Od igre skrivača do utrkivanja po komšiluku, igra je okosnica djetinjstva. Ali u ovoj eri pretjerano opreznih roditelja, naučnici su otkrili da se djeca u SAD-u igraju puno manje u odnosu na djecu od prije 50 godina, što je trend koji može imati ozbiljne posljedice po razvoj i mentalno zdravlje djece.
“Do 1950-ih godina, djeca su se slobodno igrala napolju tokom većine svog djetinjstva. Ako ste u nekom slučaju ostali u kući sa majkom, ona bi vam rekla ‘idi vani i igraj se’. Prirodno mjesto za dijete bilo je izvan kuće,” tvrdi Peter Gray, profesor psihologije na koledžu Boston College. “Danas je upravo suprotno. Roditelji ne daju djeci slobodu da se igraju. A čak i ako daju, nema druge djece sa kojom bi se mogli igrati, ili majka postavlja takva ograničenja poput ‘ne smiješ izaći iz dvorišta’ da dijete jednostavno tu ne želi ostati,” dodao je on.
Kada djeca imaju slobodu da se igraju, ona smišljaju igre iznova, pregovaraju oko pravila i osiguravaju da svi igraju fer. Sve to djeci pomaže da nauče kako da donose odluke, da rješavaju probleme i zadobiju samopouzdanje. Djeca koja imaju isuviše emocionalnih ispada ili koja prečesto zahtijevaju da se postupi kako ona žele, ubrzo nauče da je potrebno da izmijene svoje ponašanje ako žele da budu dobrodošli u grupi, objasnio je Gray.
Kroz slobodnu igru “djeca ovladavaju osnovnim vještinama koje su im neophodne da bi izrasla u odrasle osobe,” rekao je Gray, autor dvije studije koje su nedavno objavljene u časopisu American Journal of Play.
Međutim, od sredine 1950-ih godina, odrasli su igrali sve veću ulogu u aktivnostima svoje djece, što je išlo na štetu mentalnog zdravlja djece, tvrdi Gray. A treniranje u vidu organizovanih sportova sa trenerom ili drugom odraslom osobom ne može zamijeniti “slobodnu” igru kojom upravljaju isključivo djeca, istakao je on.
Istraživanja ukazuju na to da su današnja djeca češće anksiozna, depresivna, bespomoćna, te narcisoidna, što koincidira sa umanjivanjem količine igre van kuće i višeg stepena nadziranja i kontrole dječjih aktivnosti od strane roditelja.
Dječacima, posebno, grublja igra omogućava da nauče kontrolisati svoja osjećanja, tvrdi Peter LaFreniere, profesor razvojne psihologije na univerzitetu University of Maine, u zasebnom članku. Naime, dječaci uče da ako žele zadržati svog prijatelja, oni ne smiju dopustiti da stvari odu predaleko ili da istinski povrijede drugo dijete – a to je vještina koja omogućava dječacima da izrastu u muškarce koji su u stanju držati svoju agresivnost pod kontrolom. “Bolje je pogriješiti kada su vam 4 godine,” rekao je on. “Djeca uviđaju da njihova djela imaju posljedice; oni tako uče kako da kontrolišu ljutnju i u najnapetijem momentu svađe”.
Bez obzira na sve glasnija upozorenja stručnjaka o značaju igre za mentalno i fizičko zdravlje djece, studije ukazuju na to da je u posljednjim decenijama količina vremena koju djeca provedu u igri drastično opala. Šta je to onda što djecu drži u kući? Ankete su pokazale da je razlog broj jedan strah roditelja od otmice djeteta, a zatim slijede strah da će dijete udariti auto ili da će biti žrtva siledžija.
Ovi strahovi stvorili su legije previše zaštitnički nastrojenih roditelja koji podižu “slabiće” koji nisu u stanju nositi se sa usponima i padovima u životu jer nemaju iskustva s tim, tvrdi Hara Estroff Marano, autorica knjige “Nacija slabića: visoka cijena invazivnog roditeljstva” (A Nation of Wimps: The High Cost of Invasive Parenting).
“Domovina hrabrih postala je domovina strašljivih, povlaštenih, nesklonih riziku i narcisoidnih,” tvrdi Marano. “Današnja djeca, barem u srednjoj i višoj klasi, psihološki su lomljiva,” dodala je ona. Kontrolirajući roditelji, istraživanja su pokazala, oduzimaju svojoj djeci još nešto – radost. Jedna anketa pokazala je da bi se 89% djece radije igralo napolju sa prijateljima nego gledalo televiziju.
“Roditelji trebaju znati da je djetinjstvo posebno vrijeme. Samo jednom ćete ga proživjeti, te ga ne trebate propustiti. Druženje sa drugom djecom na način koji nije striktno kontrolisan nije samo zabavno. Ono nije luksuz. Ono je dio plana prirode,” naglasio je LaFreniere.
IZVOR: HealthDay, septembar 2011., www.healthday.com
