Ovaj edukativni ekspoze, koji se odnosi na djecu uzrasta od tri godine naviše,
sačinila je dr. Sherryll Kraizer
Uvod
Postoje zabrinjavajući dokazi koji pokazuju da je zlostavljanje djece uzrok mnogim značajnim socijalnim problemima današnjice, odnosno:
- 95% osoba koje zlostavljaju djecu bile su i same zlostavljane u dječjem uzrastu
- 80% djece koja bježe od kuće navode zlostavljanje kao uzrok bijega
- 95% osoba koje se prostituišu bile su zlostavljane kao djeca
- 78% osoba koje su u zatvorima bile su zlostavljane dok su bile djeca
- 50% osoba koje su pokušale samoubistvo navode da su bile seksualno zlostavljane u nekom periodu svog života.
(Izvor podataka je dostupan na zahtjev)
Ne može se reći da se sva zlostavljana djeca susreću sa svim ovim problemima, ali se ne može poreći da zlostavljanje djece spriječava mnoge od njih da u potpunosti razviju svoj puni potencijal. Njihov gubitak predstavlja i naš gubitak i potrebne su adekvatne mjere da se zatvori pakleni krug zlostavljanja djece.
Postoji i drugačiji način posmatranja statističkih podataka, a to je da se stekne svijest o tome da kad bismo bili u stanju da zaustavimo ili čak, djelomično spriječimo zlostavljanje djece, mogli bismo značajno doprinijeti rješavanju nekih od najznačajnih problema našeg društva.
Sada nam je poznato da i sama djeca mogu spriječiti zlostavljanje ili otmice ako raspolažu vještinama koje razumiju i koje mogu primjenjivati u svakodnevnom životu. Zlostavljanje djece je na naslovnim stranicama novina sa alarmantnom učestalošću. Tokom posljednjih petnaest godina, vijesti o zlostavljanju djece se konstantno povećavaju.
I dio – Osnovni principi prevencije
Djeca su na prvoj liniji borbe protiv zlostavljanja. Roditelji, škola i institucije mogu koristiti svu moguću tehnologiju spriječavanja koju imaju na raspolaganju, ali iskustvo nam kazuje da smo gotovo uvijek iznenađeni kad otkrijemo da se oni koju zlostavljaju djecu nalaze u njihovom najbližem okruženju.
Prevencija zlostavljanja djece može se naučiti bez da se govori o samom zlostavljanju. Djeci nije potrebno govoriti šta je to zlostavljanje, ko su oni koji zlostavljaju, kako djeluju, šta im rade ili zašto to rade. Nije im, isto tako, potrebno govoriti niti da ih ljudi koji ih vole mogu povrijediti. Radije se trebamo pozabaviti prevencijom na pozitivan i konkretan način, prenoseći djeci vještine koje su im potrebne da se sami adekvatno postave u situaciji koja je potencijalno opasna.
Postoje momenti kada djeca mogu i moraju biti odgovorna za svoje vlastito dobro, kao što su oni u kojima su sama sa potencijanim agresorom. U takvim trenucima, njima je potrebna dozvola da o tome progovore. Njima su potrebne specifične tehnike da prekinu ono što im se dešava. Isto tako, moraju znati da će im odrasli vjerovati i da će ih podržati u životu. Najbolja generalna odbrana koju djeca mogu imati protiv zlostavljanja je:
- Svijest o svojim vlastitim sposobnostima
- Sposobnost da tačno procijene i postave se u različitim situacijama
- Da znaju gdje i kako da potraže pomoć
- Da znaju da će im se vjerovati
Djeca imaju pravo da budu sigurna i da ne osjećaju strah. Djeca koja su naučena da razmišljaju svojom glavom su najbezbjednija.
Prevencija seksualnog zlostavljanja
Treniranje prevencije seksualnog zlostavljanja započinje se dječjim prirodnim sposobnostima, sa onim što već znaju i sa iskustvima koja su već stekli. Osnovne poruke u prevenciji dječjeg zlostavljanja od strane ljudi koji su djeci poznati uključuju sljedeće:
- Tvoje tijelo pripada tebi
- Imaš pravo da kažeš ko te dodiruje i kako
- Ako te neko dodiruje na način koji ti se ne dopada, na način koji čini da se osjećaš čudno ili neprijatno, ili na način za koji ti misliš da nije dobar ili tvoji roditelji misle da nije dobar, u redu je ako toj osobi kažeš “Ne”
- Ako ta osoba neće da prestane, reci joj “Ja ću sve kazati!”, i onda ispričaj, šta god da bude
- Ako od tebe traži da to čuvaš kao tajnu, reci joj “Neću, ja ću sve ispričati!”
- Ako imaš problem, stalno pričaj o tome, sve dok ti neko ne pomogne
Djeca nauče, kad ih mi podučimo, da mogu imati neku kontrolu nad onim što se dešava sa njihovim tijelom, i kada im pokažemo na primjeru našeg vlastitog ponašanja, da njihovo tijelo zaista pripada njima. Djeca, već u uzrastu od dvije ili tri godine i sama znaju koje dodire vole, a koje dodire ne vole. Dodiri koje ne vole čine da se osjećaju neprijatno i izgledaju im pogrešno. Ovakav pristup prevenciji im jednostavno daje dozvolu da o tome progovore. On ih uči kako da efikasno progovore o tome i koji je način odgovarajući.
Tehnike za prevenciju dječjeg zlostavljanja moraju se usvojiti (naučiti) ne samo kao ideje već kao stvarne vještine. To znači vježbu. Jedan dio efikasne edukacije u prevenciji uključuje igru uloga, davanje mogućnosti djeci da vide kako se osjećaju kad kažu “Ne” u nekoj teškoj situaciji. Roditelji mogu uraditi nešto od ovoga, ali je suštinski dio programa u razredu, ustvari, davanje mogućnosti djeci da isprobaju ove vještine da bi ih mogli zaista iskoristiti onda kada smatraju da je to potrebno. Isto kao što djeca ne uče da voze bicikl tako što čitaju ili govore o vožnji bicikla, oni ne mogu naučiti ni prevenciju zlostavljanja bez prilike da rade na tehnikama, da vježbaju i da se priviknu na te vještine.