Mladi-Mentalno zdravlje

Ako si u vezi i osjećaš se nesretnom ili te straši način na koji te tvoj partner tretira, ne moraš to podnositi.

Teško je znati šta je “normalno” u odnosima u jednoj vezi. Ponekad je potrebno da protekne određeno vrijeme da se partneri upoznaju i otkriju šta njima oboma najbolje odgovara. Ali postoji jedna sigurna stvar: maltretiranje ili nasilno ponašanje nisu prihvatljivi, i ako se to tebi dešava, u redu je da zatražiš pomoć i savjet.

Zlostavljanje se može desiti bili kome, bilo koje starosne dobi, kulture ili religije. Sa zlostavljanjem se mogu suočiti i djevojke i momci, ali se mnogo češće suočavaju osobe ženskog spola.

Tink Palmer, socijalna radnica koja radi sa osobama koje su pretrpjele zlostavljanje savjetuje: “Niko ne bi trebao da podnosi nasilje u bilo kojem obliku. Ako se nasilje dešava tebi, porazgovaraj s nekim u koga imaš povjerenja, poput roditelja, neke druge pouzdane odrasle osobe ili prijatelja. Nemoj to držati u sebi, porazgovaraj s nekim.”

Šta je zlostavljanje?

Zlostavljanje može uključivati fizičko nasilje poput udaranja, guranja, šamaranja ili prisiljavanja na seks. Međutim, postoje i drugi oblici zlostavljanja. Emocionalno ili verbalno zlostavljanje može podrazumijevati kada ti tvoj partner:

• govori stvari zbog kojih se osjećaš bezvrijednom/bezvrijednim, bilo kada ste sami ili pred drugim ljudima,
• prisiljava te da radiš stvari koje ne želiš, uključujuči i stvari seksualne prirode,
• stalno te provjerava da utvrdi gdje se nalaziš i s kim si, naprimjer, često te zove i šalje ti poruke na mobitel dok si sa prijateljima, ili
• prijeti da će povrijediti tebe ili nekoga ko ti je blizak, uključujući kućne ljubimce.

Pored situacija u kojima ste sami, emocionalno i verbalno zlostavljanje može se vršiti preko telefona ili putem interneta.

Ovakvo ponašanje nije ponašanje iz ljubavi. Tako se ponašaju osobe koje žele da te kontrolišu i da učine da se ponašaš onako kako oni žele. Osobe koje emocionalno ili verbalno zlostavljaju partnera mogu se okrenuti fizičkom nasilju kasnije u vezi. Ovakav oblik kontrolirajućeg ponašanja predstavlja veliki upozoravajući znak.

Ovakvo ponašanje nije u redu, čak i ako ti neke osobe kažu da jeste. Nasilje i zlostavljanje u vezi nisu normalni, to nije “kako stvari stoje” niti puka “zezancija”. To je ozbiljno pitanje.

Ako te neko emocionalno ili fizički povrijedi, to može ostaviti posljedice na tvoje samopouzdanje i uzrokovati da se osjećaš anksiozno, depresivno ili bolesno. Zlostavljane djevojčice i djevojke mogu obolijevati od poremećaja ishrane, suočavati se sa problemima alkohola i droga, te biti na riziku od seksualno prenosivih bolesti i trudnoće kao posljedica seksualnog zlostavljanja.

Kako pronaći pomoć?

Ako si u vezi u kojoj bivaš kontroliran/a i zlostavljan/a i želiš pomoć, nemoj se bojati s nekim o tome popričati. Zapamti da to nije tvoja greška, bez obzira šta drugi govorili, i da je puno bolje o tome porazgovarati s nekim drugim. Za zlostavljanje nema izgovora.

Može ti biti teško pronaći prave riječi da zatražiš pomoć. Pokušaj upitati nekoga da li možeš s njima popričati o nečemu. Reci im da ti je potrebna pomoć ili jednostavno da se nešto dešava, a ti ne znaš šta da uradiš.

Postoji nekoliko osoba kojima se možeš obratiti, poput:

• omiljene nastavnice/nastavnika u školi,
• tvoje majke, oca ili druge odrasle osobe od povjerenja, recimo, prijateljicine majke
• savjetnika na telefonskim linijama za pomoć: SOS 033/222 000 – za pomoć u slučajevima nasilja u porodici, te Zelena linija 033/22 33 66 – informativni broj koji pruža odgovore na pitanja o reproduktivnom zdravlju i nasilju među spolovima,
• porodičnog ljekara ili medicinske sestre, ili
• prijatelja.

I zapamti, pokušaj ponovno ako ne dobiješ odgovor koji misliš da ti je potreban. Ako smatraš da ti je život u opasnosti, nazovi policiju na 122.

Ako si zabrinut/a zbog prijatelja

Ako misliš da neka tvoja prijateljica/prijatelj trpi zlostavljanje, porazgovaraj sa njom/njim. „Budi mirna, nemoj osuđivati i biti kritična,” savjetuje Palmer. „Može biti teško razgovarati sa prijateljem, ali pokušaj. Ako si zabrinut/a, nemoj brinuti da ćeš možda pogriješiti, već brini da si možda u pravu.”

Pokušaj reći prijateljici da se brineš za nju i upitaj je da li je sve OK. Saslušaj je i reci joj da niko ne treba da trpi zlostavljanje. Ako je povrijeđena, ponudi joj da zajedno odete ljekaru. Drži kod sebe spreman broj telefona linije za pomoć žrtvama nasilja među spolovima ili u porodici.

Možda će tvoja prijateljica neko vrijeme biti ljuta na tebe, ali će znati da ti je stalo, a tako joj možeš pomoći i da shvati da može pronaći pomoć.

Ako ti nekoga zlostavljaš

Ako ti zlostavljaš svog partnera ili se brineš da bi se to moglo desiti, obrati se odrasloj osobi od povjerenja ili nazovi Zelenu liniju.

“Prepoznavanje da je tvoje ponašanje pogrešno predstavlja prvi korak u njegovom zaustavljanju. Međutim, moguće je da će ti trebati pomoć da ga zaustaviš”, rekla je Palmer.

Ponekad stvari koje uzrokuju agresivno ponašanje, poput osjećaja o nekim stvarima koje su se desile u prošlosti, mogu biti izuzetno snažni. “Mi ne možemo uvijek sami zaustaviti neke stvari, niti to učiniti odmah. U tome nam je potrebna pomoć i zato je važno da porazgovaramo s nekim.”

Prilagođeno sa: NHS Choices, 11. maj 2010., http://www.nhs.uk/Livewell/teengirls/Pages/Relationshipviolence.aspx

Preventivni sistem na nivou zajednice može dovesti do trajnog smanjenja pušenja, konzumiranja alkoholnih pića, nasilja i drugog problematičnog ponašanja kod tinejdžera, pokazala je nova studija.

Sistem “Zajednice kojima je stalo” (The Communities That Care) pomaže zajednicama da odaberu programe koji su se pokazali djelotvornim za sprečavanje problematičnog ponašanja mladih.

Sistem su razvili naučnici sa univerziteta University of Washington u SAD-u, a koji su sproveli studiju analizirajući ponašanje više od 4400 mladih u 24 mala do srednje velika grada u državama Colorado, Illinois, Kansas, Maine, Oregon, Utah i Washington.

U polovici gradova primijenjena je edukacija o sistemu “Zajednice kojima je stalo”. U tim gradovima, učenici od 5. do 9. razreda učestvovali su u programima dizajniranim da umanje rizične faktore poput sukoba u porodici i poteškoća u školi. Ponašanje svih učenika učesnika u studiji procijenjeno je u prvom razredu srednje škole.

Omladina koja je živjela u gradovima koji su primijenili ovaj program prevencije manje je pila i pušila u odnosu na omladinu u gradovima bez ovog programa. Delikventno ponašanje poput vandalizma, krađe i nasilja, također je umanjeno među omladinom u gradovima sa ovim programom.

“Ono što je uzbudljivo u vezi sa ovom studijom jeste da je umanjeno korištenje alkoholnih pića, cigareta i nasilja bilo očito čak i kada je vanjska pomoć provođenju ovog programa bila okončana. To pokazuje da koalicije unutar zajednice mogu načiniti trajnu razliku u zdravlju svoje omladine širom zajednice,” istakao je glavni autor studije J. David Hawkins, direktor istraživačke grupe Univerziteta – Social Development Research Group.

IZVOR: University of Washington, oktobar 2011.,www.washington.edu

Cilj ove studije bio je da testira hipotezu da samopovređivanje ukazuje na pokušaj pojedinca da se nosi sa psihološkim poteškoćama koje mogu dovesti do suicidnog ponašanja u slučaju da je pritisak veći nego što to može podnijeti.

U proljeće 2005. godine, u cilju provođenja studije, naučnici sa Cornell univerziteta i Univerziteta Rochester u SAD-u, principom slučajnog uzorka pozvali su 8300 studenata sa dva univerziteta na sjeveroistoku SAD-a da učestvuju u anketi putem interneta. Od tog broja, odazvalo se njih 3069 (37%). Iz mjerenja su izbačeni nepotpuni odgovori i slučajevi u kojima nije bilo moguće utvrditi status učesnika po pitanju samopovređivanja i suicidnog ponašanja, te je preostalo ukupno 2875 odgovarajućih slučajeva.

Jedna četvrtina ispitanika navela je iskustvo samopovređivanja, suicidnosti ili oboje. 40,3% od onih koji su prijavili samopovređivanje također je prijavilo i suicidnost. Dodavanjem varijabli trauma i stresa ova se veza još više povećala.

U poređenju na ispitanike koji su prijavili osjećaje suicidnosti, oni koji su prijavili i navike samopovređivanja uz suicidnost češće su navodili i ideje o samoubistvu, plan, geste i pokušaj samoubistva.

Pošto je dobro utvrđeno da ponašanje koje uključuje samopovređivanje ne predstavlja suicidnu gestu, mnogi ljekari pretpostavljaju da nije neophodno provesti procjenu sklonosti ka samoubistvu. Međutim, rezultati ove studije ukazuju na to da prisutnost samopovređivačkog ponašanja ipak treba predstavljati signal ljekaru da izvrši procjenu sklonosti pacijenta ka suicidu.

Izvor: Archives of Pediatrics & Adolescent Medicine, juli 2007., broj 161, http://archpedi.ama-assn.org

Pošto se kod mnogih adolescenta mentalna oboljenja nikad ne dijagnosticiraju i ne liječe, stručni tim dizajnirao je instrument uz pomoć kojeg je moguće prepoznati djecu sa mentalnim problemima, te im osigurati potrebnu pomoć.

“Jedan od 10 adolescenata ima problem sa mentalnim zdravljem koji je u toj mjeri ozbiljan da narušava njegovo funkcionisanje, bilo u kući, u školi ili u zajednici,” rekao je Gary Blau, iz Američkog ministarstva zdravlja.

Otprilike polovica poremećaja mentalnog zdravlja manifestuje se do 14 godine života, a 75% do 24 godine života.

Međutim, liječenje često nastupa tek nekoliko godina nakon toga, što je predugo u životu jednog djeteta, istakla je Lisa Hunter Romanelli, profesor kliničke psihologije u psihijatriji na univerzitetu Columbia University College of Physicians & Surgeons, New York, SAD.

Mentalni problemi mladih

Naučnici su tokom nekoliko godina analizirali podatke prikupljene od više od 6000 djece i njihovih roditelja da bi identificirali najčešće simptome mentalnih poremećaja, te da bi utvrdili da li djeca sa ovim upozoravajućim znakovima dobijaju odgovarajuću pomoć.

S obzirom da je teško razlikovati istinski poremećaj mentalnog zdravlja od neizbježnih promjena raspoloženja specifičnih za adolescenciju, autori su odlučili da se fokusiraju na teže oblike oboljenja.

Ako Vaše dijete ima bilo koji od ovih 11 upozoravajućih simptoma, ona ili on može imati poremećaj mentalnog zdravlja i treba se čim prije uputiti zdravstvenom stručnjaku radi odgovarajućeg tretmana:

• snažan osjećaj tuge ili povučenost tokom dvije sedmice ili više
• ozbiljno samopovređivanje ili pokušaj samoubistva, ili njihovo planiranje
• iznenadan preovladavajući osjećaj straha bez razloga, ponekad popraćen brzim otkucajima srca ili ubrzanim disanjem
• učestvovanje u višestrukim tučama, korištenje oružja, ili snažna želja da povrijedi drugoga
• ozbiljno ponašanje “van kontrole” koje može povrijediti samog tinejdžera ili druge
• izbjegavanje hrane, povraćanje ili korištenje laksativa u cilju mršanja
• snažni osjećaji zabrinutosti ili straha koji remete obavljanje svakodnevnih aktivnosti
• izrazite poteškoće sa koncentrisanjem ili mirovanjem na jednom mjestu, što tinejdžera može dovesti u fizičku opasnost ili uzrokovati neuspjeh u školi
• ponavljajuća upotreba alkoholnih pića ili droga
• ozbiljne promjene raspoloženja koje dovode do problema u vezama
• drastične promjene u ponašanju ili ličnosti

“Ovi podaci potvrđuju ono što već znamo, a to je da postoje upozoravajući znakovi ozbiljnog mentalnog oboljenja, ali da djeca i adolescenti ne dobijaju potrebnu pomoć zbog toga što zdravstveni radnici ne koriste istu terminologiju”, rekla je dr. Abigail Schlesinger, direktor pri dječijoj bonici Children’s Hospital Pittsburgh.

IZVOR: Pediatrics, www.pediatrics.aappublications.org, HealthDay, www.healthday.com, oktobar 2011.

Najnovije istraživanje ukazuje na to da igranje nasilnih video igrica, čak samo 20 minuta, desenzibilira ljude kada je u pitanju stvarno nasilje.

“Otkrili smo da su učesnici koji su igrali nasilne video igrice nakon 20 minuta imali slabije fiziološke reakcije na prikaze stvarnih slučajeva nasilja,” rekao je Nicholas Carnagey, koji je sproveo istraživanje kao profesor psihologije na Iowa State univerzitetu u Ames-u.

On je pojasnio da slabija fiziološka reakcija znači da se osoba manje emocionalno uznemiri kada gleda stvarnu brutalnost.

Studija je uključivala 257 studenata (124 muškaraca i 133 žene) koji su bili testirani prije i nakon igranja nasilnih i nenasilnih igrica tokom 20 minuta. Nasilne igrice su uključivale Carmageddon, Duke Nukem, Mortal Kombat i Future Cop. Nenasilne igrice su uključivale Glider Pro, 3D Pinball, 3D Munch Man i Tetra Madness.

Svi učesnici su imali slične otkucaje srca i druge znakove uzbuđenja prije izloženosti snimcima nasilja u stvarnom životu, koji su uključivali snimke pucnjave, zatvorskih sukoba i policijskih konfrontacija.

“Jedini momenat kada smo vidjeli fiziološke različitosti (među učesnicima) bio je kada su gledali prizore stvarnog nasilja,” rekao je Carnagey.

Osobe koje su prije toga 20 minuta igrale nasilne igrice imale su slabiji galvanički odgovor na koži (slabije znojenje) i sporije otkucaje srca dok su gledale stvarne scene nasilja.

Rezultati predstavljaju upozorenje za roditelje.

Mnogi roditelji vjeruju da nasilne igrice neće uticati na ponašanje njihove djece, ali postoji mogućnost da oni i neće iz prve ruku svjedočiti agresivnije ponašanje svoga djeteta. Negativni uticaj izloženost video igricama obično se reflektuje u svakodnevnoj dječijoj igri, rekao je Christakis. “Učestalost nasilja se uzajamno podržava na negativan način”, on je upozorio, zbog toga “što osnažuje koncept nasilja u njihovim vlastitim životima.”

Mnogi sadržaji na medijima koje djeca gledaju prepuni su nasilja, dodao je Carnagey. U dječijim filmovima i igricama, nasilje je najčešće upakovano u “slatke i prijateljske” likove i dizajn, upozorio je on.

Stručnjaci tvrde da ova nenamjerna desenzibilitacija kao posljedica izloženosti nasilju na medijima može imati istinski uticaj na razvoj djeteta.

“U svakodnevnom životu mi ne govorimo o samo 20-minutnoj izloženosti, već o izloženost koja traje satima, dan za danom,” rekao je Carnagey. “Roditelji trebaju biti upoznati sa sadržajem i aktivni dok djeca prate programe na medijima. Zaista se trebaju upitati kakvim to porukama oni izlažu svoju djecu.

IZVOR: HealthDay News, 9. avgust 2006.

Odnos dječaka i njegove majke mijenja se kako dječak odrasta, a način na koji se taj odnos mijenja može uticati na njegovo ponašanje u pubertetu, pokazala je nova studija.

Studija je uključivala 265 parova majka-sin iz siromašnijih porodica u Pittsburghu koji su praćeni od 5 godine života djeteta, pa sve kroz pubertet. Naučnici su ocjenjivali nivoe sukoba i topline između majki i sinova, kao i druge aspekte njihovog života poput sinovljevog temperamenta i ponašanja, majčine veze sa njenim romantičnim partnerom i kvaliteta majčinstva.

Majke sinova sa teškim temperamentom u periodu ranog djetinjstva rekle su da je njihov odnos sa sinom podrazumijevao mnogo sukoba te umanjen nivo bliskosti s vremenom.

Studija je također otkrila da su majke koje su imale dobar odnos sa svojim romantičnim partnerom češće formirale blisku vezu sa svojim sinovima koja je trajala tokom djetinjstva i puberteta.

Dječaci koji su se češće sukobljavali sa svojim majkama češće su se upuštali u delikventne oblike ponašanja tokom puberteta, dok su dječaci u bližim vezama sa svojim majkama češće imali dobre odnose sa svojim najboljim prijateljima tokom tinejdžerskih godina.

Studija je objavljena u časopisu Child Development.

“Ovi rezultati ukazuju na to da uspješno prilagođavanje u periodu tranzicije iz djetinjstva u adolescenciju može podrazumijevati da roditelji i djeca trebaju održati relativno visok nivo bliskosti i smanjiti konflikt u njihovom odnosu,” istakao je autor studije Christopher Trentacosta, profesor psihologije na univerzitetu Wayne State University u Detroitu, SAD.

“Rezultati studije imaju implikacije i za prevenciju i za intervenciju,” dodao je on. “Programi fokusirani na porodicu trebaju se pozabaviti rješavanjem sukoba u odnosu roditelj-dijete u cilju smanjivanja delikventnog ponašanja, te trebaju njegovati bliskost između roditelja i djece ako je cilj poboljšavanje odnosa među vršnjacima.”

IZVOR: Child Development i HealthDay, avgust 2011., www.healthday.com

Što adolescent drastičnije reaguje na fizičke promjene u pubertetu, to je na većem riziku da tokom sazrijevanja razvije panični poremećaj, otkriva nova američka studija.

Istraživači na Univerzitetu u Arkansasu i Univerzitetu u Vermontu promatrali su 123 adolescenta koji su bili podvrgnuti pažljivo kontrolisanom testu disanja u laboratoriji. Adolescenti koji su bili u kasnijem pubertetu i oni koji su dobili visoku ocjenu po pitanju tjeskobne osjetljivosti, više su se i bojali tjelesnih senzacija koje su inicirane trominutnim testom disanja, otkrili su istraživači.

Adolescenti koji sa tjeskobom odgovaraju na tjelesne senzacije mogu “smatrati tjelesne promjene koje se dešavaju tokom puberteta lično ugrožavajućim” i “naučiti da strahuju od tjelesnih senzacija, te tako stvoriti predispoziciju za razvoj paničnog poremećaja”, istakli su istraživači.

Oni su dodali da postoji veća opasnost da će adolescenti proći kroz ovaj proces strahovanja od tjelesnih senzacija, ako se tjelesne promjene vezane za pubertet dogode neočekivano.

Rezultati studije objavljeni su u Žurnalu abnormalne dječije psihologije (Journal of Abnormal Child Psychology).

IZVOR: University of Arkansas, saopštenje za medije, 5. mart 2007.

Nova američka studija otkrila je da je vjerovatnije da će se tinejdžeri lošije ponašati ako njihovi roditelji to od njih očekuju.

“Roditelji koji vjeruju da su jednostavno realni, u stvari samo doprinose samoispunjujućem proročanstvu” istakla je Christy Buchanan, profesor psihologije na unvierzitetu Wake Forest University i autor studije. “Negativna očekivanja od strane i roditelja i djece predviđaju više negativnih oblika ponašanja kasnije u životu.”

Studija je uključivala više od 250 učenika šestih i sedmih razreda osnovne škole i njihovih majki. Anketa je provedena na početku studije, a zatim ponovo nakon jedne godine.

Viši nivoi rizičnog ponašanja primijećeni su kod djece majki koje su od svoje djece očekivale rizičnije i buntovničko ponašanje, kao i kod djece koja su sama imala negativnu percepciju o sebi. Rezultati studije objavljeni su u žurnalu Journal of Research on Adolescence.

“Ponekad roditelji očekuju više negativnog ponašanja od svojih adolescenata nego što bi to trebali na osnovu historije ponašanja djeteta,” rekla je Buchanan. Roditelji ne trebaju biti naivni kada je u pitanju mogućnost lošeg ponašanja kod svoje djece, istakla je ona, međutim, pogrešno je pretpostaviti da će djeca koja su se prethodno dobro ponašala automatski postati buntovnici kada napune 13 godina.

“Zauzimanjem stava da je rizično ponašanje ili buntovništvo normalno za tinejdžere i prenošenjem tog stava na vlastitu djecu, roditelji samo osnažuju druge poruke društva, a koje mogu dovesti do toga da se tinejdžeri osjećaju nenormalnim ako nisu spremni da rizikuju ili krše pravila,” istakla je ona. “To može značiti da će se tinejdžeri u manjem broju slučajeva opirati pritiscima društva ako roditelji od njih već očekuju da će, recimo, početi piti alkohol prije 21 godine ili se upuštati u druga riskantna ponašanja.”

S druge strane, uvjerenje roditelja da se tinejdžeri mogu ponašati na pozitivan način i da su u stanju oduprijeti se pritiscima društva kada su u pitanju riskantna ponašanja, može pomoći umanjivanju vjerovatnoće lošeg ponašanja, naglasila je Buchanan.

IZVOR: HealthDay, novembar 2009., www.healthday.com