Zdravlje porodice-Porodični odnosi

Vjera dovedena u vezu sa sretnijim životom

Podaci o hiljadama Evropljana otkrili su više nivoe “zadovoljstva životom” kod vjernika, kao i njihovo lakše nošenje sa šokantnim situacijama, poput gubljenja posla ili razvoda, rezultati su studije koja je predstavljena tokom konferencije Kraljevskog ekonomskog društva u Velikoj Britaniji.

Autor studije, profesor Clark, sa Pariškog ekonomskog fakulteta, i koautor dr Orsolya Lelkes, pri Evropskom centru za politiku i istraživanje socijalne pomoći, izjavili su da rezultati ukazuju na to da vjera može poslužiti poput amortizera i umanjiti uticaj životnih razočarenja na ljude.

Profesor Clark je izjavio: “Prvobitno smo započeli istraživanje da bi otkrili zašto neke evropske zemlje daju veće novčane naknade u slučaju nezaposlenosti nego druge, ali je naša analiza pokazala da osobe koje su vjernici manje psihološki pate od posljedica nezaposlenosti nego osobe koje su ateisti.”

Međutim, on je rekao da je priroda korištenih anketa takva da postoji mogućnost da su skriveni faktori, poput životnog stila ili odgoja u porodicama vjernika, uključujući i stabilan porodični život i veze, stvarni uzroci ovog višeg nivoa zadovoljstva životom.

Postoje i suprotna mišljenja, poput stava Terry Sanderson, predsjednice Državnog sekularnog društva, koja izražava sumnju u rezultate ove studije smatrajući da je sreća nejasan koncept, te da se konačno sve svodi na to šta pojedinca čini sretnim.

I tako, precizan doprinos vjere mentalnom zdravlju nastavlja biti kontroverzan, iako postoje dodatni dokazi da vjera zaista povećava sreću, rekao je profesor Leslie Francis sa Univerziteta u Warwicku.

IZVOR: BBC NEWS, 18. mart 2008, http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/health/7302609.stm

Nasilnici u porodici manipulišu emocijama žrtve da bi izbjegli suđenje

Nova studija otkrila je kako muškarci koji se suočavaju sa krivičnom prijavom za nasilje u porodici često ubijede svoje žrtve da povuku optužbe za zlostavljanje.

Naučnici sa univerziteta Ohio State University preslušavali su snimke zatvorskih telefonskih razgovora između 17 muškaraca nasilnika u vašingtonskom zatvoru i njihovih ženskih žrtava koje su odlučile da ne nastave sa tužbom protiv njih. Zatvor rutinski snima telefonske razgovore zatvorenika i svi parovi u studiji znali su da ih se snima.

Autori studije, koji su analizirali između 30 i 193 minuta telefonskih razgovora svih parova, rekli su da rezultati studije mogu izmijeniti način na koji službenici zakona rade sa žrtvama zlostavljanja u cilju suđenja navodnim nasilnicima.

“Trenutno vlada ubjeđenje da žrtve povlače tužbu zbog toga što im zlostavljači prijete dodatnim nasiljem. Međutim, rezultati naše studije ukazuju na nešto sasvim drugo,” istakla je autorica studije Amy Bonomi, profesorica ljudskog razvoja i nauke o porodici.

“Nasilnici ne prijete žrtvi, već koriste puno sofisticiranije emocionalne apele koji imaju za cilj da umanje težinu njihovih djela i zadobiju saosjećajnost žrtve. Zbog toga trebamo promijeniti način na koji radimo sa žrtvama,” smatra ona.

Bonomi i njene kolege identificirali su petofazni proces koji započinje tako što su žrtve odlučne da nastave sa tužbom, a završava njihovom odlukom da povuku svoje svjedočenje protiv optuženog nasilnika.

“Presudni momenat za većinu žrtava nastaje kada zlostavljač igra na njeno saosjećanje, opisujući koliko pati u zatvoru, kako je depresivan i koliko mu nedostaju ona i njihova djeca,” istakla je Bonomi. “Počinilac nedjela se počinje prikazivati kao žrtva i često stvarna žrtva na to odgovora tako što pokuša umiriti i utješiti zlostavljača.”

Studija je objavljena na internetu prije izlaska štampanog izdanja časopisa Social Science & Medicine.

IZVOR: Ohio State University, avgust 2011., www.osu.edu  

Mentalno mučenje teško je kao i fizičko

Nakon izvještaja o kršenjima ljudskih prava od strane američke vojske u Gvantanamu, Iraku i Afganistanu, pojavila su se pitanja o tome da li određene metode i procedure zatvaranja i ispitivanja spadaju u metode mučenja.

Cilj studije profesora Metina Başoğlua, sa Instituta za psihijatriju u Kings’ College, Univerziteta u Londonu, bio je istražiti razlike između različitih vrsta lošeg tretmana i mučenja tokom zatočeništva, u smislu njihovih relativnih psiholoških posljedica.

Tokom studije, nije bilo moguće istražiti relativni uticaj pojedinačnih stresora, pošto se u uslovima zatočeništva i ispitivanja stresori pojavljuju istovremeno i u grupama.

Zaključak studije jeste da se agresivne tehnike ispitivanja ili procedure zatvaranja, koje uključuju negiranje osnovnih potreba, izlaganje teškim vremenskim uslovima, forsiranje stresnih tjelesnih položaja, navlačenje vreće preko glave ili povezivanje očiju, izolaciju, ograničavanje pokreta, skidanje do gola, prijetnje, ponižavanje i druge psihološke manipulacije koje dovode do osjećaja tjeskobe, straha i bespomoćnosti kod zatvorenika, ne razlikuju mnogo od fizičkog mučenja kada su u pitanju stepeni mentalne patnje koju prouzrokuju, temeljni mehanizmi traumatskog stresa i njihov dugotrajni traumatski uticaj. Takvi stresori zadovoljavaju kriterij “teške mentalne patnje”, koja je suštinska za definiranje mučenja u međunarodnim konvencijama.

Osim toga, ovi rezultati ne podržavaju distinkciju između mučenja i drugih okrutnih, nehumanih i ponižavajućih tretmana u Konvenciji protiv mučenja i drugih okrutnih, nehumanih i ponižavajućih tretmana ili kažnjavanja. Iako ova konvencija zabranjuje obje vrste tretmana, takva distinkcija, ipak, podržava pogrešnu pretpostavku da okrutan, nehuman i ponižavajući tretman zatvorenika uzrokuje manje patnje od fizičkog mučenja, i da je, prema tome, dozvoljen u izvanrednim okolnostima.  Međutim, pošto je dokazano da ove procedure i metode zaista spadaju u mučenje, one trebaju biti zabranjene u okvirima međunarodnog prava.

Drugi važan zaključak studije jeste da ponižavanje i napadi na lični integritet, kulturne vrijednosti, moral i religijska vjerovanja dovode do osjećaja bespomoćnosti kod pojedinca u zatočeništvu, jer pojedinac nije u mogućnosti da sa agresivnošću odgovori na takav ponižavajući tretman. Dokazi pokazuju da na fizičke i psihološke prijetnje, životinje i ljudi odgovaraju bijesom, neprijateljstvom i agresivnošću, a izvještaji nekih mučenih osoba kazuju da mogućnost izražavanja bijesa ili neprijateljstva prema mučiteljima umanjuje osjećaj patnje tokom samog mučenja. Prema tome, manipulacije kojima je za cilj da uklone svaki osjećaj kontrole nad situacijom kod zatvorenika mogu prouzrokovati izrazito snažne traumatske posljedice, čak i kada ne uključuju fizičko mučenje.

IZVOR: Američki arhivi opšte psihijatrije (Arhives of General Psychiatry), 2007;64:277-285.,http://archpsyc.ama-assn.org/

Prihvaćanje teških trenutaka je ključ sreće u vezi

Terapeuti sa Kalifornijskog državnog univerziteta, dr. Diane Gehart i dr. Eric McCollum, u svom izvještaju koji je objavljen u Žurnalu bračne i porodične terapije (Journal of Marital and Family Therapy) smatraju da se javnosti stalno prezentiraju ljubavne priče i bajke koje ovjekovječuju mit da je moguće uživati u savršenoj vezi.

Autori tvrde da je “mit da uz malo truda možemo ostvariti stanje u kojem nikad više neće biti patnje.” Oni tvrde da ljudi sebi postavljaju nedostižne ciljeve u vezama, te trudeći se da postignu savršenstvo oni se na kraju suočavaju sa osjećajem neuspjeha.

Jan Parker iz Udruženja za porodičnu terapiju rekla je da treba detaljnije istražiti sam koncept sreće i šta ona znači različitim osobama, te da ljudi trebaju biti svjesni da ničija veza ne može biti u trajnom stanju potpune sreće – uvijek će biti teških perioda. Zbog toga parovi trebaju izgrađivati vještine poput razumijevanja, koje će im pomoći da prevaziđu teška vremena i budu zahvalni na dobrima.

Psiholog Nadine Field rekla je da je “fantazija” da bilo koja veza može biti savršena i da težnja da se ostvari takvo nemoguće stanje može samo dovesti do gorkog razočarenja. A to razočarenje, zatim, navodi ljude da se fokusiraju na negativne aspekte veze, što dovodi do još više razočarenja i ogorčenosti.

Na kraju je rekla: “Ljudi trebaju težiti da se razumiju kroz komunikaciju, radije nego da očekuju savršenstvo jedni od drugih.”

IZVOR: BBC NEWS, 1. juni 2007, http://news.bbc.co.uk/2/hi/health/6711071.stm

Obolijevanje od raka može uništiti brak

Obolijevanje od raka može staviti veliki pritisak na svaki brak, ali je veća vjerovatnoća da će se parovi rastaviti ako je oboljela osoba žena. U stvari, vjerovatnoća rastave u tom slučaju je šest puta veća u poređenju na slučaj kada je oboljeli muškarac, pokazala je nova studija.

Naučnici su, međutim, otkrili da su veće šanse da će parovi uspjeti prebroditi poteškoće kada je u pitanju život sa rakom ako su duže vrijeme u braku.

Rezultati, objavljeni u novembarskom izdanju žurnala Cancer, potvrđuju rezultate prethodnih studija u kojima stoji da se gotovo 12 % brakova raspadne nakon što jedan od supružnika oboli od raka. Nova studija baca više svjetla na razlike po spolovima: gotovo 21 % parova rastavljaju se ako je oboljela žena, u poređenju na samo 3 % kada je obolio muškarac.

Naučnici su prikupili statističke podatke nakon proučavanja 515 pacijenata sa određenim oblicima raka, uključujući rak mozga, i multiplom sklerozom, u periodu od 2001. do 2006. godine.

“Vjerujemo da se rezultati naše studije općenito odnose na pacijente sa bolešću koja mijenja način života,” navode autori studije. “Savjetujemo zdravstvenim radnicima da budu posebno osjetljivi na ranu sumnju na neslogu kod bračnih parova na koje negativno utječe pojava ozbiljne bolesti, pogotovo kada je oboljela osoba žena i kada je do bolesti došlo u ranoj fazi braka. Rano prepoznavanje bračnih problema i psihosocijalna intervencija mogu umanjiti učestalost razvoda i rastave, te zauzvrat poboljšati kvalitet života i kvalitet njege.”

IZVOR: Cancer, 15. novembar 2009; 115(22):5237-42.

Nane/bake produžavaju život na planeti

Nane (nene, bake) koje požive nakon menopauze povećavaju šanse da njihova vlastita djeca dobiju djecu, zaključio je tim stručnjaka sa Sheffield univerziteta.

Međutim, iako se čini da dede (djedovi) imaju mali uticaj na reproduktivni uspjeh svojih potomaka, stručnjaci su naglasili da i dede i nane imaju ključnu ulogu u funkcinisanju porodica i društva.

Autori studije zaključili su da ženama nakon menopauze godi briga koju posvećuju svojoj djeci i unačadi.

Glasnogovornik udruženja Pomozimo starijim (Help the Aged) rekao je: “Nane i dede ogromna su vrijednost za porodicu. U finansijskom smislu, oni osiguravaju milijarde eura vrijednu pomoć oko čuvanja djece godišnje. Za mnoge porodice, pomoć nana i deda podrazumijeva da se roditelji mogu vratiti na posao. Aktivna uloga nena i deda ima očitu vrijednost kada je u pitanju rast i zdravlje porodica.

Glasnogovornik Instituta za porodicu i roditeljstvo (Family and Parenting Institute) rekao je da postati nana ili dedo može predstavljati novi korak u život.

“Kada ljudi odu u penziju oni traže novu svrhu života. Biti nana ili dedo može biti veoma ispunjavajuće. Oni imaju izrazito snažnu vezu sa svojom unučadi koja je korisna za sve. Unučad svoje nane i dede često opisuju kao “zabavne”, “brižne”, “aktivne” i “upućene”. Pošto ih drugi vide u tom svjetlu, veće su šanse da će i oni sami imati pozitivnu sliku o sebi.”

IZVOR: BBC NEWS, 28. juli 2007, http://news.bbc.co.uk/2/hi/health/6918906.stm

Porodični obroci za uspješnu djecu

Zaboravite na stalno upisivanje djece na sportove, kurseve, plaćanje instruktora, ili plaćanje skupih škola: ako želite povećati šanse da vaše dijete bude uspješno, to možete učiniti na jednostavan način – redovnim, opuštenim porodičnim večerama.

U prvi mah to se može činiti kao nazadovanje, međutim, i roditelji i različite organizacije slažu se kada je u pitanju porodično objedovanje, te ga promoviraju u borbi protiv života kojog karakteriše isključivo prezauzetost.

“Postoje ljudi koji su bukvalno radoholičari i koji su izgubili sve svoje prioritete. Oni su izgubili osjećaj za ono što je istinski važno,” rekla je Bonnie Michaels, savjetnik za pitanja života i posla. “Vrijeme je djeci u potpunosti isplanirano i do maksimuma ispunjeno obavezama.”

Istraživači tvrde da upisivanje djece u nedogled na različite aktivnosti radi “impresioniranja” komisije prilikom budućeg upisa na fakultet, kao i rad dokasno zarad unapređenja karijere, vrše izuzetan pritisak na porodične veze.

“Zajednički obrok uvijek predstavlja priliku da se članovi porodice ‘prizemlje’”, rekla je Michaels.

Državna studija koja je uključivala djecu između 3 i 12 godina otkrila je da više zajedničkih obroka u kući predstavlja pojedinačni najjači faktor boljeg uspjeha, čak prije učenja i odlaska na vjerska okupljanja.

Istraživači su otkrili snažnu vezu između konzumiranja najmanje 5 večera sedmično sa roditeljima i izrazito manjeg rizika da će ta djeca koristiti droge ili da će razviti loše prehrambene navike.

Kada se Stephanie Lally nakon tri godine porodiljskog otpusta vratila na posao kao stručnjak za ljudske resurse, počela je raditi sa firmom Texas Roadhouse Inc. dijelom zbog toga što joj je taj lanac restorana pružio podršku u njenom trudu da redovno za večeru bude kući sa svojom malom kćerkom.

“Kada se skupimo, zaista je super što tako dobijemo priliku da podijelimo neke stvari i da svako ispriča kako je proveo dan, a kćerka nam priča o tome šta se desilo u školi,” rekla je Lally.

Porodični obroci drastično su se smanjili između 70-ih godina prošlog stoljeća i početka ovog stoljeća, ali istraživači tvrde da se situacija sada mijenja. Izvještaj UNICEF-a koji je objavljen prošle sedmice, Ameriku je stavio na samo dno među bogatim zemljama, jer samo 65 % američkih petnaestogodišnjaka jede glavni obrok sa svojim roditeljima nekoliko puta sedmično. U Francuskoj, Italiji i Rusiji, taj procenat je bio iznad 90 %.

Prema studiji koju je proveo Državni centar za ovisnosti i zloupotrebu substanci u Kolumbiji, SAD, tinejdžeri koji samo dva puta sedmično, ili manje, objeduju zajedno sa porodicom na dvostruko su većem riziku da će pušiti i piti alkoholna pića, u odnosu na svoje vršnjake koji imaju pet zajedničkih porodičnih obroka sedmično.

Michaels je rekla da razdražljivi tinejdžeri nisu uvijek najbolje društvo za stolom. “Napravite nešto specijalno u čemu će i oni učestvovati. Možda neki kasni doručak nedjeljom,” preporučuje ona.

Stručnjaci tvrde da su najbolji zajednički obroci kada je televizija ugašena i kada sva djeca opušteno čavrljaju, bez da ih tjerate da jedu brokule ili objašnjavaju zašto su dobili slabu ocjenu.

Ankete pokazuju da i roditelji i djeca žele više zajedničkih porodičnih obroka, a kao najveću prepreku tome navode poslovne obaveze. Međutim, to se možda mijenja.

Sve više poslodavaca omogućuje fleksibilno ili skraćeno radno vrijeme, da bi ohrabrili uposlenike da više vremena provode sa svojom djecom.

“Uprava počinje uviđati da ne mora vidjeti radnika pred sobom da bi se uvjerila da taj uposlenik uspješno obavlja svoj posao,” rekla je Stacey Gibson, šef Odjela za posao, život i raznolikost u Bristol-Myers Squibbu. “Mi iskreno vjerujemo da ako uposlenik ima sretan porodični život, da on/ona tu sreću može prenijeti i u svoj profesionalni život.”

IZVOR: Reuters Health, 22. februar 2007, https://www.reuters.com/article/us-work-family-s/family-meal-seen-as-way-to-reconnect-u-s-families-idUSN2140776120070222

Čvrste romantične veze izgrađene su na uzajamnoj zahvalnosti

Kada uradite nešto za svog životnog partnera, da li to vrijedi? Zasigurno vrijedi, ali nova studija pokazala je da je još nešto važno: povratno iskazivanje zahvalnosti.

“Osjećaji zahvalnosti i velikodušnosti pomažu nam da osnažimo veze sa ljudima do kojih nam je stalo, što koristi i osobi koja pruža kao i osobi koja prima,” istakla je u izjavi za štampu autorica studije Sara Algoe, profesor istraživanja na Odsjeku za psihologiju na univerzitetu University of North Carolina u Chapel Hillu.

Naučnici su pratili više od 65 parova u vezama, te su svakodnevno mjerili nivoe njihovog zadovoljstva i povezanosti. Autori studije otkrili su da na ljude u ogromnoj mjeri utiče nivo zahvalnosti njihovog partnera.

“Zahvalnost pokreće kaskadu osjećaja u osobi kojoj je upućena, mijenjajući način na koji ta osoba vidi osobu koja joj se zahvaljuje kao i motivacije prema toj osobi,” rekla je Algoe.

“To je posebno tačno kada osoba pokaže da joj je stalo do potreba i želja svog partnera.”

Studija je objavljena u junskom broju časopisa Personal Relationships.

IZVOR: Personal Relationships, juni 2010, 17(2),217-233, https://onlinelibrary.wiley.com/doi/abs/10.1111/j.1475-6811.2010.01273.x