Javna Ustanova Dom Zdravlja Kantona Sarajevo

Javna Ustanova

Dom Zdravlja Kantona Sarajevo

Vakcinacija

Predstavljamo Vam aplikaciju “Moj kalendar imunizacije”

7.1.2020.

Aplikacija “Moj kalendar imunizacije” namijenjena je roditeljima i starateljima djece, kako bi im olakšala snalaženje u rasporedu imunizacije djeteta, ponudila informacije o vakcinama, bolestima protiv kojih se djeca vakcinišu, kao i najnovije naučne informacije o imunizaciji.

Aplikacija je vlasništvo Zavoda za javno zdravstvo FBiH odnosno ЈZU Institut zа јаvnо zdrаvstvо Rеpublikе Srpskе, a razvijena je uz podršku UNICEF-a.

Imajući u vidu da mnogi roditelji naprosto zaborave datum naredne vakcine koju dijete treba primiti, kao i to da ne postoji jedinstven sistem obavještavanja roditelja o sljedećem terminu za vakcinu, Moj Kalendar Imunizacije, prvenstveno služi da unaprijed najavi termin ili napomene, ukoliko se raspored zaboravi.

Pored kalendara imunizacije, u aplikaciji se mogu naći podaci o vakcinama, bolestima od kojih vakcine štite, te najnovije informacije o imunizaciji.

Aplikaciju možete preuzeti putem Google Play ili Apple Store ili prosto skenirajući QR kod:

O vakcinaciji-imunizaciji

prof. dr. sc. Lutvo Sporišević, spec. pedijatar
dr Anes Jogunčić
Esma Zlatar, prof.

Ažurirano 29.06.2019. godine

Vakcina/cjepivo je specifičan biološki preparat koji proizvodnjom zaštitnih supstanci (antitijela) u ljudskom organizmu pomaže stvaranju otpornosti (imunitet) protiv određenih zaraznih bolesti (vakcinacijom preventabilne bolesti). Strogo kontroliranim tehnološkim postupcima vakcine se prave od živih, ali oslabljenih uzročnika bolesti (bakterije ili virusi), mrtvih (inaktiviranih) uzročnika bolesti ili određenih njihovih dijelova, odnosno izlučevina mikroorganizama (toksini). Navedeni sastojci vakcina ne mogu izazvati bolest protiv koje se dijete vakciniše, ali imaju sposobnost da induciraju imunološki sistem kako bi zaštitio ljudski organizam od uzročnika zaraznih bolesti.

Vakcinacija/cijepljenje je jedno od najvećih  medicinskih dostignuća 20. vijeka, koje godišnje spašava između 2 – 3 miliona ljudskih života u svijetu. Strategija Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) sistematske i planske masovne vakcinacije, koja se u Bosni i Hercegovini provodi više od 50 godina, rezultirala je eliminacijom velikih boginja, eradikacijom dječije paralize i difterije, a smanjena je učestalost obolijevanja od drugih zaraznih bolesti.  Vakcinacijom je spašeno više života nego bilo kojom medicinskom intervencijom u historiji medicine, omogućena je bolja kvaliteta života i produženo je očekivano trajanje života.

Vakcinacija je jedini mogući način sprečavanja pojave vakcinacijom preventabilnih bolesti, sprečavanja ili smanjenja njihovih ozbiljnih komplikacija, od kojih neke dovode do smrtnog ishoda. Kontinuiranom i sveobuhvatnom vakcinacijom omogućava se efikasna i sigurna zaštita pojedinaca i cjelokupne populacije od zaraznih bolesti. Osobe sa urednim vakcinalnim statusom štite od zaraznih bolesti nevakcinisane osobe, koje se radi postojećih kontraindikacija za vakcinaciju, rane životne dobi ili drugih razloga nisu mogle vakcinisati.

Za uspješan kolektivni imunitet protiv morbila/ospica potreban je vakcinalni obuhvat populacije od ≥95 %, a za ostale vakcinacijom preventabilne bolesti primjeran je vakcinalni obuhvat populacije od ≥90% što će omogućiti zaštitu pojedinca i kvalitetan kolektivni imunitet, odnosno smanjenje mogućnosti prijenosa uzročnika bolesti s oboljele osobe na neimuniziranu osobu, tj. onemogućiće se masovnost pojave zaraznih bolesti koja može ići do epidemijskih razmjera.

Literatura

  • Bralić I. Cijepljenje u svakidašnjoj praksi. U: Bralić I, ur. Prevencija bolesti u dječjoj dobi. Zagreb: Medicinska naklada; 2014. str. 116-153.
  • Richter D. Cijepljenje (aktivna imunizacija). U: Mardešić D, ur. Pedijatrija. Osmo, prerađeno i dopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga; 2016. str. 553-574.
  • World Health Organization. Vaccines. (2017.).Dostupno na: http://www.who.int/topics/vaccines/en/ (pristupljeno 10.3.2017.).

Mehanizam djelovanja vakcina/cjepiva

prof. dr. sc. Lutvo Sporišević, spec. pedijatar
dr Anes Jogunčić
Esma Zlatar, prof. 

Ažurirano 29.06.2019. godine

Imunološki sistem je odbrambeni sistem koji omogućava uredno zdravstveno stanje ljudskog organizma sprečavajući ispoljavanje štetnih efekata mikroorganizama (bakterija, virusa, gljivica i parazita) i njihovih štetnih produkata (toksini), s kojima je organizam u svakodnevnom kontaktu. Imunitet, kao sposobnost organizma da nas zaštiti od mikroorganizama i drugih štetnih tvari (antigena), može biti prirođena (nespecifična) i stečena (adaptivna, specifična).

Prirođeni imunitet, koji je neovisan o kontaktu ljudskog organizma sa mikroorganizmima, od rođenja omogućava dobru i brzu zaštitu od mikroorganizama. Prirođeni imunitet je prva linija odbrane od mikoroganizama, a čine ga: koža, sluznice, monocitno-makrofagni sistem, sistem komplementa i lizozim.

Stečeni (adaptivni) imunitet specifičan je za pojedinačan antigen ili skupinu antigena koji su inicirali imunogenu reakciju, a potrebni su dani, sedmice ili mjeseci da se razvije. Prema načinu stjecanja, adaptivni imunitet može biti aktivni i pasivni. Aktivni imunitet odnosi se na sposobnost organizma da stvara vlastita antitijela i T-limfocite, što se može desiti obolijevanjem od zarazne bolesti (prirodno stečeni imunitet) ili se zaštita organizma omogućava vakcinacijom (umjetni stečeni imunitet). Pasivni adaptivni imunitet stječe se prirodnim putem, tj. prenosom antijela (imunoglobulin G) u trudnoći sa majke na fetus preko placente i preko kolostruma kojim se prenosi IgA, IgG, IGM i imunokompetetne stanice sa majke na novorođenče. Pasivni adaptivni imunitet se može steći i davanjem gotovih antitijela od imunizirane osobe, a primjenjuje se kada imamo visok rizik od infekcije, a dječiji organizam nema dovoljno vremena da razvije imunološki odgovor, npr. primjena kod morbila, tetanusa, bjesnila i drugih indikacija. Zaštita kod pasivnog adaptivnog imuniteta je nekoliko sedmica ili mjeseci, za razliku od aktivnog adativnog imuniteta gdje traje dugogodišnje ili skoro doživotno.

Vakcine su strogo kontrolirani lijekovi biološkog porijekla koji sadrže bakterije ili viruse odnosno njihove dijelove ili toksine, pri čemu im je uništena patološka sposobnost da uzrokuju bolest, a omogućeno im je da potiču odbrambeni imunološki odgovor. Prvi kontakt organizma s odgovarajućim antigenom (prirodna infekcija ili vakcinacija) inicira primarni imunološki odgovor, dok ponovni kontakt s istim antigenom dovodi do sekundarnog imunološkog odgovora, koji brže i intenzivnije uništava antigene postižući dugotrajniju zaštitu na odgovarajuće antigene. Davanjem nekoliko doza iste vakcine/cjepiva (primovakcinacija) odnosno docjepljivanje (revakcinacija) nakon nekoliko mjeseci ili godina omogućava se sekundarni imunološki odgovor ili novi sekundarni imunološki odgovor u smislu podizanja koncentracije zaštitnih antitijela i memorijskih stanica s ciljem postizanja što duže ili trajnije zaštite djece od zarazne bolesti protiv koje se provodi vakcinacija.

Imunitet na određenu zaraznu bolest stiče se prirodnom infekcijom ili vakcinacijom sa značajnom razlikom da osoba koja prima vakcinu ne podliježe bolesti i posljedičnim, po život opasnim komplikacijama. Osim toga, veoma nizak ili zanemarljiv rizik od neželjenih reakcija nakon vakcinacije značajno nadvladava korist vakcinacije naspram rizika od komplikacija koje može uvjetovati prirodna infekcija.

Ako je većina populacije vakcinisana protiv zarazne bolesti („imunitet zajednice“ ili herd immunity) postoji mala vjerovatnost za pojavu bolesti, a ovakvim nadzorom zarazne bolesti na određeni način zaštićeni su i pojedinci koji se iz određenih razloga ne mogu vakcinisati, kao novorođenčad, trudnice i osobe s poremećajem imuniteta.

Literatura

  • Centers for Disease Control and Prevention. Epidemiology and prevention of vaccine-preventable diseases. Principles of vaccination. (2016). Dostupno na: https://www.cdc.gov/vaccines/pubs/pinkbook/prinvac.html ( pristupljeno 10.03.2017.).
  • Richter D. Cijepljenje (aktivna imunizacija). U: Mardešić D, ur. Pedijatrija. Osmo, prerađeno i dopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga; 2016. str. 553-557.
  • World Health Organization. Global on Surveillance of Adverse Events Following Immunization. (2016.). Dostupno na: http://www.who.int/vaccine_safety/publications/Global_Manual_revised_12102015.pdf?ua=1) (pristupljeno 10.03.2017.).

Klasifikacija vakcina

prof. dr. sc. Lutvo Sporišević, spec. pedijatar
dr Anes Jogunčić
Esma Zlatar, prof.

Ažurirano 29.06.2019. godine

Ovisno o antigenu koji se nalazi u njima (dijelovi mikoorganizama, cijeli mrtvi ili oslabljeni mikroorganizmi, njihovi dijelovi i oslabljeni toksini ili tehnologiji proizvodnje) vakcine se klasificiraju na: žive atenuirane (oslabljene) vakcine, inaktivirane (mrtve) vakcine, frakcionirane vakcine, polisaharidne vakcine i rekombinantne vakcine.      

Žive atenuirane (oslabljene) vakcine

Žive atenuirane vakcine sadrže žive, oslabljene bakterije ili viruse, a daju snažan imunološki odgovor sličan pravoj prirodnoj infekciji. Obično nakon prve doze žive atenuirane vakcine daju potentan imunološki odgovor. Žive atenuirane vakcine interferiraju s cirkulirajućim antitijelima, što treba imati u vidu ako se daje ili se davala transfuzija krvnih pripravaka. Treba ih pažljivo čuvati jer su osjetljive. Žive atenuirane vakcine se ne smiju davati osobama oštećenog ili oslabljenog imunološkog sistema. 

U žive oslabljene vakcine spadaju:   

  • vakcina protiv tuberkuloze (BCG vakcina)
  • oralna vakcina protiv dječije paralize (OPV vakcina)
  • vakcina protiv ospica, rubeole i zaušnjaka (MRP vakcina)
  • vakcina protiv vodenih kozica ili pljuskavica (vakcina protiv varicella)
  • vakcina protiv rotavirusa
  • vakcina protiv influence
  • vakcina protiv žute groznice

Inaktivirane (mrtve) vakcine

Inaktivirane (mrtve) vakcine se proizvode iz cijelih ili frakcioniranih bakterija ili virusa koji se inaktiviraju toplinom ili formalinom, a kod podjediničnih vakcina se dalje tretiraju komponente bakterija ili virusa koje će biti sadržane u vakcini. Inaktivirane vakcine daju imunološki odgovor posredovan antitijelima. Nakon datih inaktiviranih vakcina vremenom titar antitijela opada, te se daje veći broj doza da bi dobili očekivanu zaštitu od zarazne bolesti. Inaktivirane vakcine mogu se dati i osobama koje imaju poremećaj imuniteta. 

Inaktivirane vakcine uključuju:

  • Cjelostanične vakcine
    • cjelostanična vakcina protiv velikog kašlja (wP vakcina)
    • inaktivirana vakcina protiv dječije paralize (IPV vakcina)
    • vakcina protiv hepatitisa A
    • vakcina protiv rabiesa (bjesnila)
    • vakcina protiv kolere  
    • neke vakcine protiv influenzae
  • Frakcionirane vakcine
    • Podjedinične vakcine
      • vakcina protiv influence
      • acelularna vakcina protiv velikog kašlja (aP)
    • Toxoidne vakcine
      • vakcina protiv difterije i tetanusa

Polisaharidne vakcine

Polisaharidne vakcine su tip inaktiviranih podjediničnih vakcina koje su sastavljene od dugih lanaca polisaharida, a imunološki odgovor kod čistih polisahardinih vakcina bio je manje efikasan u poređenju sa imunološkim odgovorom koji daju inaktivirane vakcine. Zahvaljujući konjugaciji sa proteinskim molekulama, savremene konjugirane polisaharidne vakcine su znatno efikasnije i daju bolji imunološki odgovor u poređenju s prvobitnim čistim polisaharidnim vakcinama.

Polisahardine vakcine su:

  • vakcina protiv pneumokokne bolesti
  • vakcina protiv meningokokne bolesti
  • vakcina protiv Haemophilus influenzae tip b (Hib vakcina)
  • vakcina protiv Salomellae typhi (vakcina protiv trbušnog tifusa)

Rekombinantne vakcine

Rekombinantne vakcine dobivaju se ekstrakcijom iz mikroorganizama pomoću tehnologije rekombinantne DNA, pri čemu je potrebno ustanoviti koji je antigen najviše imunogeničan.  Obično sadrže više antigena koji najbolje stimuliraju imunološki odgovor. 

Rekombinantne vakcine su: 

  • vakcina protiv hepatitisa B (HBV vakcina)
  • vakcina protiv humanog papiloma virusa (HPV vakcina)

Vakcine mogu biti pojedinačne (monovaletne vakcine),  npr. BCG ili HBV vakcina i kombinirane vakcine, koje sadrže pojedinačne vakcine za različite bolesti (npr. DTaP-IPV-Hib).

Kombinirane vakcine ne opterećuju imunološki sistem djeteta, nemaju veći rizik nuspojava naspram monovalentnih vakcina, a smanjenje broja liječničkih posjeta i broja injekcionih uboda, manja trauma za dijete, bolja procijepljenost, ekonomičniji rad zdravstvene službe, omogućuje da se danas preferiraju kombinirane vakcine u zaštiti djece od zaraznih bolesti.

Većina vakcina daje se intramuskularno u anterolateralni (prednjebočni) dio bedra ili mišić deltoideus nadlaktice ovisno o dobi djeteta, neke vakcine daju se intradermalno (BCG vakcina), subkutano (MRP vakcina) i peroralnim putem (OPV vakcina i vakcina protiv rotavirusa).

Ne preporučuje se rutinsko profilaktičko davanje paracetamola prije ili neposredno nakon davanja vakcine, jer se na taj način smanjuje imunogeni odgovor vakcine. Preporučuje se davanje lokalnih analgetika u obliku kreme ili gela prije vakcinacije na mjestu gdje će biti data vakcina, dojenje, davanje mliječne formule dojenčadi ili davanje nekoliko gutljaja voćnog soka predškolskoj djeci prije ili neposredno nakon vakcinacije kako bi se smanjile neugodne bolne senzacije nakon vakcinacije.

Literatura

  • Centers for Disease Control and Prevention. Principles of Vaccination. Immunology and Vaccine-Preventable Disease. (2018.). Dostupno na: https://www.cdc.gov/vaccines/pubs/pinkbook/prinvac.html (pristupljeno 17.06.2019.).
  • Gagro A. Monovakcine ili kombinirana cjepiva: imunološki aspekti. U: Bralić I, ur. Cijepljenje i cjepiva. Zagreb: Medicinska naklada; 2017. str. 75−84.
  • Richter D. Cijepljenje (aktivna imunizacija). U: Mardešić D, ur. Pedijatrija. Osmo, prerađeno i dopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga; 2016. str. 553−574.
  • WHO. Global on Surveillance of Adverse Events Following Immunization. (2014.). Dostupno na: (http://www.who.int/vaccine_safety/publications/Global_Manual_revised_12102015.pdf?ua=1) (ažurirano mart 2016; pristupljeno 10.3.2017.).

Kontraindikacije za vakcinaciju

prof. dr. sc. Lutvo Sporišević, spec. pedijatar
prim. dr. Sabina Kurtagić, spec. pedijatar
Esma Zlatar, prof.

Ažurirano 29.06.2019. godine

Kontraindikacija je stanje ili okolnost zbog kojih su neki terapijski postupak ili određeni dijagnostički postupak zabranjeni jer mogu ugroziti ili pogoršati zdravstveno stanje pacijenta. Prije vakcinacije liječnik će pregledati dijete koje treba biti vakcinisano, evaluirati relevantnu medicinsku dokumentaciju, kako bi utvrdio da li postoje medicinski opravdane kontraindikacije za vakcinaciju.

Kontraindikacije za vakcinaciju mogu biti opće i posebne. Opće kontraindikacije, koje se odnose na sve vakcine su:

  • akutne bolesti i stanja s visokom temperaturom i
  • srednje teška/teška bolest sa/ili bez temperature
  • preosjetljivost (anafilaksija) na sastojke vakcine
  • teže nuspojave na prethodnu dozu vakcine.

Osim navedenih, za žive atenuirane virusne vakcine (npr. BCG  i MRP) kontraindikacije su i trudnoća kao i stanje oslabljenog imuniteta.

Od najznačajnijih posebnih kontraindikacija navešćemo za vakcinu protiv velikog kašlja (evolutivne bolesti centralnog nervnog sistema – nekontrolisana epilepsija, infantilni spazmi i progresivna encefalopatija) i MRP vakcinu (osim trudnoće i poremećaja imuniteta, evidentna teška alergija na neomicin, sniženje broja trombocita ili trombocitopenija bilo kada u životu ili nakon prethodne doze MRP vakcine i primljeni krvni pripravci, tj. koncentrat eritrocita u posljednjih 5 mjeseci, svježe smrznuta plazma u posljednjih 7 mjeseci ili imunoglobulini u posljednjih 8 -11 mjeseci).

Određena stanja neopravdano i neutemeljeno smatraju se kontraindikacijama za vakcinaciju, iako nisu kontraindikacija za vakcinaciju, tj. djeca se mogu vakcinisati u sljedećim stanjima:

  • autizam
  • diabetes melitus tip 1
  • sindrom iznenadne dojenačke smrtnosti u porodici
  • trudnoća majke ili ukućana
  • ugrožena trudnoća
  • perinatalna infekcija
  • blaga do umjerena lokalna reakcija na prethodnu dozu vakcine
  • blaga bolest bez povišene temperature
  • alergija na penicilin
  • oporavak od zarazne bolesti
  • nedavno primjenjeni antibiotici
  • porodična anamneza konvulzija
  • pozitivan kožni test na jaje
  • atopijski dermatitis
  • niska porođajna masa i nedovoljna tjelesna masa djeteta i
  • nedonešenost (ako se dijete dobro adaptiralo i ima primjeren porast antropometrijskih parametara i neurološki razvoj, treba ga vakcinisati prema hronološkoj dobi i važećem kalendaru vakcinacija).

Djeca s cerebralnom dječijom paralizom, spinom bifidom, prirođenim greškama metabolizma, neprogresivnom encefalopatijom i konvulzijama (ako nisu povezane s progresivnom bolesti mozga) mogu se vakcinisati prema kalendaru vakcinacija. Veoma je bitno vakcinisati djecu s Downovim sindromom, hroničnim plućnim, srčanim i bubrežnim oboljenjima, ako nema apsolutnih ili posebnih kontraindikacija za vakcinaciju.

Literatura

  • Bralić I. Cijepljenje u svakidašnjoj praksi. U: Prevencija bolesti u dječjoj dobi. Medicinskanaklada: Zagreb, 2014; str. 116−151.
  • Centers for Disease Control and Prevention. Epidemiology and prevention of vaccine-preventable diseases. Principles of vaccination. (2016.). Dostupno na: https://www.cdc.gov/vaccines/pubs/pinkbook/prinvac.html ( pristupljeno 10.3.2017.).
  • Richter D. Cijepljenje (aktivna imunizacija). U: Mardešić D, ur. Pedijatrija. Osmo, prerađeno i dopunjeno izdanje. Školska knjiga. Zagreb. 2016. str. 558−559.

Nepoželjne reakcije (nuspojave) na vakcinu

prof. dr. sc. Lutvo Sporišević, spec. pedijatar
dr Anes Jogunčić
Esma Zlatar, prof.

Ažurirano 29.06.2019. godine

Kao i svaki drugi lijek, i vakcina može izazvati nepoželjne reakcije (tablica 1 i 2), koje su uglavnom blage i lokalne reakcije, prolaze nakon nekoliko dana i ne ostavljaju teže posljedice. Teške nuspojave na vakcinu nisu učestale i uglavnom ne ostavljaju posljedice (tablica 2). Reakcije povezane s datom vakcinom uglavnom su rezultat imunogene reakcije, tj. na sastojke vakcine (antigene) organizam inducira imunološki odgovor, kako bi se dijete zaštitilo od zarazne bolesti.

Nepoželjne reakcije, koje se javljaju nakon vakcinacije mogu biti:

  • lokalne reakcije (bolnost, crvenilo, toplota, oteklina i ograničena funkcija)
  • opće reakcije (povišena tjelesna temperatura, umor i malaksalost) i
  • specifične nepoželjne reakcije povezane s primjenom pojedinih vakcina (npr. ponekada se sedmog do dvanaestog dana nakon date MRP vakcine javlja osip nalik osipu kod ospica ili ublažena slika zaušnjaka).

Tokom mlađe životne dobe prisutne su prirođene anomalije i određena patološka stanja koja nisu uzročno povezana s datom vakcinom, ali se klinički mogu ispoljiti nakon date vakcine, te se bez detaljne evaluacije navedeno pogrešno shvati kao nepoželjna reakcija na vakcinu.

Uvidom u relevantne reference potrebno je utvrditi da li postoji uzročna povezanost između odgovarajućih reakcija i date vakcine, koje mogu biti vezane za: produkte vakcine, greške u sprovođenju vakcinacije (npr. nepropisno čuvanje, rukovanje i nepravilno davanje vakcine i prisutan strah odnosno uznemirenost tokom vakcinacije).

Pojava određene reakcije nakon davanja vakcine zahtjeva detaljan pristup, kako bi se detaljnim uvidom u dokumentaciju, kliničkim pregledom i dijagnostičkim pretragama utvrdilo da li su navedene reakcije uzročno povezane s produktom vakcine, greškama tokom davanja vakcine ili uznemirenosti djeteta tokom vakcinacije ili navedene reakcije nemaju uzročnosti s datom vakcinom.

Literatura

  • Centers for Disease Control and Prevention. Epidemiology and prevention of vaccine-preventable diseases. Principles of vaccination. (2016.). Dostupno na: https://www.cdc.gov/vaccines/pubs/pinkbook/prinvac.html (pristupljeno 10.3.2017.).
  • Richter D. Cijepljenje (aktivna imunizacija). U: Mardešić D, ur. Pedijatrija. Osmo, prerađeno i dopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga. 2016. str. 558−559.
  • WHO. Global on Surveillance of Adverse Events Following Immunization. (2016.). Dostupno na: (http://www.who.int/vaccine_safety/publications/Global_Manual_revised_12102015.pdf?ua=1) (pristupljeno 10.03.2017.).

Vakcinama preventabilne zarazne bolesti

prof. dr. sc. Lutvo Sporišević, spec. pedijatar
Esma Zlatar, prof.

Ažurirano 29.06.2019. godine

U drugoj polovini 20. vijeka, zahvaljujući kampanji SZO o sveobuhvatnoj i kontinuiranoj vakcinaciji, došlo je do eradikacije velikih boginja i značajnog smanjenja oboljevanja i umiranja od dječije paralize, difterije, tetanusa i velikog kašlja. Tendenca smanjivanja obolijevanja i umiranja od ospica, zaušnjaka i rubele omogućena je uvođenjem nove trovalentne žive atenuirane MRP vakcine. Početkom 90-tih godina 20. vijeka, pojavljuje se konjugirana vakcina protiv Haemophilus influenzae tipa b, što je znatno smanjilo učestalost obolijevanja i umiranja od upale mozga, upale grkljana i upale pluća.

Neprovođenje programa proširene imunizacije SZO rezultira ponovim pojavljivanjem zaraznih bolesti koje su bile eradicirane ili eliminirane, kao i   učestalijim obolijevanjem od vakcinacijom preventabilnih zaraznih bolesti do epidemijskih razmjera, što može rezultirati ozbiljnim komplikacijama ili smrtnim ishodom.

U nastavku ćemo se osvrnuti na temeljne karakteristike vakcinacijom preventabilnih bolesti.

Tuberkuloza (TBC)

prof. dr. sc. Lutvo Sporišević, spec. pedijatar
prim. dr. Sabina Kurtagić, spec. pedijatar
Esma Zlatar, prof.

Ažurirano 29.06.2019. godine

Tuberkuloza (TBC) je globalan javnozdravstveni problem i ubraja se još uvijek u deset najčešćih uzroka smrti. Prema podacima SZO procjenjuje se da je 2015. bilo ~ 1 000 000 djece oboljele od TBC-a, dok je u navedenom periodu 170 000 djece umrlo zbog TBC-a.

Tuberkuloza je bakterijska infekcija uzrokovana s Mycobacterium tuberculosis, prenosi se kapljičnim putem, a najčešće zahvaća pluća. Približno 1/3 svjetske populacije ima latentnu TBC, što znači da su pojedinci inficirani uzročnikom tuberkuloze, ali nemaju prisutne kliničke simptome. Osobe s latentnom tuberkulozom imaju vjerovatnoću tokom života za obolijevanje od aktivne TBC 5 -10% , te su rezervoar budućih bolesnika. Između ostaloga, dojenčad i mala djeca i osobe s poremećajem imuniteta imaju veći rizik da latentna infekcija postane aktivna TBC.

Mycobaterium tuberculosis može se tokom trudnoće prenijeti s majke na plod (konatalna TBC). Kod konatalne TBC simptomi bolesti se pojavljuju u drugoj ili trećoj sedmici djetetova života, bolest ima visoku smrtnost i nekada je teško dijagnosticirati jer podsjeća na sepsu, sifilis, toksoplazmozu, odnosno bolest uzrokovanu citomegalovirusom. U nadzoru konatalne TBC potrebno je pravovremeno, tokom trudnoće, adekvatno procijeniti zdravstveno stanje majke, odnosno isključiti postojanje TBC-a kod majke.

Bolesnik s TBC-om može mjesecima imati simptome (povišena temperatura, kašalj, gubitak tjelesne mase i noćno znojenje), što odlaže ranu dijagnozu, produžava liječenje i omogućava prenošenje uzročnika bolesti na zdravu osobu. BCG-vakcina ne može eliminirati TBC infekciju, te je potrebno pravovremeno otkriti izvore zaraze i liječiti osobe s latentnom TBC infekcijom.

Prevencija TBC-a temelji se na liječenju latentnih slučajeva TBC-a i BCG vakcinaciji. SZO preporučuje preventivni tretman latentne tuberkuloze kod djece <5 godina, ako žive u domaćinstvu s osobom kod koje je bakteriološki potvrđena TBC pluća.

U  zemljama visoke incidencije TBC-a SZO preporučuje da se BCG-vakcina daje univerzalno, tj. vakcinišu se sva novorođenčad u rodilištu. BCG vakcina (tablica 3) daje se u prvim danima rođenja, odnosno u prvom mogućem kontaktu s zdravstvenom službom do 5. godine djetetova života, ako djeca iz bilo kojih razloga nisu pravovremeno vakcinisana.

BCG vakcina sadrži živi, oslabljeni soj Mycobacterium bovis koji su 1908. godine Calmette i Guérin izolirali iz tuberkuloznog goveda.

BCG vakcina ne štiti od uobičajene plućne forme tuberkuloze, ali SZO preporučuje primjenu BCG vakcine u zemljama visoke incidencije TBC-a, jer ova vakcina značajno smanjuje broj smrtonosnih oblika TBC-a u djece, tj. TBC meningitisa i milijarne TBC.

Nakon BCG vakcinacije na mjestu davanja pojavljuje se bjelkasta papula (mjehurić) hrapave površine poput narančine kore. Obično tri sedmice nakon date BCG vakcine pojavi se svijetloljubičasti čvorić veličine do zrna graška, koji se zagnoji i stvori se ulkus. Prisutna sekrecija može trajati tri do četiri sedmice, nakon toga javlja se zacjeljivanje, a približno nakon tri mjeseca na mjestu date vakcine nastaje krasta, koja otpadne i ostaje doživotno ožiljak veličine cca 3-10 mm. Postojanje ožiljka kontroliše se četiri do šest mjeseci poslije vakcinacije, ali 5 – 10% vakcinisane djece može da nema BCG ožiljak na mjestu date BCG vakcine. Novije preporuke ukazuju da djeci starijoj od 12 mjeseci koja su primila BCG vakcinu, a nemaju ožiljak, nije predviđeno ponovno davanje BCG vakcine jer nema naučno utemeljenih dokaza da bi BCG revakcinacija omogućila dodatnu zaštitu. Programi vakcinacije u Rusiji, Ukrajini, Bugarskoj i nekim drugim državama uključuju BCG revakcinaciju djece i odraslih koji nemaju vidljiv BCG ožiljak, a nakon ponovnog davanja BCG vakcine nije značajno bila povećana učestalost neželjenih reakcija.

Različiti su pristupi da li BCG-iranoj djeci mlađoj od 12 mjeseci bez vidljivog ožiljka treba ponovno dati BCG vakcinu, ali se uglavnom preferira da se djeci mlađoj od 12 mjeseci koja nemaju vidljiv BCG ožiljak ponovno da BCG vakcina. Napredak moderne medicine omogućiće da se donese jedinstvena stručna preporuka u kontekstu ovog razmatranja.

BCG vakcina je jedna od najsigurnijih vakcina, koja ponekad može biti praćena blažim lokalnim reakcijama. Kod 1 – 2% BCG-irane djece nakon nekoliko sedmica do pet mjeseci može se javiti intenzivna reakcija pazušnog limfnog čvora (BCG-itis), što u najvećem broju slučajeva spontano prolazi za nekoliko sedmica, a ponekada je potrebna hirurška intervencija radi potrebne drenaže.

Kao što je između ostaloga ranije napomenuto, BCG vakcina se ne daje tokom trudnoće, osobama koji imaju poremećaj imuniteta, primaju visoke doze kortikosteroida i citostatika, te ako je majka HIV pozitivna. BCG vakcina ne izaziva učestale ozbiljne nuspojave (tablica 1 i 2), a u <1:1000 vakcinisanih mogu se javiti opsežne lokalne ulcerozne promjene na mjestu date vakcine uz regionalni limfadenitis.

Cilj strategije SZO je da se u periodu 2015 – 2035. globalno smanji i smrtnost od TBC-a za 95% i pojava novih slučajeva za 90%.

Literatura

  • Bralić I, Pivalica K. Cijepljenje, korektiv racionalne dijagnostike i liječenja. U: Bralić I., ur. Racionalna dijagnostika i liječenje u pedijatriji. Zagreb: Medicinska naklada; 2019. str. 150- 163.
  • Centers for Disease Control and Prevention. Tuberculosis (TB). Basic TB Facts. ( 2016.). Dostupno na: https://www.cdc.gov/tb/topic/basics/default.htm (pristupljeno 14.3.2017.).
  • Richter D. Cijepljenje (aktivna imunizacija). U: Mardešić D,ur. Pedijatrija. Osmo, prerađeno i dopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga; 2016. str. 560-562.
  • Tešović G. Infekcijske bolesti. U: Mardešić D, ur. Pedijatrija. Osmo, prerađeno i dopunujeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga; 2016. str. 469-471.
  • WHO. Tuberculosis. Fact sheet. ( 2016.). Dostupno na: http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs104/en/ (pristupljeno 14.3.2017.).
  • WHO. Tuberculosis (TB). Childhood TB.(2017.). Dostupno na: http://www.who.int/tb/areas-of-work/children/en/ (pristupljeno 14.3.2017 ).
  • WHO. Weekly epidemiological record. BCG Vaccine. (200.4). Dostupno na: http://www.who.int/wer/2004/en/wer7904.pdf?ua=1 (pristupljeno 14.3.2017.).

Hepatitis B

prof. dr. sc. Lutvo Sporišević, spec. pedijatar
prim.dr.med.mr.ph.sci. Adnan Bajraktarević, spec. pedijatar
Esma Zlatar, prof.

Ažurirano 29.06.2019. godine

Hepatitis B je zarazna bolest jetre uzrokovana virusom hepatitisa B (HBV). Značajan je globalni javnozdravstveni problem jer hronična infekcija može dovesti do ciroze jetre, karcinoma jetre i smrtnog ishoda. Infekcija virusnim hepatitisom ima pandemijske razmjere, odgovorna je za 1 400 000 smrti godišnje, a 47 % smrtnih ishoda povezano je s akutnom infekcijom hepatitis B virusom te cirozom jetre i karcinomom jetre.

Niska procijepljenost HBV vakcinom u dojenačkoj dobi rezultira razvojem hroničnog hepatitisa i može dovesti do ciroze jetre i karcinoma jetre u odrasloj dobi. Zahvaljujući HBV vakcinaciji, mortalitet od hroničnog hepatitsa i ciroze jetre smanjen je za cca 90 %.

Bolest se prenosi putem krvi ili tjelesne tekućine koja sadrži malu količinu krvi od inficirane osobe. Dojenčad i djeca mogu dobiti hepatitis B na rođenju od inficirane majke, ujedom inficirane osobe, dodirom posjekotina ili rana inficirane osobe, razmjenom četkice za zube i drugih ličnih predmeta od inficirane osobe ili putem hrane koju žvaće inficirana osoba.

Vjerovatnoća da će infekcija s virusom hepatitisa B postati hronična zavisi u kojoj dobi je osoba postala inficirana s uzročnikom bolesti. Kod 80 – 90 % inficirane dojenčadi razvije se hronični hepatitis B, a kod 30 – 50 % djece inficirane prije 6. godine razvije se hronični hepatitis B. Ciroza jetre ili karcinom jetre javiće se kod 20 – 30 % odraslih koji imaju hroničnu infekciju s virusom hepatitisa B.

Kod dojenčadi i manje djece uglavnom nisu prisutni simptomi HBV infekcije, dok se kod veće djece i odraslih javlja povišena temepratura, slabiji apetit, zamaranje, povraćanje, proljev, žuta diskoloracija kože i vidljivih sluznica i tamnija mokraća.

Temeljni pristup u prevenciji hepatitisa B je primjena HBV vakcine. SZO preporučuje da sva djeca trebaju primiti HBV vakcinu (tablica 3) što prije je moguće nakon rođenja, po mogućnosti unutar 12 – 24 sata po rođenju, intramuskularno u prednjebočni dio bedra.

Kontraindikacije za HBV vakcinu su u sklopu općih kontraindikacija za ostale vakcine. Kod najvećeg broja djece ne javljaju se nepoželjne reakcije nakon vakcinacije, a ako se jave, uglavnom su blage prolazne lokalne reakcije na mjestu davanja vakcine.

HBV vakcina je 95 % efikasna u prevenciji infekcije i razvoju ciroze i karcinoma jetre.

Globalna zdravstvena strategije SZO o virusnim hepatitisima (2016 – 2021) temelji se na nadzoru i kontroli infekcije s HBV-om, tj. uz uobičajene preventivne aktivnosti širenja infekcije virusnog hepatitisa preporučuje se da se:

  • novi broj slučajeva hepatitisa B smanji za 30 % – 2015. odnosno za 90 % – 2030;
  • smanjenje smrtnosti povezano za infekcijom virusnim hepatitisom B za 10 % odnosno za 65 % – 2015. i 2030;
  • potpuni vakcinalni obuhvat dojenčadi (trebaju primiti 3 doze) HBV vakcinom da se povećava za 90% i
  • da se poveća što ranije davanje prve doze HBV vakcine za 50 % odnosno za 90 % – 2015. i 2030.

Literatura

  • Bralić I, Pivalica K. Cijepljenje, korektiv racionalne dijagnostike i liječenja. U: Bralić I., ur. Racionalna dijagnostika i liječenje u pedijatriji. Zagreb: Medicinska naklada; 2019. str. 150-163.
  • Centers for Disease Control and Prevention. Viral Hepatitis-Hepatitis B information. (2015). Dostupno na: https://www.cdc.gov/hepatitis/hbv/index.htm. )pristupljeno 15.3.2017.).
  • Richter D. Cijepljenje (aktivna imunizacija). U: Mardešić D, ur. Pedijatrija. Osmo, prerađeno i dopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga; 2016. str. 562.
  • World Health Organization. Hepatitis.Fact sheet. (2016.). Dostupno na: http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs204/en/ (pristupljeno 15.3.2017.).
  • World Health Organization. Weekly epidemiological record. Hepatitis B vaccine. (2009.). Dostupno na: http://www.who.int/wer/2009/wer8440.pdf?ua=1 (pristupljeno 15.3.2017.).
  • World Health Organization. Global health sector strategy on viral hepatitis 2016-2021. (2016.). Dostupno na: http://www.who.int/hepatitis/strategy2016-2021/ghss-hep/en/, (pristupljeno 15.3.2017.).

Dječija paraliza (poliomijelitis)

prof. dr. sc. Lutvo Sporišević, spec. pedijatar
prim.dr.med.mr.ph.sci. Adnan Bajraktarević, spec. pedijatar
Esma Zlatar, prof.

Ažurirano 29.06.2019. godine

Dječija paraliza je jako zarazna bolest koju uzrokuje poliovirus. Zahvaljujući strategiji SZO globalne i univerzalne vakcinacije, dječija paraliza faktički je eradicirana, tj. od 1998. godine za 99 % smanjena je pojava novih slučajeva dječije paralize u svijetu. Afganistan, Nigerija i Pakistan su endemska žarišta dječije paralize, koja mogu dovesti do širenja bolesti diljem svijeta, jer ako i samo jedno dijete ima dječiju paralizu, djeca u drugim državama imaju rizik infekcije s poliovirusom.

Cilj je vakcinacijom postići 100 % eradikaciju dječije paralize diljem svijeta.

Uzročnik dječije paralize širi se s inficirane osobe na zdravu osobu kapljičnim putem, a putevi prenošenja su i putem inficiranih ruku, kao i konzumiranjem kontaminirane hrane i vode za piće.

Dječija paraliza uglavnom se javlja do pete godine djetetova života. U najvećem broju slučajeva bolest je bez simptoma, kod određenog broja djece u kliničkoj slici uglavnom dominiraju simptomi nalik prehladi, praćeni povraćanjem, ukočenim vratom  i bolovima u nogama. Približno 1/200 osoba inficiranih s poliovirusom razvija doživotne nepovratne paralize izraženije u nogama, a 5 – 10 % paraliziranih osoba umire zbog paralize disajnih mišića.

Dječija paraliza se ne može izliječiti, tj. samo se može spriječiti davanjem vakcine više puta prema Kalendaru imunizacija (tablica3).

Postoje dvije vrste vakcina za zaštitu protiv dječije paralize: vakcina koja sadrži žive oslabljene uzročnike bolesti (OPV), a daje se na usta putem kapi i vakcina koja sadrži mrtve, inaktivirane uzročnike bolesti (IPV), a daje se intramuskularnom injekcijom, u mišić natkoljenice ili nadlaktice ovisno o dobi djeteta.

Zbog eradikacije poliomijelitisa tipa 2 i rijetkih pojava postavakcinalnog paralitičkog poliomijelitisa, danas se vakcinacija protiv dječije paralize provodi IPV vakcinom, a napušta se davanje OPV vakcine.

Vakcina protiv dječije paralize obično se kombinira, tj. može se dati s drugim vakcinama koje se primaju u toj dobi (vakcina protiv difterije-tetanusa-velikog kašlja, hemofilus influenze tip b i hepatitis B).

OPV vakcina se ne daje djeci koja su imala alergijsku reakciju na prethodnu dozu vakcine ili imaju poremećaj imuniteta. IPV vakcina se ne daje djeci koja su imala alergijsku reakciju na prethodnu dozu vakcine ili su alergična na neomicin ili polimiksin B.

Uglavnom se mogu se javiti blage, prolazne reakcije na mjestu davanja IPV vakcine. Od rijetkih ozbiljnih komplikacija nakon davanja OPV vakcine rijetka je učestalost spontanog vakcinalnog paralitičkog poliomijelitisa (tablica 2). Ako se nakon datog OPV-a u periodu od 30 dana aplicira bilo koja intramuskularna injekcija, može se javiti provokacijski vakcinalni poliomijelitis, te se ne preporučuje tokom 30 dana od datog OPV-a dati intramuskularnu injekciju, a potrebno je izbjegavati i traumu mišića.

Potpunom i redovnom vakcinacijom protiv dječije paralize omogućava se potpuna eradikacija dječije paralize, tj. potpuno odsustvo dječije paralize u cijelom svijetu, sprečava se nastanak paralize mišića i smrti koje mogu biti uvjetovane dječijom paralizom.

Literatura

  • Bralić I, Pivalica K. Cijepljenje, korektiv racionalne dijagnostike i liječenja.  U: Bralić I., ur. Racionalna dijagnostika i liječenje u pedijatriji. Zagreb: Medicinska naklada; 2019.  str. 150-163.
  • Centers for Disease Control and Prevention. What is Polio? (2014.). Dostupno na: https://www.cdc.gov/polio/about/index.htm. (pristupljeno 16.3.2017.).
  • Richter D. Cijepljenje (aktivna imunizacija). U: Mardešić D,ur. Pedijatrija. Osmo, prerađeno i dopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga; 2016. str. 565.
  • World Health Organization. Poliomyelitis. Fact sheet. (2016.). Dostupno na: http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs114/en/ (pristupljeno 16.3.2017.).
  • World Health Organization. Weekly epidemiological record. Polio vaccines position paper. Polio vaccines: WHO position paper. (2016.). Dostupno na: http://www.who.int/wer/2016/wer9112.pdf?ua=1 (pristupljeno 16.3.2017.).

Difterija ili gušobolja (diphteria)

prof. dr. sc. Lutvo Sporišević, spec. pedijatar
prim.dr. Sabina Kurtagić, spec. pedijatar
Esma Zlatar, prof.

Ažurirano 29.06.2019. godine

Difterija je teška akutna, po život opasna zarazna bolest, koju uzrokuje Corynebacterium diphteriae. Difterija je još uvijek značajan zdravstveni problem dječije dobi u državama gdje se u potpunosti ne provodi strategija SZO – program proširene imunizacije. Neprakticiranje strategije SZO o univerzalnoj vakcinaciji dovela je 1990. godine do epidemije difterije u bivšim državama Sovjetskog saveza. Iako je difterija u fazi eliminacije, tokom 2016. u EU-u registrirano je 47 slučajeva difterije, a 2016. godine 23 djece <15 godina oboljelo je od difterije.  

Bolest se prenosi s oboljelog na zdravo dijete uglavnom kašljem, a može se prenijeti i direktnim i indirektnim kontaktom. Egzotoksin Corynebacterium diphteriae uzrokuje stvaranje debelih sivkastožućkastih naslaga (pseudomembrana) u nosu, ždrijelu, krajnicima i grkljanu, što uvjetuje povišenu temperaturu, slabost, grlobolju, promuklost, otežano disanje i povećane limfne žlijezde na vratu. Izraženije dejstvo egzotoksina karakteriše se komplikacijama: miokarditis (upala srčanog mišića), perikarditis (upala srčane ovojnice), aritmije (poremećaj srčanog ritma), srčana insuficijencija, respiratorna insuficijencija (zatajenje disanja), neuritis, paraliza, koma i smrtni ishod.

Usprkos ranoj dijagnozi i pravovremenom liječenju, 5 – 10 % oboljele djece do pete godine i odraslih starijih od 40 godina umire od difterije.

Najbolji i najefikasniji način sprečavanja oboljevanja od difterije i sprečavanja njenih ozbiljnih komplikacija je univerzalna vakcinacija, tj. vakcinacija cjelokupne populacije prema strategiji SZO.

Dojenčad i predškolska djeca (tablica 3) vakcinišu se kombiniranim vakcinama, daju se intramuskularno u natkoljenicu ili nadlakticu ovisno o dobi djeteta, koje sadržavaju više doze (D) anatoksina Corynebacterium diphtheriae zajedno s IPV i Hib vakcinom. Djeca starija od sedam godina i odrasli dobivaju nižu dozu (d) anatoksina Corynebacterium diphtheriae (dT). Preporučuje se revakcinacija zdravstvenih profesionalaca.

Kontraindikacije za vakcinaciju protiv difterije odnose se na uobičajene opće kontraindikacije za sve vakcine, a nuspojave za ovu komponentu uglavnom se odnose na lokalne reakcije, koje spontano prolaze za dva do tri dana.

Vakcina protiv difterije onemogućava lokalna i sistemska štetna djelovanja egzotoksina, ali ne sprečava naseljavanje uzročnika bolesti na gornjim dišnim putevima. Prestanak vakcinacije ili neadekvatan vakcinalni status može dovesti do ponovne pojave potencijalno smrtnosne difterije.

Literatura

  • Bralić I, Pivalica K. Cijepljenje, korektiv racionalne dijagnostike i liječenja.  U: Bralić I., ur. Racionalna dijagnostika i liječenje u pedijatriji. Zagreb: Medicinska naklada; 2019., str. 150-163.
  • Centers for Disease Control and Prevention. About Diphteria. (2016.). Dostupno na: https://www.cdc.gov/diphtheria/about/index.html. (pristupljeno 18.3.2017.)
  • Richter D. Cijepljenje (aktivna imunizacija). U: Mardešić D,ur. Pedijatrija. Osmo, prerađeno i dopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga; 2016. str. 562-563. 
  • World Health Organization . Diphteria. (2015.). Dostupno na: http://www.who.int/immunization/diseases/diphtheria/en/ (pristupljeno 18.3.2017.).
  • WHO. Weekly epidemiological record. Diphteria. WHO position paper.(2006.). Dostupno na: http://www.who.int/wer/2006/wer8103.pdf?ua=1. (pristupljeno 18.3.2017.).

Tetanus

prof. dr. sc. Lutvo Sporišević, spec. pedijatar
prim.dr.med.mr.ph.sci. Adnan Bajraktarević, spec. pedijatar
Esma Zlatar, prof.

Ažurirano 29.05.2019. godine

Tetanus je ozbiljna infektivna bolest uzrokovana bakterijom Clostridium tetani. Kada spore Clostridium tetani, prisutne u zemljištu, životinjskom izmetu i slini, dospiju u ubodne rane, razderotine, posjekotine, nekrotična tkiva i kraš povrede, prelaze u sporogenu formu bakterija u ljudskom organizmu uzrokujući kliničku simptomatologiju.

Pri tome se stvara toksin tetanospazmin koji blokira neurotransmitere u centralnom nervnom sistemu i uzrokuje spazam i rigidnost. Osim navedenoga, do tetanusa može doći ujedom životinja, nepridržavanjem higijenskog standarda tokom izvođenja hirurških i stomatoloških intervencija. Neprimjeren majčin vakcinalni status i izvođenje ginekološko-akušerskih procedura u nehigijenskim uvjetima ili s nesterilnim instrumentima, kao i presijecanje pupčane vrpce nesterilnim instrumentima može rezultirati tetanusom.

Tetanus se karakterizira povišenom temperaturom, znojenjem, glavoboljom, ukočenošću vilice i bolnom ukočenošću čitavog tijela, mišićnim spazmima, konvulzijama i otežanim gutanjem. Komplikacije tetanusa su: prijelomi kostiju, otežano disanje i smrtni ishod.

Vakcinacija protiv tetanusa obavlja se prema kalendaru imunizacija (tablica 3), a može se provoditi monovalentnom ili kombiniranim vakcinama, tj. u dječijoj dobi daje se kombinirana vakcina (DTPa – IPV – Hib), intramuskularno u mišić natkoljenice ili nadlaktice ovisno o dobi djeteta. Kontraindikacije za cijepljenje su vezane za opće kontraindikacije, kao kod ostalih vakcina. Nuspojave (tablica 1) se uglavnom odnose na lokalne reakcije, koje spontano prolaze za dva do tri dana. Rijetko se javlja neuritis brahijalnog plexusa u periodu 0 – 60 dana od vakcinacije, 0,69 slučajeva/10 000 000 doza. Iako se spominje uzročna povezanost anatoksina tetanusa i Guillain-Barréovog sindroma, populacijske studije nisu navedeno dokazale.

Sve dobne skupine mogu dobiti tetanus, ali je bolest posebno učestala i fatalna u novorođenačkom periodu, koji je posebno fatalan ako se porod obavlja u kućnim uvjetima bez primjerenog higijenskog standarda. Vakcinacija protiv tetanusa pruža samo individualnu zaštitu, te se dugotrajnija zaštita od tetanusa prema SZO obezbjeđuje na taj način da pojedinac tokom života primi VI doza tetanusnog anatoksina, tj. tri primovakcinacije i tri održavajuće (booster) doze, a neke smjernice preporučuju davanje održavajućih doza svakih 10 godina.

U cilju sprečavanja tetanusa nakon povrede, bitna je postekspozicijska profilaksa čija je primjena ovisna da li je prisutan rizik tetanogene rane, te kakav je imunizacijski status pojedinca:

  • ako dijete nije kompletno vakcinisano daju se 3 doze tetanusnoga anatoksina (monovalentna ili kombinirana vakcina) po shemi 0-1-12 mjeseci;
  • ako je od prethodne doze vakcine proteklo više od 10 godina daje se 1 doza tetanusnoga anatoksina;
  • ako je rana visokorizična, treba dati jednu održavajuću dozu iako je dijete vakcinisano prije 5 – 10 godina i
  • ako je nepoznat vakcinalni status, a potrebna je antitetanusna zaštita, mora se započeti postekspozicijska profilaksa s davanjem 3 doze anatoksina tetanusa uz davanje tetanusnoga imunoglobulina (250-500 ij i.m.).

U sklopu strategije eliminacije majčina i novorođenačkoga tetanusa (<1  slučaja/1000 rođene djece), SZO osim poroda uz stručnu pomoć i održavanje kautela asepse i presijecanja pupčane vrpce sterilnim instrumentima, preporučuje primjeran vakcinalni status žena u generativnom periodu, tj:

  • ako trudnica nije nikada vakcinisana protiv tetanusa ili ima nekompletan vakcinalni status, prema kalendaru imunizacija treba primiti 5 doza dT (na početku trudnoće – nakon jednog  mjeseca – nakon šest  mjeseci – nakon jedne godine ili tokom sljedeće trudnoće);
  • ako je trudnica tokom djetinjstva primila tri  doze vakcine protiv tetanusa, treba primiti tri doze dT-a (na početku trudnoće – nakon mjesec dana – nakon jedne godine) i
  • ako je trudnica ukupno  primila četiri  doze vakcine protiv tetanusa treba primiti  dvije  doze dT-a (na početku trudnoće i jednu  godinu nakon prve doze).

Literatura

  • Bralić I, Pivalica K. Cijepljenje, korektiv racionalne dijagnostike i liječenja.  U: Bralić I., ur. Racionalna dijagnostika i liječenje u pedijatriji. Zagreb: Medicinska naklada; 2019.  str. 150-163.
  • Centers for Disease Control and Prevention . Tetanus. (2017.). Dostupno na: https://www.cdc.gov/tetanus/ (pristupljeno 18.3.2017.).
  • Richter D. Cijepljenje (aktivna imunizacija). U: Mardešić D,ur. Pedijatrija. Osmo, prerađeno i dopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga; 2016. str. 563.
  • World Health Organization. Tetanus. (2017.). Dostupno: http://www.who.int/immunization/diseases/tetanus/en/ (pristupljeno 18.3.2017.).
  • World Health Organization. Maternal and neonatal tetanus elimination (MNTE). The inititative and challenges. (2017.). Dostupno na: http://www.who.int/immunization/diseases/MNTE_initiative/en/ (pristupljeno 18.3.2017.).