Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji 2004. mentalno zdravlje je »stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresovima, može raditi produktivno i plodno te je sposoban pridonositi svojoj zajednici«. Školske kompetencije sastavni su dio općih razvojnih kompetencija i u tom smislu njihovo poticanje se uvijek mora događati u širem kontekstu djetetova općeg rasta i razvoja. Istraživanja povezanosti školskog postignuća i mentalnog zdravlja upozoravaju na snažno međusobno djelovanje – školski neuspjeh može biti okidač za javljanje različitih simptoma psihopatologije, a simptomi psihopatologije mogu ometati procese učenja i dovesti do školskog neuspjeha.
Razgovarali smo sa dr.med.sc Gazmend Ljutifu, spec.psihijatar, koordinator za CMZ JUDZKS i Lejlom Gabela, dipl.psiholog, KBT psihoterapeut iz Centra za mentalno zdravlje Hadžići-JUDZKS.
Da li ste evidentirali da je ove godine povećan broj osnovaca i srednjoškolaca zatražio medicinsku pomoć?
Općenito možemo reći da je povećan broj osoba koje traže stručnu pomoć iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja, pa tako i djece i adolescenata. Problemi na mentalnom planu djece su uzrokovane uticajem različitih faktora, bioloških, psiholoških i socijalnih, odnosno njihova svakodnevna iskustva u porodicama, školi i sa vršnjacima. Faktori rizika, najčešće, se ne pojavljuju izolirani, te imaju tendencu međusobnog djelovanja. Osjetljivost na faktore rizika razlikuje se ovisno o dobi i spolu, o trajanju izloženosti ili pojavljivanju nekoliko faktora rizika istovremeno ali i koji su to faktori rizika koji su se javili. Problemi u funkcionisanju djeteta u školskoj sredini mogu biti jedan od faktora koji će negativno uticati na mentalno zdravlje djeteta, ali svakako ne možemo reći da je to jedini uzročnik smetnji.
Škola je, pored porodice, okruženje gdje se prvobitno manifestiraju mentalne smetnje djeteta, te škola ima važnu ulogu u prepoznavanju i ranoj intervenciji. Izostanak prepoznavanja i liječenja mentalnih smetnji može da ima ozbiljnije i složenije posljedice na mentalno zdravlje djeteta, koje će ostaviti posljedice i za kasniji život. Pored faktora rizika, moramo spomenuti i zaštitne faktore koji uključuju i osobine i kapacitete ličnosti pojedinca, zaštitne faktore iz porodice, zajednice vršnjaka, škole, isl. Porodica i škola bi trebale biti najsnažniji zaštitni faktori svakog djeteta. Što dijete ima više zaštitnih faktora, to je manja vjerovatnoća nastanka smetnji na mentalnom planu te se ujedno smanjuje i negativni uticaj riziko faktora.
Važno je istaći i da prepoznavanje psihičkih smetnji kod djece i adolescenata može biti otežano i zbog mnogih fizičkih, mentalnih i emocionalnih promjena koje se događaju u različitim fazama rasta i razvoja te činjenice da se svako dijete razvija individualno.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) procjenjuje se da se prevalenca mentalnih poremećaja djece i adolescenata kreću između 10% i 20%.
Zbog kojih tegoba povezanih sa školom Vam se najčešće obraćaju, odnosno na šta se žale?
Različite faze odrastanja kao i interakcija sa sredinom, uključujući i školu, imaju različite uticaje na psihičko funkcionisanje i zdravlje djeteta.
U kontekstu razvojne psihologije, period osnovnoškolskog doba je period najintenzivnijeg rasta i razvoja i uključuje najveći broj promjena kako na tjelesnom, kognitivnom, tako i na emotivnom i socijalnom planu. Sam polazak u školu je promjena u životu djeteta jer se dijete susreće sa definisanom strukturom, jasnim zahtjevima i pravilima. Većina djece se adekvatno adaptira na novu sredinu, ali se kod neke djece javljaju i problemi u adaptaciji te problemi kao separaciona anksioznost, nemogućnost kontrole vlastitih emocija, te pojedini neprihvatljivi oblici ponašanja. Također, kasnije, prelaz u starije razrede podrazumijeva i veće opterećenje školskim gradivom, promjene u održavanju nastave poput uključivanja više nastavnika umjesto jedne učiteljice/učitelja, uz intenzivne pubertetske promjene (tjelesne) te novim društvenim/vršnjačkim izazovima kod većine adolescenata izaziva preispitivanje slike o sebi, oscilacije u samopouzdanju, a kod neklh vodi i do anksiozne ili depresivne simptomatologije, može doći i do samopovređivanja a u najtežim slučajevima i suicidalnih misli i namjera. Navedena stanja, najčešće, dolaze u kombinaciji sa nekim drugim, ranije spomenutim, riziko faktorima što dodatno komplikuje i otežava djetetu prevazilaženje ovih smetnji.
Da li je ste evidentirali slučajeve da su se djeca zbog pritiska izazvanog školskim problemima žalila na anksioznost, depresiju?
Kada se kaže školski problemi, to može da podrazumijeva različite i probleme ali i reakcije djece na te probleme. Npr.neke situacije u školskom okruženju mogu da izazovu akutnu reakciju na stres kod djeteta, dok neke mogu da utiču na javljanje problema u ponašanju. Sa druge strane, imamo i slučajeve djece kod koje su se javili izraženi simptomi anksioznosti kao reakcija na prevelika očekivanja/ciljeve u vezi postizanja rezultata u školskom uspjehu. Kod takve djece, anksioznost je najčešće rezultat vlastitih očekivanja, očekivanja roditelja, nekada i nastavnika a sve zajedno sa nemogućnošću da dijete podnese ili doživi manji uspjeh od odlične ocjene što je dodatno otežano u višim razredima kada je i nastavni plan i program puno zahtjevniji za djecu. Također su česti slučajevi socijalne anksioznosti koja se manifestuje u situacijama kada trebaju odgovarati ili govoriti pred razredom, iz straha da će ih vršnjaci ismijavati, da će reći nešto pogrešno isl. Ponekad ova stanja mogu da dovedu do paničnih napada kod djece.
Također se javljaju i problemi sa sniženim samopouzdanjem, problemi na planu ponašanja i emocija.
Kod djece se često i smetnje na mentalnom planu manifestuju putem psihosomatizacija, odnosno često se javljaju somatske smetnje poput glavobolja, bolova u određenim dijelovima tijela, pritiska u grudima, otežanom disanju isl. Naravno, prvenstveno je potrebno isključiti sve moguće somatske uzročnike ovih stanja, a tek potom ih tretirati kao rezultat npr.stresa ili anksioznosti.
Da li je bilo pokušaja samopovrijeđivanja i na koji način djelujete o ovakvim situacijama?
Kod ovakvih slučajeva su evidentirani višestruki riziko faktori koji su doveli do navedenih stanja, i ne može se tvrditi da je samo jedan uzročnik poput npr.nekog školskog problema.
U CMZ se javljaju djeca sa problemom samopovređivanja.
Pokušaj suicida je jedno od hitnih stanja u psihijatriji, i kao takvo podrazumijeva trenutno reagovanje i hitno zbrinjavanje. Ova stanja se liječe u bolničkim uslovima uz stalni nadzor profesionalaca.
Kada su u pitanju suicidalne ideje i izjave, također je neophodno ozbiljno pristupiti i napraviti psihološku procjenu svakog djeteta koje ima izjave o suicidalnosti.
U slučajevima samopovređivanja, obavi se psihodijagnostička procjena, većina djece se uputi i na pregled psihijatra (obzirom da su u pozadini ovog problema često drugi, ozbiljni mentalni problemi)te se uključe i u psihoterapijski tretman ili se pruža psihološka podrška.
Kada su u pitanju djeca sa suicidalnim idejama ili izjavama, također se obavi psihodijagnostička procjena te se dalje postupa u skladu sa rezultatima procjene.
Da li je bilo slučajeva da su neki od učenika nakon obraćanja Vama hospitalizirani zbog problema uzrokovanim nemogućnosti da na adekvatan način odgovore školskim pritiscima?
Sva djeca, za koje se procijenilo da im je potrebna pomoć dječjeg psihijatra, su upućeni na KCUS i Odjel dječje psihijatrije. Neka od njih su zadržana na bolničkom tretmanu, u zavisnosti od složenosti stanja ali i naravno u ovisnosti i od procjene ljekara. Na Odjel dječije psihijatrije se upućuju djeca kod kojih se prepoznaju ozbiljni poremećaji na planu mentalnog zdravlja.
Koje su preporuke stručnjaka na koji način da se djeca izbore sa pritiscima i stresom uzrokovanim nemogućnošću da na adekvatan način odgovore sve zahtjevnijim i kompleksnim zahtjevima i pritiscima nastavnika?
Na početku, važno je istaći jačanje zaštitnih faktora koji su spomenuti ranije. Primarno se misli na jačanje djetetovih kapaciteta, resursa, samopouzdanja uz adekvatnu podršku prvenstveno porodice. Važno je da djeca imaju isplaniranu strukturu dana, koja uključuje i vrijeme za rad i učenje, ali i vrijeme za odmor i ugodne aktivnosti. Neophodno je djeci pružiti adekvatan odmor, te kvalitetne sadržaje u slobodno vrijeme poput sporta, igre, hobija isl. Pored navednog važno je i ograničiti izloženost ekranima te svakako i sadržaja kojima je dijete izloženo.
Jačanje zaštitnih faktora vodi do jačanja otpornosti djeteta, odnosno svakog pojedinca, na pritisak i stres, bez obzira na prirodu istih.
Važno je i da ne psihijatriziramo svaku ponašanje i ne etiketiramo svako dijete kao dijete sa mentalnim smetnjama jer to vodi dalje do diskriminacije tog djeteta, što dodatno može pojačati riziko faktore okoline te dodatno narušiti mentalno zdravlje djeteta.
Lejla Moćević, stručni saradnik za odnose s javnošću
