ovog stoljeća, ali istraživači tvrde da se situacija sada mijenja. Izvještaj UNICEF-a koji je objavljen prošle sedmice, Ameriku je stavio na samo dno među bogatim zemljama, jer samo 65 % američkih petnaestogodišnjaka jede glavni obrok sa svojim roditeljima nekoliko puta sedmično. U Francuskoj, Italiji i Rusiji, taj procenat je bio iznad 90 %.

Prema studiji koju je proveo Državni centar za ovisnosti i zloupotrebu substanci u Kolumbiji, SAD, tinejdžeri koji samo dva puta sedmično, ili manje, objeduju zajedno sa porodicom na dvostruko su većem riziku da će pušiti i piti alkoholna pića, u odnosu na svoje vršnjake koji imaju pet zajedničkih porodičnih obroka sedmično.

Michaels je rekla da razdražljivi tinejdžeri nisu uvijek najbolje društvo za stolom. “Napravite nešto specijalno u čemu će i oni učestvovati. Možda neki kasni doručak nedjeljom,” preporučuje ona.

Stručnjaci tvrde da su najbolji zajednički obroci kada je televizija ugašena i kada sva djeca opušteno čavrljaju, bez da ih tjerate da jedu brokule ili objašnjavaju zašto su dobili slabu ocjenu.

Ankete pokazuju da i roditelji i djeca žele više zajedničkih porodičnih obroka, a kao najveću prepreku tome navode poslovne obaveze. Međutim, to se možda mijenja.

Sve više poslodavaca omogućuje fleksibilno ili skraćeno radno vrijeme, da bi ohrabrili uposlenike da više vremena provode sa svojom djecom.

“Uprava počinje uviđati da ne mora vidjeti radnika pred sobom da bi se uvjerila da taj uposlenik uspješno obavlja svoj posao,” rekla je Stacey Gibson, šef Odjela za posao, život i raznolikost u Bristol-Myers Squibbu. “Mi iskreno vjerujemo da ako uposlenik ima sretan porodični život, da on/ona tu sreću može prenijeti i u svoj profesionalni život.”

IZVOR: Reuters Health, 22. februar 2007, https://www.reuters.com/article/us-work-family-s/family-meal-seen-as-way-to-reconnect-u-s-families-idUSN2140776120070222

Da li se tvoj partner prema tebi odnosi na pravi način?

Ako si u vezi i osjećaš se nesretnom ili te straši način na koji te tvoj partner tretira, ne moraš to podnositi.

Teško je znati šta je “normalno” u odnosima u jednoj vezi. Ponekad je potrebno da protekne određeno vrijeme da se partneri upoznaju i otkriju šta njima oboma najbolje odgovara. Ali postoji jedna sigurna stvar: maltretiranje ili nasilno ponašanje nisu prihvatljivi, i ako se to tebi dešava, u redu je da zatražiš pomoć i savjet.

Zlostavljanje se može desiti bili kome, bilo koje starosne dobi, kulture ili religije. Sa zlostavljanjem se mogu suočiti i djevojke i momci, ali se mnogo češće suočavaju osobe ženskog spola.

Tink Palmer, socijalna radnica koja radi sa osobama koje su pretrpjele zlostavljanje savjetuje: “Niko ne bi trebao da podnosi nasilje u bilo kojem obliku. Ako se nasilje dešava tebi, porazgovaraj s nekim u koga imaš povjerenja, poput roditelja, neke druge pouzdane odrasle osobe ili prijatelja. Nemoj to držati u sebi, porazgovaraj s nekim.”

Šta je zlostavljanje?

Zlostavljanje može uključivati fizičko nasilje poput udaranja, guranja, šamaranja ili prisiljavanja na seks. Međutim, postoje i drugi oblici zlostavljanja. Emocionalno ili verbalno zlostavljanje može podrazumijevati kada ti tvoj partner:

  • govori stvari zbog kojih se osjećaš bezvrijednom/bezvrijednim, bilo kada ste sami ili pred drugim ljudima,
  • prisiljava te da radiš stvari koje ne želiš, uključujuči i stvari seksualne prirode,
  • stalno te provjerava da utvrdi gdje se nalaziš i s kim si, naprimjer, često te zove i šalje ti poruke na mobitel dok si sa prijateljima, ili
  • prijeti da će povrijediti tebe ili nekoga ko ti je blizak, uključujući kućne ljubimce.

Pored situacija u kojima ste sami, emocionalno i verbalno zlostavljanje može se vršiti preko telefona ili putem interneta.

Ovakvo ponašanje nije ponašanje iz ljubavi. Tako se ponašaju osobe koje žele da te kontrolišu i da učine da se ponašaš onako kako oni žele. Osobe koje emocionalno ili verbalno zlostavljaju partnera mogu se okrenuti fizičkom nasilju kasnije u vezi. Ovakav oblik kontrolirajućeg ponašanja predstavlja veliki upozoravajući znak.

Ovakvo ponašanje nije u redu, čak i ako ti neke osobe kažu da jeste. Nasilje i zlostavljanje u vezi nisu normalni, to nije “kako stvari stoje” niti puka “zezancija”. To je ozbiljno pitanje.

Ako te neko emocionalno ili fizički povrijedi, to može ostaviti posljedice na tvoje samopouzdanje i uzrokovati da se osjećaš anksiozno, depresivno ili bolesno. Zlostavljane djevojčice i djevojke mogu obolijevati od poremećaja ishrane, suočavati se sa problemima alkohola i droga, te biti na riziku od seksualno prenosivih bolesti i trudnoće kao posljedica seksualnog zlostavljanja.

Kako pronaći pomoć?

Ako si u vezi u kojoj bivaš kontroliran/a i zlostavljan/a i želiš pomoć, nemoj se bojati s nekim o tome popričati. Zapamti da to nije tvoja greška, bez obzira šta drugi govorili, i da je puno bolje o tome porazgovarati s nekim drugim. Za zlostavljanje nema izgovora.

Može ti biti teško pronaći prave riječi da zatražiš pomoć. Pokušaj upitati nekoga da li možeš s njima popričati o nečemu. Reci im da ti je potrebna pomoć ili jednostavno da se nešto dešava, a ti ne znaš šta da uradiš.

Postoji nekoliko osoba kojima se možeš obratiti, poput:

  • omiljene nastavnice/nastavnika u školi,
  • tvoje majke, oca ili druge odrasle osobe od povjerenja, recimo, prijateljicine majke
  • savjetnika na telefonskim linijama za pomoć: SOS 033/222 000 – za pomoć u slučajevima nasilja u porodici, te Zelena linija 033/22 33 66 – informativni broj koji pruža odgovore na pitanja o reproduktivnom zdravlju i nasilju među spolovima,
  • porodičnog ljekara ili medicinske sestre, ili
  • prijatelja.

I zapamti, pokušaj ponovno ako ne dobiješ odgovor koji misliš da ti je potreban. Ako smatraš da ti je život u opasnosti, nazovi policiju na 122.

Ako si zabrinut/a zbog prijatelja

Ako misliš da neka tvoja prijateljica/prijatelj trpi zlostavljanje, porazgovaraj sa njom/njim. „Budi mirna, nemoj osuđivati i biti kritična,” savjetuje Palmer. „Može biti teško razgovarati sa prijateljem, ali pokušaj. Ako si zabrinut/a, nemoj brinuti da ćeš možda pogriješiti, već brini da si možda u pravu.”

Pokušaj reći prijateljici da se brineš za nju i upitaj je da li je sve OK. Saslušaj je i reci joj da niko ne treba da trpi zlostavljanje. Ako je povrijeđena, ponudi joj da zajedno odete ljekaru. Drži kod sebe spreman broj telefona linije za pomoć žrtvama nasilja među spolovima ili u porodici.

Možda će tvoja prijateljica neko vrijeme biti ljuta na tebe, ali će znati da ti je stalo, a tako joj možeš pomoći i da shvati da može pronaći pomoć.

Ako ti nekoga zlostavljaš

Ako ti zlostavljaš svog partnera ili se brineš da bi se to moglo desiti, obrati se odrasloj osobi od povjerenja ili nazovi Zelenu liniju.

“Prepoznavanje da je tvoje ponašanje pogrešno predstavlja prvi korak u njegovom zaustavljanju. Međutim, moguće je da će ti trebati pomoć da ga zaustaviš”, rekla je Palmer.

Ponekad stvari koje uzrokuju agresivno ponašanje, poput osjećaja o nekim stvarima koje su se desile u prošlosti, mogu biti izuzetno snažni. “Mi ne možemo uvijek sami zaustaviti neke stvari, niti to učiniti odmah. U tome nam je potrebna pomoć i zato je važno da porazgovaramo s nekim.”

Prilagođeno sa: NHS Choices, 11. maj 2010., http://www.nhs.uk/Livewell/teengirls/Pages/Relationshipviolence.aspx

Programi na nivou zajednice pomažu da se poboljša ponašanje tinejdžera

Preventivni sistem na nivou zajednice može dovesti do trajnog smanjenja pušenja, konzumiranja alkoholnih pića, nasilja i drugog problematičnog ponašanja kod tinejdžera, pokazala je nova studija.

Sistem “Zajednice kojima je stalo” (The Communities That Care) pomaže zajednicama da odaberu programe koji su se pokazali djelotvornim za sprečavanje problematičnog ponašanja mladih.

Sistem su razvili naučnici sa univerziteta University of Washington u SAD-u, a koji su sproveli studiju analizirajući ponašanje više od 4400 mladih u 24 mala do srednje velika grada u državama Colorado, Illinois, Kansas, Maine, Oregon, Utah i Washington.

U polovici gradova primijenjena je edukacija o sistemu “Zajednice kojima je stalo”. U tim gradovima, učenici od 5. do 9. razreda učestvovali su u programima dizajniranim da umanje rizične faktore poput sukoba u porodici i poteškoća u školi. Ponašanje svih učenika učesnika u studiji procijenjeno je u prvom razredu srednje škole.

Omladina koja je živjela u gradovima koji su primijenili ovaj program prevencije manje je pila i pušila u odnosu na omladinu u gradovima bez ovog programa. Delikventno ponašanje poput vandalizma, krađe i nasilja, također je umanjeno među omladinom u gradovima sa ovim programom.

“Ono što je uzbudljivo u vezi sa ovom studijom jeste da je umanjeno korištenje alkoholnih pića, cigareta i nasilja bilo očito čak i kada je vanjska pomoć provođenju ovog programa bila okončana. To pokazuje da koalicije unutar zajednice mogu načiniti trajnu razliku u zdravlju svoje omladine širom zajednice,” istakao je glavni autor studije J. David Hawkins, direktor istraživačke grupe Univerziteta – Social Development Research Group.

IZVOR: University of Washington, oktobar 2011.,www.washington.edu

Veza između samopovređivanja i suicidnog ponašanja kod mladih ljudi

Cilj ove studije bio je da testira hipotezu da samopovređivanje ukazuje na pokušaj pojedinca da se nosi sa psihološkim poteškoćama koje mogu dovesti do suicidnog ponašanja u slučaju da je pritisak veći nego što to može podnijeti.

U proljeće 2005. godine, u cilju provođenja studije, naučnici sa Cornell univerziteta i Univerziteta Rochester u SAD-u, principom slučajnog uzorka pozvali su 8300 studenata sa dva univerziteta na sjeveroistoku SAD-a da učestvuju u anketi putem interneta. Od tog broja, odazvalo se njih 3069 (37%). Iz mjerenja su izbačeni nepotpuni odgovori i slučajevi u kojima nije bilo moguće utvrditi status učesnika po pitanju samopovređivanja i suicidnog ponašanja, te je preostalo ukupno 2875 odgovarajućih slučajeva.

Jedna četvrtina ispitanika navela je iskustvo samopovređivanja, suicidnosti ili oboje. 40,3% od onih koji su prijavili samopovređivanje također je prijavilo i suicidnost. Dodavanjem varijabli trauma i stresa ova se veza još više povećala.

U poređenju na ispitanike koji su prijavili osjećaje suicidnosti, oni koji su prijavili i navike samopovređivanja uz suicidnost češće su navodili i ideje o samoubistvu, plan, geste i pokušaj samoubistva.

Pošto je dobro utvrđeno da ponašanje koje uključuje samopovređivanje ne predstavlja suicidnu gestu, mnogi ljekari pretpostavljaju da nije neophodno provesti procjenu sklonosti ka samoubistvu. Međutim, rezultati ove studije ukazuju na to da prisutnost samopovređivačkog ponašanja ipak treba predstavljati signal ljekaru da izvrši procjenu sklonosti pacijenta ka suicidu.

Izvor: Archives of Pediatrics & Adolescent Medicine, juli 2007., broj 161, http://archpedi.ama-assn.org

Stručnjaci objedinili smjernice za prepoznavanje adolescenata sa mentalnim problemima

Pošto se kod mnogih adolescenta mentalna oboljenja nikad ne dijagnosticiraju i ne liječe, stručni tim dizajnirao je instrument uz pomoć kojeg je moguće prepoznati djecu sa mentalnim problemima, te im osigurati potrebnu pomoć.

“Jedan od 10 adolescenata ima problem sa mentalnim zdravljem koji je u toj mjeri ozbiljan da narušava njegovo funkcionisanje, bilo u kući, u školi ili u zajednici,” rekao je Gary Blau, iz Američkog ministarstva zdravlja.

Otprilike polovica poremećaja mentalnog zdravlja manifestuje se do 14 godine života, a 75% do 24 godine života.

Međutim, liječenje često nastupa tek nekoliko godina nakon toga, što je predugo u životu jednog djeteta, istakla je Lisa Hunter Romanelli, profesor kliničke psihologije u psihijatriji na univerzitetu Columbia University College of Physicians & Surgeons, New York, SAD.

Mentalni problemi mladih

Naučnici su tokom nekoliko godina analizirali podatke prikupljene od više od 6000 djece i njihovih roditelja da bi identificirali najčešće simptome mentalnih poremećaja, te da bi utvrdili da li djeca sa ovim upozoravajućim znakovima dobijaju odgovarajuću pomoć.

S obzirom da je teško razlikovati istinski poremećaj mentalnog zdravlja od neizbježnih promjena raspoloženja specifičnih za adolescenciju, autori su odlučili da se fokusiraju na teže oblike oboljenja.

Ako Vaše dijete ima bilo koji od ovih 11 upozoravajućih simptoma, ona ili on može imati poremećaj mentalnog zdravlja i treba se čim prije uputiti zdravstvenom stručnjaku radi odgovarajućeg tretmana:

  • snažan osjećaj tuge ili povučenost tokom dvije sedmice ili više
  • ozbiljno samopovređivanje ili pokušaj samoubistva, ili njihovo planiranje
  • iznenadan preovladavajući osjećaj straha bez razloga, ponekad popraćen brzim otkucajima srca ili ubrzanim disanjem
  • učestvovanje u višestrukim tučama, korištenje oružja, ili snažna želja da povrijedi drugoga
  • ozbiljno ponašanje “van kontrole” koje može povrijediti samog tinejdžera ili druge
  • izbjegavanje hrane, povraćanje ili korištenje laksativa u cilju mršanja
  • snažni osjećaji zabrinutosti ili straha koji remete obavljanje svakodnevnih aktivnosti
  • izrazite poteškoće sa koncentrisanjem ili mirovanjem na jednom mjestu, što tinejdžera može dovesti u fizičku opasnost ili uzrokovati neuspjeh u školi
  • ponavljajuća upotreba alkoholnih pića ili droga
  • ozbiljne promjene raspoloženja koje dovode do problema u vezama
  • drastične promjene u ponašanju ili ličnosti

“Ovi podaci potvrđuju ono što već znamo, a to je da postoje upozoravajući znakovi ozbiljnog mentalnog oboljenja, ali da djeca i adolescenti ne dobijaju potrebnu pomoć zbog toga što zdravstveni radnici ne koriste istu terminologiju”, rekla je dr. Abigail Schlesinger, direktor pri dječijoj bonici Children’s Hospital Pittsburgh.

IZVOR: Pediatrics, www.pediatrics.aappublications.org, HealthDay, www.healthday.com, oktobar 2011.

Igrači nasilnih video igrica otupljuju na stvarno nasilje

Najnovije istraživanje ukazuje na to da igranje nasilnih video igrica, čak samo 20 minuta, desenzibilira ljude kada je u pitanju stvarno nasilje.

“Otkrili smo da su učesnici koji su igrali nasilne video igrice nakon 20 minuta imali slabije fiziološke reakcije na prikaze stvarnih slučajeva nasilja,” rekao je Nicholas Carnagey, koji je sproveo istraživanje kao profesor psihologije na Iowa State univerzitetu u Ames-u.

On je pojasnio da slabija fiziološka reakcija znači da se osoba manje emocionalno uznemiri kada gleda stvarnu brutalnost.

Studija je uključivala 257 studenata (124 muškaraca i 133 žene) koji su bili testirani prije i nakon igranja nasilnih i nenasilnih igrica tokom 20 minuta. Nasilne igrice su uključivale Carmageddon, Duke Nukem, Mortal Kombat i Future Cop. Nenasilne igrice su uključivale Glider Pro, 3D Pinball, 3D Munch Man i Tetra Madness.

Svi učesnici su imali slične otkucaje srca i druge znakove uzbuđenja prije izloženosti snimcima nasilja u stvarnom životu, koji su uključivali snimke pucnjave, zatvorskih sukoba i policijskih konfrontacija.

“Jedini momenat kada smo vidjeli fiziološke različitosti (među učesnicima) bio je kada su gledali prizore stvarnog nasilja,” rekao je Carnagey.

Osobe koje su prije toga 20 minuta igrale nasilne igrice imale su slabiji galvanički odgovor na koži (slabije znojenje) i sporije otkucaje srca dok su gledale stvarne scene nasilja.

Rezultati predstavljaju upozorenje za roditelje.

Mnogi roditelji vjeruju da nasilne igrice neće uticati na ponašanje njihove djece, ali postoji mogućnost da oni i neće iz prve ruku svjedočiti agresivnije ponašanje svoga djeteta. Negativni uticaj izloženost video igricama obično se reflektuje u svakodnevnoj dječijoj igri, rekao je Christakis. “Učestalost nasilja se uzajamno podržava na negativan način”, on je upozorio, zbog toga “što osnažuje koncept nasilja u njihovim vlastitim životima.”

Mnogi sadržaji na medijima koje djeca gledaju prepuni su nasilja, dodao je Carnagey. U dječijim filmovima i igricama, nasilje je najčešće upakovano u “slatke i prijateljske” likove i dizajn, upozorio je on.

Stručnjaci tvrde da ova nenamjerna desenzibilitacija kao posljedica izloženosti nasilju na medijima može imati istinski uticaj na razvoj djeteta.

“U svakodnevnom životu mi ne govorimo o samo 20-minutnoj izloženosti, već o izloženost koja traje satima, dan za danom,” rekao je Carnagey. “Roditelji trebaju biti upoznati sa sadržajem i aktivni dok djeca prate programe na medijima. Zaista se trebaju upitati kakvim to porukama oni izlažu svoju djecu.

IZVOR: HealthDay News, 9. avgust 2006.

Bliska veza majke i dječaka tinejdžera čuva od riskantnog ponašanja

Odnos dječaka i njegove majke mijenja se kako dječak odrasta, a način na koji se taj odnos mijenja može uticati na njegovo ponašanje u pubertetu, pokazala je nova studija.

Studija je uključivala 265 parova majka-sin iz siromašnijih porodica u Pittsburghu koji su praćeni od 5 godine života djeteta, pa sve kroz pubertet. Naučnici su ocjenjivali nivoe sukoba i topline između majki i sinova, kao i druge aspekte njihovog života poput sinovljevog temperamenta i ponašanja, majčine veze sa njenim romantičnim partnerom i kvaliteta majčinstva.

Majke sinova sa teškim temperamentom u periodu ranog djetinjstva rekle su da je njihov odnos sa sinom podrazumijevao mnogo sukoba te umanjen nivo bliskosti s vremenom.

Studija je također otkrila da su majke koje su imale dobar odnos sa svojim romantičnim partnerom češće formirale blisku vezu sa svojim sinovima koja je trajala tokom djetinjstva i puberteta.

Dječaci koji su se češće sukobljavali sa svojim majkama češće su se upuštali u delikventne oblike ponašanja tokom puberteta, dok su dječaci u bližim vezama sa svojim majkama češće imali dobre odnose sa svojim najboljim prijateljima tokom tinejdžerskih godina.

Studija je objavljena u časopisu Child Development.

“Ovi rezultati ukazuju na to da uspješno prilagođavanje u periodu tranzicije iz djetinjstva u adolescenciju može podrazumijevati da roditelji i djeca trebaju održati relativno visok nivo bliskosti i smanjiti konflikt u njihovom odnosu,” istakao je autor studije Christopher Trentacosta, profesor psihologije na univerzitetu Wayne State University u Detroitu, SAD.

“Rezultati studije imaju implikacije i za prevenciju i za intervenciju,” dodao je on. “Programi fokusirani na porodicu trebaju se pozabaviti rješavanjem sukoba u odnosu roditelj-dijete u cilju smanjivanja delikventnog ponašanja, te trebaju njegovati bliskost između roditelja i djece ako je cilj poboljšavanje odnosa među vršnjacima.”

IZVOR: Child Development i HealthDay, avgust 2011., www.healthday.com

Strahovi povezani sa razvojem u pubertetu mogu dovesti do paničnog poremećaja

Što adolescent drastičnije reaguje na fizičke promjene u pubertetu, to je na većem riziku da tokom sazrijevanja razvije panični poremećaj, otkriva nova američka studija.

Istraživači na Univerzitetu u Arkansasu i Univerzitetu u Vermontu promatrali su 123 adolescenta koji su bili podvrgnuti pažljivo kontrolisanom testu disanja u laboratoriji. Adolescenti koji su bili u kasnijem pubertetu i oni koji su dobili visoku ocjenu po pitanju tjeskobne osjetljivosti, više su se i bojali tjelesnih senzacija koje su inicirane trominutnim testom disanja, otkrili su istraživači.

Adolescenti koji sa tjeskobom odgovaraju na tjelesne senzacije mogu “smatrati tjelesne promjene koje se dešavaju tokom puberteta lično ugrožavajućim” i “naučiti da strahuju od tjelesnih senzacija, te tako stvoriti predispoziciju za razvoj paničnog poremećaja”, istakli su istraživači.

Oni su dodali da postoji veća opasnost da će adolescenti proći kroz ovaj proces strahovanja od tjelesnih senzacija, ako se tjelesne promjene vezane za pubertet dogode neočekivano.

Rezultati studije objavljeni su u Žurnalu abnormalne dječije psihologije (Journal of Abnormal Child Psychology).

IZVOR: University of Arkansas, saopštenje za medije, 5. mart 2007.

Tinejdžeri se ne moraju buntovnički ponašati

Nova američka studija otkrila je da je vjerovatnije da će se tinejdžeri lošije ponašati ako njihovi roditelji to od njih očekuju.

“Roditelji koji vjeruju da su jednostavno realni, u stvari samo doprinose samoispunjujućem proročanstvu” istakla je Christy Buchanan, profesor psihologije na unvierzitetu Wake Forest University i autor studije. “Negativna očekivanja od strane i roditelja i djece predviđaju više negativnih oblika ponašanja kasnije u životu.”

Studija je uključivala više od 250 učenika šestih i sedmih razreda osnovne škole i njihovih majki. Anketa je provedena na početku studije, a zatim ponovo nakon jedne godine.

Viši nivoi rizičnog ponašanja primijećeni su kod djece majki koje su od svoje djece očekivale rizičnije i buntovničko ponašanje, kao i kod djece koja su sama imala negativnu percepciju o sebi. Rezultati studije objavljeni su u žurnalu Journal of Research on Adolescence.

“Ponekad roditelji očekuju više negativnog ponašanja od svojih adolescenata nego što bi to trebali na osnovu historije ponašanja djeteta,” rekla je Buchanan. Roditelji ne trebaju biti naivni kada je u pitanju mogućnost lošeg ponašanja kod svoje djece, istakla je ona, međutim, pogrešno je pretpostaviti da će djeca koja su se prethodno dobro ponašala automatski postati buntovnici kada napune 13 godina.

“Zauzimanjem stava da je rizično ponašanje ili buntovništvo normalno za tinejdžere i prenošenjem tog stava na vlastitu djecu, roditelji samo osnažuju druge poruke društva, a koje mogu dovesti do toga da se tinejdžeri osjećaju nenormalnim ako nisu spremni da rizikuju ili krše pravila,” istakla je ona. “To može značiti da će se tinejdžeri u manjem broju slučajeva opirati pritiscima društva ako roditelji od njih već očekuju da će, recimo, početi piti alkohol prije 21 godine ili se upuštati u druga riskantna ponašanja.”

S druge strane, uvjerenje roditelja da se tinejdžeri mogu ponašati na pozitivan način i da su u stanju oduprijeti se pritiscima društva kada su u pitanju riskantna ponašanja, može pomoći umanjivanju vjerovatnoće lošeg ponašanja, naglasila je Buchanan.

IZVOR: HealthDay, novembar 2009., www.healthday.com

Studija: porodične veze ključne za sreću mladih

Recimo da imaš između 13 i 24 godina života, šta je to što te čini sretnim/sretnom? Zabrinuti, umorni roditelji vjerovatno pretpostavljaju da će odgovor na to pitanje biti nešto poput: seks, droge i rock ‘n’ roll. Možda malo novca ili barem ključevi od auta.

Međutim, ispada da je pravi odgovor dosta drugačiji. U skladu sa anketom koja je sadržala više od 100 pitanja za 1280 osoba između 13 i 24 godine starosti, a koju su proveli Associated Press i MTV o prirodi sreće kada je u pitanju američka omladina, najčešći odgovor mladih na pitanje šta ih čini sretnim bio je: provođenje vremena sa porodicom.

Sljedeće na listi bilo je vrijeme provedeno sa prijateljima, a zatim vrijeme provedeno sa voljenom osobom. I što je još bolje za roditelje: gotovo tri četvrtine mladih izjavilo je da ih veza sa njihovim roditeljima čini sretnima.

Ipak, drugi rezultati ankete su više zabrinjavajući. Dok je većina mladih općenito zadovoljna svojim životima, prisutne su rasne razlike: anketa je pokazala da su bijelci sretniji, i to u svim ekonomskim kategorijama, od crnaca i hispanaca. Mnogo mladih je pod stresom, posebno omladina iz srednjeg staleža, i to djevojke više od momaka.

Možda mislite da bi novac bio direktno povezan sa njihovim općim osjećajem sreće, ali gotovo niko od ispitanika nije rekao “novac” kada je upitan šta ga čini sretnim, iako su osobe sa najvišim porodičnim primanjima općenito zadovoljnije životom. Međutim, imati visoko obrazovane roditelje više je uticalo na stanje sreće nego visina prihoda.

A šta je sa seksom? Pa, prema anketi čini se da seksualna aktivnost kod tinejdžera između 13 i 17 godina starosti ustvari dovodi do manjeg osjećaja sreće. A u periodu između 18 i 24 godine života seks može dovesti do većeg osjećaja sreće, ali samo trenutnog, ne i općenitog.

Gotovo polovina mladih Amerikanaca rekla je da su vjera i duhovnost veoma bitni, i više od polovine izjavilo je da vjeruje da postoji viša sila koja ima kontrolu nad stvarima koje ih čine sretnim. I pored vjere, samo pripadanje organizovanim religijskim grupama čini ljude sretnijim.

I roditelji, evo još nešto za vas: većina mladih koji pohađaju školu rekli su da ih ona čini sretnim. Velika većina njih smatra i da bi im brak donio sreću i želi jednog dana stupiti u bračnu zajednicu. Većina također želi imati djecu.

Konačno, kada su upitani da navedu osobe koje smatraju svojim herojima, gotovo polovina ispitanika navela je jednog ili oba svoja roditelja. Pobijedila je za dlaku: mama.

Autori: JOCELYN NOVECK i TREVOR TOMPSON, autori za Associated Press, 19. avgust 2007.

Izvor: YAHOO, avgust 2007., www.yahoo.com