Javna Ustanova Dom Zdravlja Kantona Sarajevo

Javna Ustanova

Dom Zdravlja Kantona Sarajevo

Day: September 7, 2018

Povratak u školu – spriječite nasilništvo među djecom

Za neku djecu, početak školske godine podrazumijeva i početak maltretiranja od strane druge djece.

Bez obzira na velike napore da se ovaj problem riješi, maltretiranje (bullying) je stalan problem u školama, ističe Donna Henderson, profesor savjetovanja na univerzitetu Wake Forest University u Winston-Salemu, SAD.

“Cilj je stvoriti sredinu za djecu u kojoj neće biti nasilništva. To je teško jer živimo u svijetu koji prihvata nasilje, zastrašivanje i moć kao sredstvo u životu,” naglasila je Henderson u izjavi za štampu.

Henderson je ponudila savjete roditeljima koji im mogu pomoći da spriječe da njihova djeca postanu siledžije ili žrtve siledžija:

  • Raspitajte se kod školskih službenika i učitelja šta su preduzeli da spriječe nasilništvo, te naglasite njihovu odgovornost.
  • Posmatrajte djecu da biste uočili eventualne znakove upozorenja na samom početku školske godine, poput promjena u ponašanju ili jelu.
  • Kada vidite nasilničko ponašanje nazovite ga takvim i recite svojoj djeci da je takvo ponašanje neprihvatljivo.
  • Razgovarajte o nasilničkom ponašanju sa svojoj djecom. Koristite primjere iz stvarnog života, priče iz vijesti, TV programe i filmove kao priliku da razgovarate o ovoj temi.
  • Redovno upitajte svoju djecu o nasilništvu u školi i odmah se pozabavite bilo kakvim problemom.
  • Ako je vaše dijete žrtva nasilništva druge djece, možete mu/joj pomoći i samim tim što ćete pokazati da ih razumijete i da dijelite njihovu muku.
  • Porazgovarajte sa djecom i utvrdite moguće odgovore na nasilničko ponašanje, poput udaljavanja sa lica mjesta, nepokazivanja emocija, boravak u grupama da bi se izbjeglo izdvajanje, kao i suprotstavljanje nasilniku.
  • Izvršite procjenu svog vlastitog ponašanja. Ako koristite zastrašivanje u komunikaciji sa drugima, možda upravo dajete negativan primjer vašem djetetu. Ili ako vas maltretiraju druge odrasle osobe i vi ne radite ništa da to zaustavite, vaše dijete će vjerovati da je to način na koji se i sami trebaju postaviti prema nasilnicima.

IZVOR: Wake Forest University i HealthDay, avgust 2011., www.healthday.com

Nasilničko ponašanje među djecom (bullying) – Šta roditelji mogu uraditi?

Maltretiranje (bullying) je ponašanje kojim osoba namjerno i kontinuirano nanosi bol drugoj osobi. Bol može biti fizička ili emocionalna. Maltretiranje uključuje udaranje, guranje, nazivanje pogrdnim imenima, isključivanje iz zajedničkih aktivnosti i zadirkivanje. Ako se neko osjeća uplašeno ili uvrijeđeno kada je u društvu određene osobe, moguće je da je to posljedica maltretiranja. Maltretiranje je vrsta agresije koja može preći u nasilje. Djeca koja su žrtve maltretiranja trebaju pomoć odraslih osoba da intervenišu i pruže im podršku.

Roditelji trebaju obratiti pažnju na sljedeće zabrinjavajuće znakove da bi utvrdili da li je njihovo dijete možda žrtva nasilničkog ponašanja: 

Dijete:

  • je često povrijeđeno i u modricama
  • je preplašeno i ima noćne more
  • gubi svoje stvari ili se one često kvare
  • se povlači u sebe
  • ne želi ići u školu
  • nema prijatelje i ne pozivaju ga na zabave
  • je često bolesno
  • se ponaša agresivno

Roditelji mogu pomoći djetetu da izađe nakraj sa maltretiranjem na sljedeće načine:

  • pitajući dijete šta nije u redu
  • podsjećajući dijete da je njegovo pravo da se osjeća sigurnim
  • podučavajući dijete da prepozna nasilničko ponašanje
  • učeći dijete da je u redu reći odraslima o slučajevima maltretiranja
  • podučavajući dijete kako da se zauzme za sebe (tj. podučiti ga da pogleda nasilnika u oči i kaže mu “prestani me maltretirati”)
  • podučavajući djecu da se ne smiju djeci koju drugi maltretiraju, da ne učestvuju u maltretiranju, da ne pružaju puno pažnje djetetu koje maltretira druge i da ne isključuju nikoga iz zajedničkih igara
  • obraćajući se upravi škole i zahtijevajući djelovanje po pitanju nasilničkog ponašanja
  • traženjem pomoći stručnjaka radi unapređivanja djetetovih vještina komunikacije i rada u školi. Dijete koje je žrtva maltretiranja na većem je riziku da će ponovo biti maltretirano (čak i kada se riješi problem prvog slučaja maltretiranja).

U slučaju da njihovo dijete maltretira druge, roditelji trebaju:

  • bolje nadzirati dijete kada se igra sa drugom djecom
  • objasniti djetetu šta je maltretiranje i zašto je ono neprihvatljivo
  • pokušati navesti dijete da razumije kako se osjeća osoba koju drugi maltretiraju
  • upitati dijete kako bi se ono osjećalo da ga neko maltretira
  • razgovarati s djetetom o tome šta bi ga navelo da prestane maltretirati drugu djecu
  • pokazati djeci kako da se uključuju u igru sa drugima na prijateljski način
  • odrediti jasna pravila i posljedice, te biti konzistentan u rješavanju problema lošeg ponašanja
  • pohvaliti djecu kada pokazuju saradnju u igri
  • razmotriti mogućnost uključivanja djeteta u grupni program u kojem bi dijete naučilo kako da kontroliše svoje ponašanje

Izvor: Australijsko psihološko društvo (Australian Psychological Society)

Majke odgajaju djecu na način na koji su i same bile odgajane

Majke koje su same trpjele batine u djetinjstvu ili su imale druga nasilna iskustva češće i same udaraju svoju djecu u odnosu na majke koje nisu imale takva negativna iskustva u djetinjstvu, pokazala je nova studija.

U grupi od 1265 većinom crnačkih, samohranih i siromašnih majki djece do 11 mjeseci starosti, dr. Esther K. Chung i kolege koji su dio zdravstvenog programa za djecu Jefferson Pediatrics/duPont u Filadelfiji, SAD, otkrili su da 19% majki smatra tjelesnu kaznu vidom discipline, a 14% je izjavilo da udaraju svoju djecu.

“Veoma smo iznenađeni, u stvari, što smo otkrili tako veliku učestalost tjelesnog kažnjavanja djece, jer, u prosjeku, djeca su bila samo devet mjeseci stara i uvidjeti da tako mala djeca bivaju udarana je uznemirujuće”, izjavila je dr. Chung.

Međutim, tračak nade leži u tome da nisu sve majke koje su roditelji tukli u konačnici i same počele udarati svoju djecu.

Ljekari su zabrinuti jer smatraju da roditelji nisu svjesni štete koja može proizići iz udaranja djeteta, poput većeg rizika od problematičnog ponašanja, niskog stepena samopouzdanja, depresije, zloupotrebe droga i fizičkog zlostavljanja vlastite djece.

Dr. Chung savjetuje zdravstvene radnike da upitaju trudnice i nove roditelje o vlastitim iskustvima u djetinjstvu, te da ih posavjetuju kada su u pitanju vidovi discipliniranja djece.

IZVOR: Pediatrics, avgust 2009., http://pediatrics.aappublications.org/

Kako pomagati djeci oko domaće zadaće

Prosječni roditelj provodi više od dva sata sedmično pomažući djetetu oko domaće zadaće. Međutim, roditelji sa iskustvom znaju kako da umanje taj teret.

Istraživanja naučnika sa Instituta za obrazovanje pri univerzitetu University of London pokazalo je da je domaća zadaća čest uzrok napetosti i svađa u porodici. U tekstu koji slijedi, tri roditelja nude savjete koji su se za njih pokazali korisnim.

Ugasite TV
“Najbolja stvar koju sam ikada uradila jeste ta što sam zabranila gledanje televizije i igranje kompjutera od ponedjeljka do četvrtka,” tvrdi Patricia, 39, majka dva dječaka uzrasta između 8 i 12 godina. “Prije nego što sam to uradila, mlađi sin se uvijek izvlačio da gleda crtane filmove. Sada kada ta mogućnost ne postoji, mnogo je lakše uraditi zadaću. Zanimljivo je i da učiteljica smatra da je to najbolji stav. Ona često primijeti veliko poboljšanje u sveukupnom raspoloženju i radu kod djece koja imaju ovu djelomičnu zabranu.”

Nemojte previše pomagati djetetu oko zadaće
“Djecu ne ocjenjuju na osnovu onoga što vi možete uraditi,” kaže Linda, 39, majka 8-godišnjih blizanki. „Poznajem ljude koji bukvalno urade cijelu domaću zadaću svojoj djeci, ali koja je svrha toga? Nije u pitanju takmičenje.” Dr. Susan Hallam sa Instituta za obrazovanje također savjetuje roditelje da ponude moralnu podršku, ali da pomožu samo kada dijete to specifično zatraži.

Nemojte čekati da dijete postane preumorno
“Zlatno pravilo za sedmogodišnjake jeste da zadaću urade čim se vrate iz škole, prije vremena za čaj (prim.prev. 17 h),” smatra Michael koji ima sedmogodišnju kćerku. “Nakon tog perioda, sposobnost zadržavanja pažnje opada dosta brzo, osim, eventualno, za veb-stranice o barbikama.”

Patricia se slaže. “Nekoj djeci je potrebno malo odmora odmah nakon škole, ali ako zadaću isuviše odgodite, djeca će biti preumorna da se koncentrišu.”

Koristite sat sa alarmom
“Ako je vaše dijete jedno od onih što uporno otežu dok rade zadaću, šilje sve svoje olovke, ustaju i ponovno sjedaju, te čitaju iznova sve svoje ranije domaće zadatke, ponekad može pomoći da postavite sat sa alarmom,” savjetuje Patricia. ”Ako škola savjetuje 20 minuta domaće zadaće svakodnevno, onda podesite da se alarm na satu javi nakon 20 minuta i recite djetetu da je to granica. Ponekad se ovaj metod može negativno odraziti na dijete, uzrokujući paniku, stoga posmatrajte kako vaše dijete reaguje.”

Pokažite djetetu da ste na njegovog strani
“Ponekad, ako se dijete uporno žali na zadaću, pomaže da roditelj pokaže da suosjeća s njim,” smatra Patricia. “Iskreno razumijem zašto im se ne radi zadaća i primijetila sam da pomaže kada su svjesni da sam na njihovoj strani. Ali u isto vrijeme osjećam da trebam instistirati da redovno rade svoju domaću zadaću i stoga se sve svodi na pravilno balansiranje.”

IZVOR: NHS Choices, 13. juli 2010., http://www.nhs.uk/Livewell/childhealth6-15/Pages/Homeworkadvice.aspx

Igrači nasilnih video igrica otupljuju na stvarno nasilje

Najnovije istraživanje ukazuje na to da igranje nasilnih video igrica, čak samo 20 minuta, desenzibilira ljude kada je u pitanju stvarno nasilje.

“Otkrili smo da su učesnici koji su igrali nasilne video igrice nakon 20 minuta imali slabije fiziološke reakcije na prikaze stvarnih slučajeva nasilja,” rekao je Nicholas Carnagey, koji je sproveo istraživanje kao profesor psihologije na Iowa State univerzitetu u Ames-u.

On je pojasnio da slabija fiziološka reakcija znači da se osoba manje emocionalno uznemiri kada gleda stvarnu brutalnost.

Studija je uključivala 257 studenata (124 muškaraca i 133 žene) koji su bili testirani prije i nakon igranja nasilnih i nenasilnih igrica tokom 20 minuta. Nasilne igrice su uključivale CarmageddonDuke NukemMortal Kombat i Future Cop. Nenasilne igrice su uključivale Glider Pro3D Pinball3D Munch Man i Tetra Madness.

Svi učesnici su imali slične otkucaje srca i druge znakove uzbuđenja prije izloženosti snimcima nasilja u stvarnom životu, koji su uključivali snimke pucnjave, zatvorskih sukoba i policijskih konfrontacija.

“Jedini momenat kada smo vidjeli fiziološke različitosti (među učesnicima) bio je kada su gledali prizore stvarnog nasilja,” rekao je Carnagey.

Osobe koje su prije toga 20 minuta igrale nasilne igrice imale su slabiji galvanički odgovor na koži (slabije znojenje) i sporije otkucaje srca dok su gledale stvarne scene nasilja.

Rezultati predstavljaju upozorenje za roditelje.

Mnogi roditelji vjeruju da nasilne igrice neće uticati na ponašanje njihove djece, ali postoji mogućnost da oni i neće iz prve ruku svjedočiti agresivnije ponašanje svoga djeteta. Negativni uticaj izloženost video igricama obično se reflektuje u svakodnevnoj dječijoj igri, rekao je Christakis. “Učestalost nasilja se uzajamno podržava na negativan način”, on je upozorio, zbog toga “što osnažuje koncept nasilja u njihovim vlastitim životima.”

Mnogi sadržaji na medijima koje djeca gledaju prepuni su nasilja, dodao je Carnagey. U dječijim filmovima i igricama, nasilje je najčešće upakovano u “slatke i prijateljske” likove i dizajn, upozorio je on.

Stručnjaci tvrde da ova nenamjerna desenzibilitacija kao posljedica izloženosti nasilju na medijima može imati istinski uticaj na razvoj djeteta.

“U svakodnevnom životu mi ne govorimo o samo 20-minutnoj izloženosti, već o izloženost koja traje satima, dan za danom,” rekao je Carnagey. “Roditelji trebaju biti upoznati sa sadržajem i aktivni dok djeca prate programe na medijima. Zaista se trebaju upitati kakvim to porukama oni izlažu svoju djecu.

IZVOR: HealthDay News, 9. avgust 2006.

Dobra starateljska njega pomaže zanemarenoj djeci da napreduju

Čak i kada su u pitanju djeca čiji je početak života okarakterisalo ozbiljno zanemarivanje, dobra njega i briga mogu dovesti do toga da postanu fizički i mentalno jednaka drugoj djeci, pokazala je dugogodišnja studija rumunske siročadi.

Iako je studija poredila napredak siročadi koja su rasla u sirotištima, a zatim su stavljena pod starateljsku njegu, rezultati ove studije primjenljivi su na svu djecu, rekao je dr. Dana E. Johnson, profesor pedijatrije pri univerzitetu University of Minnesota i autor izvještaja koji je 5. aprila objavljen u internetskoj verziji časopisa Archives of Pediatrics & Adolescent Medicine.

“Djeca ne dostižu svoj puni potencijal sve dok im se ne obezbijedi brižno okruženje u kojem mogu rasti,” rekao je Johnson.

On i njegove kolege iz drugih akademskih centara započeli su 1999. godine studiju 136 djece, prosječne starosti od 21 mjesec, u šest sirotišta u Bukureštu.
Uslovi u sirotištima nisu bili idealni, rekao je Johnson, i u njima je mali broj njegovatelja morao brinuti o velikom broju siročadi. Hrana je bila obezbijeđena, međutim “bez pojedinačne brige, dešavalo se da djeca ne dobiju dovoljno hrane”.

Siračad nisu dobijala dovoljno pažnje jer je u takvim uslovima “ponašanje njegovatelja zasnovano na efikasnosti i cjelishodnosti radije nego na odgovaranju na pojedinačne potrebe djeteta,” navode autori.

Studija je djelomično provedena da bi se odgovorilo na pitanje u kojoj mjeri starateljska briga koristi djeci.

Polovina djece ostala je u sirotištima, dok je druga polovina uključena u program starateljstva. Njihov fizički i mentalni napredak povremeno je ocjenjivan.

Djeca koja su dobila starateljsku njegu brzo su počela dobijati na visini i težini. Nakon 12 mjeseci, sva djeca su imala normalne vrijednosti kada je u pitanju visina, dok je 90% bilo u normalnim vrijednostima kada je u pitanju težina. Djeca koja su ostala u sirotištima zaostajala su za drugom djecom u obje vrijednosti.

Čini se da je ishrana igrala određenu ulogu, rekao je Johnson, vjerovatno zbog toga što se u sirotištima nije poklanjala velika pažnja navikama prehrane djeteta. Međutim, unos hrane je samo jedan aspekt prehrane. „Veliki postotak naše interakcije s djetetom dešava se tokom objedovanja,” dodao je on.

Studija je također pokazala da su djeca čija je visina dostigla normalne nivoe, također pokazala poboljšanje sposobnosti razmišljanja, učenja i pamćenja. “Djeci je neophodna dobra prehrana, ali i brižna njega. Bez ta dva faktora, djeca neće napredovati,” zaključio je Johnson.

IZVOR: Dana E. Johnson, M.D., Ph.D, professor, pediatrics, University of Minnesota, Minneapolis; Nathan A. Fox, Ph.D, professor, human development, University of Maryland, College Park; 5. april, 2010., Archives of Pediatrics & Adolescent Medicine , http://archpedi.ama-assn.org/

Pričajte više sa svojim djetetom da biste poboljšali njegov/njen rječnik

Nova studija, iako manjeg obima, pokazala je da se jezičke vještine kod djece brže razvijaju što odrasli više pričaju sa njima.

Studija je uključivala 29 djece, starosne dobi od 19 mjeseci, iz siromašnih latinoameričkih porodica. Svakom djetetu prikopčan je mali snimač zvuka koji je snimao sve zvukove koje je dijete čulo tokom dana u svom domu.

Snimci su zatim analizirani da bi se razaznao govor odraslih osoba upućen djetetu od govora koji su djeca samo čula, naprimjer, kada roditelji ili staratelji pričaju preko telefona ili se obraćaju drugoj odrasloj osobi.

Naučnici su utvrdili velike razlike između porodica po pitanju količine govora koji je bio upućen direktno djetetu od strane odrasle osobe. Jednom djetetu je bilo upućeno više od 12000 riječi tokom jednog dana, dok je drugom djetetu bilo upućeno samo 570 riječi, pokazala je studija nedavno objavljena u časopisu Psychological Science.

“To je samo 67 riječi po satu, manje nego što čujete u reklami od 30 sekundi,” istakla je koautorica studije Anne Fernald, profesor psihologije na univerzitetu Stanford University.

Naučnici su testirali jezičke vještine kod djece pet mjeseci kasnije. U uzrastu od 24 mjeseca, djeca sa kojom je više direktno komunicirano imala su puno veći vokabular od djece sa kojom je manje pričano.

Poznato je da djeca u siromašnijim porodicama općenito imaju slabije govorne vještine u odnosu na djecu iz bogatijih porodica. Novi rezultati studije pomogli su da se otkrije zašto je to tako i da se predlože mjere za smanjivanje utvrđenih jezičkih razlika.

IZVOR: Association for Psychological Science, oktobar 2013., www.psychologicalscience.org ‎

Kako spriječiti da vam dijete postane ovisnik o ekranu?

Nekada su djeca morala imati Barbie lutke, akcijske junake Action men i male ponije My Little Ponies, međutim, danas su njihovo mjesto zauzeli najnoviji izumi iz svijeta kompjuterskih igrica. Čak i veoma mala djeca gnjave roditelje da im ih kupe.

Međutim, u ovosedmičnom izdanju Scrubbing Up, psihijatar dr. Alex Yellowlees upozorava da djeca mogu veoma brzo postati ovisna o ekranima, tvrdeći da se roditelji previše oslanjaju na video igrice, koristeći ih čak kao i neslužbene dadilje.

Nekada je igranje kompjuterskih igrica bilo zabavno i bezbrižno – ali ono to više nije. Iako nije zvanično klasificirano kao ovisnost, roditelji i stručnjaci postaju sve zabrinutiji zbog porasta broja mladih ljudi koji izbjegavaju normalne “zabavne” aktivnosti i porodični život da bi mogli igrati kompjuterske igrice u osami. Nije neuobičajeno da djeca provode šest – sedam sati i više svakodnevno igrajući video igrice – i sada se sve veći broj djece i tinejdžera suočava sa negativnim efektima igranja.

KOJI SU UPOZORAVAJUĆI ZNAKOVI?

Znakovi na koje roditelji trebaju obratiti pažnju su sljedeći:

  • tendonitis (bol tetiva) u ručnim zglobovima
  • bolovi u vratu
  • depresija
  • promjene raspoloženja
  • ispadi ljutnje ako roditelj prekine ili ograniči dijete u igranju
  • izbjegavanje normalnog druženja i aktivnosti sa prijateljima
  • preferiranje da vrijeme provodi radije u svojoj sobi nego sa porodicom (čak i tokom obroka)
  • slabljenje uspjeha u školi i slaba pažnja tokom časova

Na posebnom riziku su djeca koja su stidljiva, društveno povučena i anksiozna, kao i djeca koja su depresivna, suočavaju se sa problemima u školi ili porodici, ili bivaju maltretirana od strane vršnjaka.

Ti problemi mogu uzrokovati da se takva djeca osjećaju kao da nemaju kontrolu nad svojim životima – igranje igrica daje im osjećaj moći i kontrole nad njihovim “svijetom” i okruženjem. Djeca koja u sebi skupljaju gnjev, češće naginju igranju agresivnih video igrica.

ŠTA RODITELJI MOGU URADITI?

Postoji nekoliko mjera koje roditelji mogu preduzeti:

  • naučite vještinu komuniciranja sa vašim djetetom da bi se dijete osjetilo voljenim i poštovanim
  • postavite ograničenja na korištenje kompjutera
  • kompjuter postavite na prometno mjesto u domu – ne iza zatvorenih ili zaključanih vrata, jer tako možete s vremena na vrijeme obratiti pažnju na to šta dijete pretražuje po internetu, ali mu se možete ponekad i pridružiti u igranju!

Također je dobra ideja da se kao porodica uključite u različite aktivnosti, na taj način osnažujući djetetov osjećaj ličnog uspjeha i preduzimanja kontrole nad vlastitim svijetom, te da potaknete dijete da se uključi u sport koji mu/joj odgovara, upiše u kreativni klub ili pohađa neki kurs.

Roditelji jednostavno više ne mogu sebi priuštiti to da koriste video igrice kao dadilje ili zabavljače svoje djece.

Vrijeme je da se ponovo uključite u život vašeg djeteta ako želite da izbjegnete veće probleme koje sa sobom donosi ovisnost, poput totalne izolacije od prijatelja i porodice i društvene nezrelosti u kritičnoj fazi djetetovog životnog razvoja!

Autor: dr. Alex Yellowlees, direktor bolnice Priory Hospital u Glasgowu

IZVOR: BBC, avgust 2010., http://www.bbc.co.uk/news/

Slab san povezan je sa problemima u ponašanju kod predškolske djece

Nova studija sprovedena u Australiji pokazuje da su predškolska djeca koja imaju probleme sa spavanjem, na većem riziku da će imati probleme sa ponašanjem i lošije zdravlje u poređenju na djecu koja imaju dobar san.

Trećina četverogodišnje i petogodišnje djece tokom studije imala je blage, srednje i ozbiljne probleme sa spavanjem, izvjestili su dr. Harriet Hiscock i saradnici iz bolnice Royal Children’s Hospital u Viktoriji u medicinskom žurnalu Pediatrics. Uzimajući u obzir koliko su česti ovi problemi, Hiscock i njen tim upozoravanju da oni mogu „negativno utjecati na polazak u školu za veliki broj djece.”

Međutim, istraživači napominju da je ove probleme u većini slučajeva jednostavno tretirati.

Tokom istraživanja, Hiscock i kolege analizirali su 4,983 porodica koje su učestvovale u državnoj studiji o zdravlju djece. Gotovo 20 % djece imalo je blaže probleme sa spavanjem, dok je gotovo 14 % imalo teže i ozbiljne probleme sa spavanjem. Problemi su uključivali buđenje tokom noći, što je prijavljeno kod 18 % djece, te teškoće prilikom zaspivanja, prisutne kod otprilike 13 % djece.

Djeca sa težim i teškim problemima sa spavanjem bila su 12 puta na većem riziku da im bude dijagnosticiran poremećaj nedostatka pažnje – hiperaktivnosti (ADHD), i 37 puta na većem riziku da pretrpe povredu koja iziskuje liječenje. Teškoće prilikom zaspivanja i umor koji djeca osjećaju nakon buđenja ujutro predstavljali su probleme sa spavanjem koji su dovedeni u najbližu vezu sa problemima ponašanja i slabim zdravljem djece.

“Dokazane strategije” mogu se upotrijebiti da se pomogne djeci sa ovakvim problemima, poput, naprimjer, uspostavljanja „dobrih rutina ‘higijene spavanja’“, dok se jutarnja pospanost obično može riješiti tako što se djetetu omogućava da duže spava, savjetuju Hiscock i njen tim.

Rješavanje problema sa spavanjem tokom predškolskog perioda „može zauzvrat poboljšati kvalitet djetetovog života, ponašanja i smanjiti rizik od povrede“, zaključili su oni.

IZVOR: Pediatrics, januar 2007.

Kako se postaviti prema dječjim javnim izljevima bijesa

Roditelji obično ne znaju kako da postupe kada izgube kontrolu nad svojom djecom. A tome ne pomaže ni činjenica da se djeca često počnu tako ponašati na javnim mjestima – u supermarketima, trgovačkim centrima ili porodičnim restoranima.

Chuck Smith, stručnjak za razvoj djeteta pri univerzitetu Kansas State University, ponudio je roditeljima nekoliko savjeta o tome kako da se postave u ovakvim prilikama:

  • Postavite pravila i budite dosljedni u njihovoj primjeni. “Mnogi roditelji su zabrinuti šta će o njima misliti ljudi koji ih okružuju, pa zbog toga popuštaju svojoj djeci. Ne smijete dopustiti djeci da koriste vaš strah od sramoćenja u javnosti da dobiju ono što žele. Nije stvar u tome da ignorišete ljude oko vas, već jednostavno morate odlučiti koji su vam prioriteti – a glavni od njih jeste da odgojite svoje dijete. Nikada ne smijete to smetnuti sa uma.”
  • Neka vaša pravila budu prilagođena uzrastu djeteta. 5-godišnjem djetetu može biti teško da bude mirno tokom dužeg vremenskog perioda, međutim, dijete tog uzrasta trebalo bi biti sposobno da drži hranu u ustima dok objedujete u restoranu.
  • Disciplinirajte djecu samo kada prekrše pravila za koja ste sigurni da ih znaju. Nježno ih podsjetite na njih pitajući ih da li se sjećaju kako se trebaju ponašati. “A, zatim ih, kada vas zbunjeno pogledaju, odlučno podsjetite na pravilo. Nikada nemojte kazniti dijete zbog nečega što nije znalo da ne treba uraditi,” rekao je Smith.
  • U redu je da ignorišete određenu vrstu ponašanja, poput onoga kada vas dijete moli da mu kupite igračku u prodavnici. “Bilo kakav odgovor na cviljenje ili plakanje, pa i kazna, pokazuje da dijete ima kontrolu i da upravlja reakcijama roditelja,” istaknuo je Smith. “Roditelj treba moći da se izdigne iznad buke koju dijete pravi i da se čvrsto drži granica koje je postavio. Morate biti pametniji od djeteta i ne dopustiti da vas dijete uvuče u ovakvo ponašanje. Ako popustite, dijete će vam prirediti još mnogo ispada bijesa dok ne shvati da to ne djeluje.”

IZVOR: Kansas State University, 30. mart 2010.

Djeca stječu pogrešnu sliku o seksu iz medija

Vodeća američka grupa pedijatara objavila je saopćenje upućeno pedijatrima, roditeljima i medijima o opasnostima koje sa sobom nose poruke o seksu koje američki tinejdžeri i djeca dobijaju od televizije, interneta i štampanih medija.

Saopćenje pod nazivom Seksualnost, kontracepcija i mediji, objavljeno je 30. avgusta u septembarskom štampanom izdanju časopisa Pediatrics.

“Danas u Americi mediji su definitivno vodeći odgajatelj kada je u pitanju seks,” istakao je dr. Victor Strasburger, jedan od autora saopćenja. “Mi tako slabo obrazujemo djecu o seksu tokom časova u školi, a roditelji su nevjerovatno stidljivi kada trebaju pričati sa svojom djecom o seksu. I stoga mediji preuzimaju taj zadatak.”

“Sedamdeset posto tinejdžerskih programa imaju neki seksualni sadržaj”, dodao je Strasburger, “a manje od 10% tog sadržaja moglo bi se klasificirati kao odgovorni sadržaj. Ne spominju se moguće seksualno prenosive bolesti ili potreba da se upuštanje u seksualne aktivnosti odgodi.”

SAD predvodi u zapadnim zemljama kada su u pitanju stope tinejdžerskih trudnoća, a i stope spolno prenosivih bolesti među američkim tinejdžerima su alarmantno visoke – obole čak 1 od 4 tinejdžera.

U međuvremenu, američka djeca provode sedam sati i više izloženi različitim tipovima često seksualno eksplicitnih medija, uključujući muziku, filmove, televizijske programe, magazine i internet.

“Istraživanja su pokazala da je prikazivanje seksa u medijima zaista nerealistično. Ono je nezdravo. Ono ne uzima u obzir posljedice seksualnog ponašanja,” tvrdi Alan Delamater, profesor i šef Odjela za dječju psihologiju pri medicinskom fakultetu University of Miami Miller School of Medicine. “I sa takvim stavom naša djeca odrastaju. Da postoji samo ta strana seksa. A opovrgavati njihov uticaj je neznalački, jer toliko činjenica o tome već poznajemo.”

Mnogi pedijatri željeli bi da se situacija promijeni i da mediji počnu nuditi odgovornije programe.

“Mediji imaju mogućnost da nastave raditi po starom, tj. da imaju negativan uticaj na razvoj djeteta, ili da se promijene i oblikuju stavove i obrasce ponašanja koji mogu pozitivno uticati na dječji razvoj,” istakao je Delamater.

Saopćenje sadrži niz preporuka za roditelje, ljekare i medije.

“Želimo podstaknuti ljekare da tokom svake djetetove posjete postave rodiljima dva pitanja: prvo, koliko sati dnevno njihovo dijete provede gledajući zabavne sadržaje preko ekrana, i drugo, da li u spavaćoj sobi njihovog djeteta postoji televizor ili internet konekcija,” pojasnio je Strasburger, profesor pedijatrije na Medicinskom fakultetu University of New Mexico School of Medicine. “Ta dva pitanja traju sveukupno 20 sekundi i možda su važnija nego da pitate roditelje da li im je kuća sigurna za djecu ili da li koriste auto-sjedalice ili kacige za bicikl.”

Osim toga, trebalo bi više pripaziti kako djeca koriste stranice za društveno umrežavanje na internetu. Roditelji, također, mogu iskoristiti medijske priče kao edukativne alatke za redovni razgovor o seksu sa djecom, umjesto da čekaju priliku za veliki “važni razgovor”.

Još idealnije bi bilo, smatraju stručnjaci, da se u reklamama više ne koristi seks kao instrument prodaje širokog spektra proizvoda.

“Želimo da roditelji uvide da djeca provode više vremena sa medijima nego u bilo kojoj drugoj aktivnosti osim spavanja, te da mediji predstavljaju snažan izvor informacija i u ovom slučaju moćan edukator o pitanjima seksa,” rekao je Strasburger.

IZVOR: Pediatrics, 30. avgust 2010.