Pitanje zašto adolescenti i mladi ljudi rizikuju više od mlađih i starijih pojedinaca već decenijama predstavlja izazov psiholozima. Čini se da sklonost adolescenata da uzimaju učešće u riskantnim aktivnostima nema osnovu u iracionalnosti, zabludama o neranjivosti ili neznanju.
Ovaj rad predstavlja perspektivu o riskantnom ponašanju adolescenata koje ima osnove u razvojnoj neurologiji. Prema tom viđenju, privremeni jaz između puberteta koji adolescente potiče na traženje uzbudljivih aktivnosti i sporo sazrijevanje kognitivno-kontrolnog sistema koji reguliše ove impulse, čini adolescenciju periodom povećane ranjivosti kada je u pitanju riskantno ponašanje.
Ovakvo viđenje riskantnog adolescentnog ponašanja pomaže objasniti zašto su edukativni programi kojima je za cilj promijeniti znanje, ubjeđenja i stavove adolescenata često neuspješni, te pretpostavlja da je mijenjanje konteksta u kojem može doći do rizičnog ponašanja uspješnije od pokušaja mijenjanja načina na koji adolescenti razmišljaju o riziku.
To bi podrazumijevalo integrisano djelovanje društva i porodice, pogotovo roditelja, u ograničavanju prilika u kojima adolescenti mogu upasti u nevolju dok se u potpunosti ne razvije njihov vlastiti sistem samokontrole kada će biti u stanju donositi promišljenije odluke po pitanju riskantnih aktivnosti.
IZVOR: Current Directions in Psychological Science, april 2007.,http://www.blackwell-synergy.com/loi/CDI
