Javna Ustanova Dom Zdravlja Kantona Sarajevo

Javna Ustanova

Dom Zdravlja Kantona Sarajevo

Day: September 11, 2018

Nove smjernice za liječenje upale grla

Ljekari trebaju precizno dijagnosticirati i liječiti streptokoknu upalu grla da bi se izbjeglo neodgovarajuće korištenje antibiotika koje može dovesti do pojave bakterija otpornih na antibiotike, ističe se u ažuriranim smjernicama Američkog udruženja za infektivne bolesti (Infectious Diseases Society of America).

 

Ljudi često tvrde da imaju streptokoknu upalu grla. Međutim, većinu upala grla uzrokuju virusi, a ne bakterija streptokok (Streptococcus), i ne bi se trebale liječiti antibioticima, koji nisu djelotvorni protiv virusa, stoji u posljednjem saopćenju IDSA.

Istraživanja pokazuju da se gotovo 15 miliona ljudi u SAD-u godišnje javi ljekaru zbog bolnog grla. Čak 70% njih dobije antibiotik, iako otprilike samo njih 20% imaju streptokoknu infekciju grla, tvrdi IDSA.

Smjernice također preporučuju u slučajevima kada se testovima potvrdi streptokokna infekcija, da se ona liječi penicilinom ili amoksicilinom – u slučaju da pacijent nije na njih alergičan – a ne antibioticima poput cefalosporina.

“Mi preporučujemo penicilin ili amoksicilin za streptokoknu upalu grla jer su oni veoma djelotvorni i sigurni kod pacijenata koji nisu alergični na penicilin,” istakao je autor studije dr. Stanford Shulman, šef Odjela za infektivne bolesti u bolnici u Čikagu Ann & Robert H. Lurie Children’s Hospital of Chicago.

Drugi antibiotici koji mogu dovesti do otpornosti na antibiotike su također skuplji, dodao je Shulman.

U smjernicama se također navodi da djeca koja imaju česte upale grla ne trebaju operisati krajnike samo iz razloga da bi se smanjila učestalost upala grla.

Pacijenti sa upaljenim grlom ne trebaju se testirati na streptokok ako istovremeno imaju kašalj, curenje iz nosa, promuklost ili afte po ustima, jer su to snažni pokazatelji virusne upale.

Smjernice, objavljene na internetu 10. septembra, te u štampanom oktobarskom izdanju časopisa Clinical Infectious Diseases, također govore o testovima koji se mogu sprovesti ako se posumnja na streptokoknu infekciju grla, te modalitete liječenja takve infekcije.

IZVOR: HealthDay, septembar 2012., www.healthday.com

 

Upoznajte se sa simptomima moždanog udara

Moždani udar je treći najčešći uzrok smrti u SAD-u. Osim toga, on je i vodeći uzrok teške dugotrajne invalidnosti. Iako do moždanog udara dolazi u većini slučajeva kod osoba starijih od 65 godina, on se može desiti osobi bilo koje starosne dobi.

Naprimjer, nova studija CDC-a pod nazivom Trendovi hospitalizacije nakon akutnog ishemijskog udara u SAD-u: 1994 – 2007, otkrila je da se broj hospitalizacija povećao i kod muške i kod ženske populacije uzrasta od 5 – 44 godine života, te su stručnjaci zabrinuti za ovu mladu populaciju.

Poznavajući simptome moždanog udara i pozivajući hitnu pomoć odmah nakon što osoba doživi moždani udar, predstavljaju ključne korake u hitnoj medicinskoj njezi nakon moždanog udara. Danas postoje novi tretmani koji mogu umanjiti oštećenja mozga koja mogu nastati kao posljedica udara kod nekih pacijenata, međutim, ove tretmane potrebno je primijeniti odmah nakon što se simptomi udara pojave.

Znakovi i simptomi moždanog udara

Američko udruženje American Stroke Association ističe ovih 5 najznačajnijih znakova moždanog udara:

IZNENADNA:

  • Tupost ili slabost u području lica, ruke, noge, posebno samo sa jedne strane tijela.
  • Smetenost, poteškoće sa govorom i razumijevanjem.
  • Otežan vid na jedno ili oba oka.
  • Otežano hodanje, nesvjestica, gubitak ravnoteže i koordinacije.
  • Izuzetno snažna glavobolja bez poznatog uzroka.

Činjenice  

  • 2007. godine ukupno 135.952 osoba umrlo je od moždanog udara u SAD-u.
  • Moždani udar je vodeći uzrok teške dugotrajne invalidnosti u SAD-u.
  • Oko 795.000 moždanih udara desi se u SAD-u svake godine. Oko 610.000 od njih su prvi ili novi moždani udari. Oko 185.000 moždanih udara desi se kod osoba koji su isti iskusili ranije.
  • Gotovo tri četvrtine udara dese se kod osoba starijih od 65 godina. Rizik od udara udvostručava se svake decenije nakon 55 godine života.
  • Do moždanog udara može doći u bilo kojoj starosnoj dobi. Gotovo 25% udara dese se kod osoba mlađih od 65.
  • U SAD-u, smrt kao posljedica moždanog udara veća je kod afro-amerikanaca nego kod bijelaca, čak i kada su u pitanju mlađe osobe.
  • Osobe sa porodičnom anamnezom moždanih udara na većem su riziku od istog

Šta možete uraditi da umanjite rizik od moždanog udara?

Sve osobe mogu poduzeti određene korake da umanje rizik od prvog, kao i ponovljenog moždanog udara.

S tim ciljem, stručnjaci savjetuju sljedeće:

  • Spriječite i držite pod kontrolom visok krvni pritisak
  • Spriječite i kontrolirajte dijabetes
  • Prestanite pušiti
  • Liječite atrijalnu fibrilaciju (najčešća aritmija)
  • Spriječite i kontrolirajte visok holesterol u krvi
  • Održavajte zdravu tjelesnu težinu
  • Redovno osigurajte fizičku aktivnost
  • Jedite zdravu hranu

IZVOR: Centers for Disease Control and Prevention, maj 2011., http://www.cdc.gov/Features/Stroke/

 

Kako se nositi sa boli?

Bilo da vam se bol tek pojavila ili da s njom živite godinama, ovi isprobani savjeti za samopomoć mogu vam koristiti.

1. Uključite lagane vježbe. Jednostavne, svakodnevne aktivnosti poput hodanja, plivanja, uređivanja bašte i plesanja mogu umanjiti bol u određenoj mjeri, izravno blokirajući signale boli ka mozgu. Aktivnost također pomaže da se rastegnu ukočeni i zgrčeni mišići, ligamenti i zglobovi, što može umanjiti bol.

Prirodno je da oklijevate ako je vježbanje bolno i ako se bojite da ćete prouzročiti dodatnu štetu. Međutim, ako postepeno postajete aktivni, malo je vjerovatno da ćete uzrokovati bilo kakvo dodatno oštećenje. Bol koju osjećate kada započnete laganije vježbe javlja se jer mišići i zglobovi ulaze u formu.

Dugoročno gledano, koristi vježbanja u velikoj mjeri prevazilaze rizik od bilo kakvog povećanja intenziteta boli. Osim toga, ako budete u potpunosti izbjegavali vježbanje, nedostatak aktivnosti bi mogao dovesti do drugih problema poput ukočenih zglobova, povećanja tjelesne težine, srčanih bolesti, osteoporoze, loše ravnoteže i padova.

2. Dišite pravilno. Koncentrisanje na disanje kada osjećate bol može vam pomoći. Kada osoba iskusi izrazito snažnu bol, ona obično započne disati plitko i kratko, što može uzrokovati nesvjesticu, anksioznost i paniku. Umjesto toga, potrudite se da dišite duboko i sporo. Tako ćete osjećati da imate veću kontrolu nad situacijom i ostat ćete opušteni, sprječavajući da bilo kakva tenzija u mišićima ili anksioznost pogoršaju vašu bol.

3. Zadržite pozitivan stav. Bol vas može učiniti umornim, anksioznim, depresivnim i razdražljivim. To, zauzvrat, može pogoršati bol koju osjećate, uvodeći vas u začarani krug. Budite malo blaži prema sebi – život sa boli nije jednostavan, ali vi možete biti svoj najgori neprijatelj ako se budete ponašali tvrdoglavo, zadajući sebi previše obaveza i ne prihvatajući granice svojih mogućnosti. Nekim osobama koristi razgovor sa psihologom ili hipnoterapeutom u cilju otkrivanja kako da se nose sa svojim emocijama po pitanju boli koju osjećaju. Zatražite od svog porodičnog ljekara da vam preporuči odgovarajućeg stručnjaka.

4. Zabavite se nečim. Svoju pažnju usmjerite na nešto drugo, tako da bol nije jedina stvar o kojoj razmišljate. Udubite se u aktivnost u kojoj uživate ili koja djeluje stimulirajuće na vas. Mnogi hobiji, poput fotografije, šivanja ili pletenja, mogući su čak i ako vam je pokretnost ograničena.

5. Podijelite svoju priču. Može vam koristiti da popričate sa drugim osobama koje su i same iskusile sličnu bol i mogu razumjeti kako se osjećate. Osim toga, na internetu možete pronaći podršku na različitim stranicama za društveno umrežavanje koje okupljaju osobe koje su imale slična iskustva.

6. Osigurajte dovoljno sna. “Mnoge osobe sa hroničnom boli zastrašuje pomisao odlaska na spavanje, jer je tada bol naintenzivnija,” kaže Heather Wallace iz organizacije Pain Concern. Međutim, veoma je važno držati se normalne rutine spavanja da bi se iskoristila najbolja prilika za san tokom noći. Osim toga, “nedostatak sna može pogoršati bol”, kaže Heather. Svake noći odlazite na spavanje u isto vrijeme i ujutru ustajte u isto vrijeme, te izbjegavajte spavanje tokom dana. Ako problemi sa spavanjem potraju, obratite se vašem porodičnom ljekaru.

7. Druženje. Nemojte dozvoliti da vas bol udalji od druženja sa drugima. Održavanje bliskih veza sa porodicom i prijateljima je dobro za vaše zdravlje i može vam pomoći da se osjećate mnogo bolje. Pokušajte praktikovati kratke posjete, a češće, a ako ne možete izaći iz kuće da biste otišli u posjetu, telefonirajte prijatelju, pozovite člana porodice na kafu ili porazgovarajte sa komšijom. Potrudite se da pričate o bilo čemu drugom samo ne o boli koju osjećate, čak i kada drugi žele da pričaju o tome.

8. Relaksacija. Redovno praktikovanje tehnika relaksacije može vam pomoći da umanjite konstantnu bol. Postoje različite tehnike relaksacije, od tehnika disanja do različitih tipova meditacije. Sa svojim porodičnim ljekarom možete se posavjetovati o tehnikama disanja.

IZVOR: NHS Choices, oktobar 2010., http://www.nhs.uk/Livewell/Pain/Pages/10painself-helptips.aspx

Kombinacija lijekova najbolja je protiv visokog krvnog pritiska

Čini se da je kombinacija malih doza četiri lijeka djelotvornija u liječenju visokog krvnog pritiska (hipertenzije) od velike doze jednoga lijeka, izjavili su irski istraživači.

“Većina osoba sa visokim krvnim pritiskom treba dvije do tri različite vrste lijekova protiv hipertenzije,” izjavio je dr. John Feely za Reuters Health. “Kombinovanje malih doza standardnih lijekova protiv hipertenzije u jednoj kapsuli može pružiti bolju kontrolu krvnog pritiska od punih doza pojedinačnih lijekova.”

Dr. Feely i dr. Azra Mahmud sa koledža Trinity College u Dablinu, istraživali su ovaj pristup posmatranjem 108 pacijenata (bijelaca) sa visokim pritiskom koji nisu ranije dobijali terapiju, te su svoje zaključke objavili u medicinskom žurnalu Hypertension.

Pacijentima je, po principu slučajnog uzorka, prepisan neki od pojedinačna 4 lijeka – antagonist kalcija, beta blokator, dijuretik ili ACE inhibitor – ili kapsula koja sadrži sva četiri lijeka od po četvrtinu doze svakog zasebnog lijeka za jedan dan.

Nakon 4 sedmice, smanjenje pritiska sa kombiniranim lijekovima iznosilo je 19 podioka, što je značajno više od 6 do 11 podioka koliko iznosi kada se koriste pojedinačni lijekovi zasebno.

Osim toga, kod 60 % pacijenata koji su koristili kombinaciju lijekova krvni pritisak spustio se na normalu, u poređenju sa 15-45% pacijenata koji su koristili pojedinačne lijekove.

Pristup kombiniranog lijeka, zaključio je dr. Feely, “ima potencijal da smanji troškove, sa vjerovatno manjim brojem nus pojava, i manjim brojem tableta koje pacijent treba popiti tokom jednog dana.”

Međutim, dr. John L. Reid sa Univerziteta u Glasgowu dodao je da je “potrebno uraditi još mnogo posla da bi se optimizirali lijekovi i njihove doze, te potvrdila dugoročna korist tokom više mjeseci i godina.”

Izvor: Hypertension, januar 2007.    http://hyper.ahajournals.org/

Prolaktinom

Šta je prolaktinom?

Prolaktinom je benigni – nekancerogeni tumor žlijezde hipofize koja luči hormon prolaktin. Prolaktinomi su najčešći oblici tumora hipofize. Simptomi prolaktinoma uzrokovani su hiperprolaktinemijom – prevelikom količinom prolaktina u krvi – ili pritiskom tumora na okolna tkiva.

Prolaktin stimuliše grudi da proizvode mlijeko tokom trudnoće. Nakon poroda, nivoi prolaktina kod majke opadaju osim ako majka ne doji svoje dijete. Svaki put kada dijete doji, nivoi prolaktina povećavaju se da bi se nastavila proizvodnja mlijeka.

Šta je hipofiza?

Hipofiza, ponekad nazivana i glavnom žlijezdom, igra ključnu ulogu u reguliranju rasta i razvoja, metabolizma i reprodukcije. Ova žlijezda luči prolaktin i druge hormone od vitalnog značaja poput:

hormona rasta, koji reguliše rast
adrenokortikotropina (ACTH), koji stimuliše nadbubrežne žlijezde da proizvode kortizol, hormon koji je važan za metabolizam i odgovor tijela na stres
tirotropina, koji signalizira štitnoj žlijezdi da proizvodi tiroidni hormon, koji je također uključen u metabolizam i rast
luteinizirajućeg hormona i folikulostimulirajućeg hormona, koji regulišu ovulaciju i proizvodnju estrogena i progesterona kod žena i proizvodnju sperme i testosterona kod muškaraca
Hipofiza je smještena u središtu glave u koštanog strukturi nazvanoj sella turcica. Optički nervi nalaze se odmah iznad hipofize. Povećanje žlijezde može uzrokovati simptome poput glavobolje ili problema sa vidom. Tumori hipofize mogu također uzrokovati smanjenje proizvodnje jednog ili više hormona hipofize, umanjujući na taj način funkciju hipofize, što je poznato kao hipopituitarizam.

Koliko je čest prolaktinom?

Iako su mali benigni tumori hipofize relativno česti u općoj populaciji, simptomatični prolaktinomi su rijetki. Prolaktinomi se češće javljaju kod žena nego kod muškaraca, i veoma rijetko se javljaju kod djece.

Koji su simptomi prolaktinoma?

Kod žena, visoki nivoi prolaktina u krvi često uzrokuju neplodnost i promjene u menstrualnom ciklusu. Kod nekih žena može doći do potpunog prekida ciklusa. Kod drugih, ciklusi mogu postati neredovni ili se može izmijeniti intenzitet menstrualnog krvarenja. Kod žena koje nisu trudne ili koje ne doje, može se javiti mlijeko iz grudi. Neke žene iskuse gubitak libida, tj. interesa za seks. Intimni odnosi mogu postati bolni zbog vaginalne suhoće.

Kod muškaraca, najčešći simptom prolaktinoma je erektilna disfunkcija (impotencija). Pošto kod muškaraca ne postoji pouzdan indikator poput promjena u menstrualnom ciklusu, mnogi muškarci odlažu odlazak ljekaru sve dok se ne jave glavobolje ili problemi sa vidom uzrokovani povećanom hipofizom koja pritišće okolne optičke nerve. Moguće je da muškarci ne prepoznaju postepeni gubitak seksualne funkcije ili opadanje seksualne želje. Često tek nakon liječenja muškarci uvide da su ranije imali problem sa seksualnom funkcijom.

Šta uzrokuje prolaktinom?

Uzrok tumora hipofize je u većini slučajeva nepoznat. Većina tumora hipofize su sporadični, što znači da se ne prenose genetski sa roditelja na dijete.

Šta još može uzrokovati rast nivoa prolaktina?

Kod nekih ljudi, visoki nivoi prolaktina mogu biti uzrokovani sljedećim:

Lijekovima koji se izdaju samo na recept. Lučenje prolaktina u hipofizi normalno potiskuje moždana hemikalija dopamin. Lijekovi koji blokiraju utjecaj dopamina u hipofizi ili umanjuju zalihe dopamina u mozgu mogu uzrokovati da hipofiza počne lučiti prolaktin. Ovi lijekovi uključuju starije antipsihotične lijekove poput trifluoperazina (Stelazine) i haloperidola (Haldol); novije antipsihotične lijekove risperidon (Risperdal) i molindon (Moban); metoklopramid (Reglan), koji se koristi za tretiranje gastroezofagealnog refluksa i mučnine koje uzrokuju određeni lijekovi za rak; i rjeđe, verapamil, alfa–metildopa (Aldochlor, Aldoril), i rezerpin (Serpalan, Serpasil), koji se koriste za kontrolu visokog krvnog pritiska. Neki antidepresanti mogu uzrokovati hiperprolaktinemiju, međutim, o tome su potrebna dodatna istraživanja.
Drugim tumorima hipofize. Drugi tumori koji rastu u ili u blizini hipofize mogu blokirati tok dopamina iz mozga do ćelija koje luče prolaktin. Takvi tumori uključuju tumore koji uzrokuju akromegaliju, stanje koje nastaje zbog prevelike količine hormona rasta, i Cushingov sindrom koji nastaje zbog prevelike količine kortizola. Ostali tumori hipofize koji ne rezultiraju pretjeranom proizvodnjom hormona mogu također blokirati tok dopamina.
Hipotiroidizmom. Povišeni nivoi prolaktina često su prisutni kod osoba sa hipotiroidizmom, stanjem u kojem štitna žlijezda ne proizvodi dovoljno tiroidnog hormona. Ljekari rutinski testiraju osobe sa hiperprolaktinemijom na hipotiroidizam.
Ulogom grudi. Stimulacija bradavica može također uzrokovati blagi porast količine prolaktina u krvi. Slično, povreda grudnog koša ili pojava herpes zoester-a na prsima mogu također uzrokovati hiperprolaktinemiju.

Kako se dijagnosticira prolaktinom?

Ljekari testiraju nivoe prolaktina u krvi kod žena sa neobjašnjenom proizvodnjom mlijeka iz grudi (galaktoreja) ili sa neredovnim menstruacijskim ciklusima i neplodnošću, kao i kod muškaraca sa slabom seksualnom funkcijom i, u rijetkim slučajevima, pojavom mliječnog sekreta iz grudi. Ako su nivoi prolaktina visoki, ljekar će testirati funkciju štitne žlijezde i prvo pitati pacijenta o drugim stanjima i lijekovima za koja je poznato da povećavaju lučenje prolaktina. Ljekar može također zatražiti snimanje magnetnom rezonancom (MRI), koji je najosjetljiviji test za otkrivanje tumora hipofize i utvrđivanja njihove veličine. MRI snimci mogu se povremeno ponavljati da bi se procijenilo napredovanje tumora i dejstvo terapije. Snimci CT-om (kopjuterizovana tomografija) također mogu prikazati sliku hipofize, ali su manje precizni u odnosu na MRI snimke.

Ljekar će također obratiti pažnju na eventualna oštećenja okolnog tkiva, te će uraditi testove radi procjene da li je proizvodnja drugih hormona hipofize normalna. Zavisno od veličine tumora, ljekar može zatražiti pregled oka sa mjerenjima vidnog polja.

Kako se prolaktinom liječi?

Ciljevi liječenja su da se lučenje prolaktina svede na normalu, da se umanji veličina tumora, isprave bilo kakvi poremećaji vida, te da se povrati normalna funkcija hipofize. Kada su u pitanju veliki tumori, moguće je postići samo djelomično ostvarivanje ovih zadanih ciljeva.

Lijekovi
S obzirom da je dopamin hemijska materija koja normalno sprječava lučenje prolaktina, ljekar može prolaktinom tretirati agonistima dopamina poput bromokriptina (Parlodel) ili kabergolina (Dostinex). Agonisti su lijekovi koji djeluju poput prirodno prisutne supstance. Ovi lijekovi smanjuju veličinu tumora i uspješno vraćaju nivoe prolaktina na normalu kod otprilike 80% pacijenata. Oba lijeka odobrila je američka uprava za lijekove U.S. Food and Drug Administration za liječenje hiperprolaktinemije. Bromokriptin je jedini agonist dopamina koji je odobren za liječenje neplodnosti. Ovaj lijek koristi se duže nego kabergolin i do sada se pokazao sigurnim.

Mučnina i vrtoglavica moguće su nuspojave bromokriptina. Da bi se izbjegle ove nuspojave, liječenje bromokriptinom potrebno je započeti postepeno. Tipična početna doza je jedna četvrtina do polovina tablete od 2,5 mg koja se uzima prije spavanja sa laganim obrokom. Doza se postepeno povećava svakih 3 do 7 dana kako je potrebno i to u podijeljenim dozama koje se uzimaju sa obrocima ili pred spavanje sa hranom. Većina pacijenata se uspješno tretira sa 7,5 mg dnevno ili manje, iako je nekim osobama potrebno 15 mg ili više svakodnevno. Pošto je bromokriptin kratkotrajnog djelovanja, potrebno ga je uzimati dva ili tri puta dnevno.

Liječenje bromokriptinom ne treba prekinuti bez savjetovanja sa kvalifikovanim endokrinologom – ljekarom koji je specijalista za poremećaje žlijezda sa unutrašnjim lučenjem. Nivoi prolaktina povećaju se kod većine osoba nakon prekida terapije. Kod nekih osoba, međutim, nivoi prolaktina ostaju normalni, i stoga ljekar može predložiti eksperimentalno smanjivanje ili prekidanje liječenja svake dvije godine.

Kabergolin je noviji lijek koji može biti djelotvorniji u normaliziranju nivoa prolaktina i smanjivanju veličine tumora. Kabergolin, također, ima rjeđe i manje teške nuspojave. Kabergolin je skuplji od bromokriptina, i pošto je noviji na tržištu, postoji manje podataka o njegovoj dugotrajnoj sigurnosti. Kao i sa terapijom bromokriptinom, mučnina i vrtoglavica su moguće nuspojave, ali se mogu izbjeći ako se tretman započne postepeno. Uobičajena početna doza je 0,25 mg dvaput sedmično. Dozu je moguće povećati svake 4 sedmice po potrebi, do 1 mg dvaput sedmično. Terapiju kabergolinom ne treba prekinuti bez savjetovanja sa kvalifikovanim endokrinologom.

Nedavne studije pokazale su da nivoi prolaktina češće ostaju u normali nakon prekida dugotrajne terapije kabergolinom neko terapije bromokriptinom. Međutim, potrebna su dodatna istraživanja da bi se potvrdili ovi rezultati.

Kod osoba koje uzimaju kabergolin i bromokriptin radi tretiranja Parkinsonove bolesti u dozama deset puta većim od onih koje se koriste za liječenje prolaktinoma, prijavljeni su slučajevi oštećenja srčanog zaliska. Rijetki slučajevi oštećenja zaliska prijavljeni su kod osoba koje su uzimale niske doze kabergolina radi liječenja hiperprolaktinemije. Prije započinjanja ovog tretmana, ljekar će naručiti ehokardiogram. Ehokardiogram je sonogram srca kojim se provjerava srčani zalistak i srčana funkcija.

Pošto postoje ograničene informacije o rizicima dugotrajnog, niskodoziranog korištenja kabergolina, ljekari općenito propisuju najnižu djelotvornu dozu i periodično procjenjuju potrebu za nastavkom terapije. Ljudi koji uzimaju kabergolin, a kod kojih se pojave simptomi nedostatka daha i oticanja nogu trebaju se odmah obratiti svome ljekaru pošto to mogu biti znakovi oštećenja srčanog zaliska.

Operacija
Operacija kojom bi se otklonio cijeli ili dio tumora treba se razmotriti samo u slučajevima kada se terapija lijekovima ne može tolerisati ili se pokaže nedjelotvornom u smanjivanju nivoa prolaktina, vraćanja normalne funkcije reproduktivnih organa i hipofize, te umanjivanja veličine tumora. Ako je medicinska terapija samo djelomično uspješna, potrebno ju je nastaviti, u mogućnosti zajedno sa operacijom ili zračenjem.

Najčešće, tumor se odstranjuje kroz nosnu šupljinu. Rijetko, ako je tumor velik ili se proširio na okolno moždano tkivo, hirurg će pristupiti tumoru kroz otvor na lobanji.

Rezultati operacije zavise u velikoj mjeri od veličine tumora i nivoima prolaktina, kao i od vještine i iskustva neurohirurga. Što su viši nivoi prolaktina prije operacije, niža je šansa normaliziranja prolaktina u serumu. Serum je dio krvi koji se koristi za mjerenje nivoa prolaktina. U najboljim medicinskim centrima, operacijom se ispravljaju nivoi prolaktina u 80% slučajeva kod pacijenata sa malim tumorima i prolaktinom u serumu u količini manjoj od 200 nanograma po mililitru (ng/ml). Operativno izlječenje velikih tumora je niže, od 30 do 40%. Čak i kod pacijenata sa velikim tumorima koje nije moguće u potpunosti odstraniti, terapija lijekovima može pomoći da se nivoi prolaktina u serumu vrate u normalu – 20 ng/ml ili manje – nakon operacije. Zavisno od veličine tumora i koliko ga je odstranjeno, studije pokazuju da će se 20 – 50% tumora ponovo vratiti, obično u sljedećih 5 godina.

Zračenje
U rijetkim slučajevima, terapija zračenjem koristi se ako se lijekovima i operacijom ne uspiju smanjiti nivoi prolaktina. Zavisno od veličine i lokacije tumora, zračenje se administrira u niskim dozama tokom 5 do 6 sedmica ili u jednoj visokoj dozi. Terapija zračenjem je djelotvorna u oko 30% slučajeva.

Kako prolaktinom utječe na trudnoću?

Ako žena ima mali prolaktinom, ona obično može zatrudnjeti i imati normalnu trudnoću nakon djelotvorne terapije medikamentima. Ako je ranije uspješno iznijela trudnoću, šanse da će imati još uspješnih trudnoća su visoke.

Žena sa prolaktinomom treba razmotriti planove u vezi sa trudnoćom sa svojim ljekarom, da bi se mogli napraviti svi potrebni pregledi i testiranja prije nego što dođe do trudnoće. Ta evaluacija uključuje MRI snimak da bi se utvrdila veličina tumora, kao i pregled oka sa mjerenjima vidnog polja. Čim žena zatrudni, ljekar će je posavjetovati da prestane uzimati bromokriptin ili kabergolin. Iako se smatra da su ovi lijekovi sigurni za fetus u ranom stadiju trudnoće, nije ustanovljena njihova eventualna škodljivost kada se koriste tokom cijele trudnoće. Mnogi ljekari pacijenticama koje planiraju trudnoću radije propisuju bromokriptin, pošto su podaci o njegovoj sigurnosti tokom rane trudnoće prisutniji od podataka o kabergolinu.

Kod zdravih žena tokom trudnoće dolazi do povećavanja hipofize i proizvodnje prolaktina. Žene sa tumorima koji luče prolaktin mogu iskusiti dodatno povećanje hipofize, te ih je neophodno pažljivo pratiti tokom trudnoće. Manje od tri posto trudnica sa malim prolaktinomima imaju simptome rasta tumora poput glavobolja i problema sa vidom. Kod žena sa velikim prolaktinomima, rizik simptomatičnog rasta tumora je veći i može biti čak 30%.

Većina endokrinologa zakazuju pregled pacijentici svaka 2 mjeseca tokom trudnoće. Žena se odmah treba obratiti endokrinologu ako primijeti javljanje simptoma rasta tumora – posebno glavobolje, probleme sa vidom, mučninu, povraćanje, pretjeranu žeđ ili uriniranje, ili izrazitu letargiju. Moguće je ponovno započinjanje terapije bromokriptinom, ili rjeđe, kabergolinom, kao i započinjanje dodatne terapije ako se takvi simptomi jave kod žene tokom trudnoće.

Kako kontracepcijske pilule i zamjenska hormonalna terapija mogu utjecati na prolaktinom?

Smatra se da kontracepcijske pilule ne doprinose razvoju prolaktinoma, iako su neke studije otkrile povišene nivoe prolaktina kod žena koje ih uzimaju. Pošto kontracepcijske pilule mogu regulisati menstruacijsko krvarenje kod žena koje inače imaju neredovne menstruacije zbog hiperprolaktinemije, postoji rizik da se prolaktinom ne dijagnosticira sve dok žena ne prestane koristiti kontracepcijske pilule i dok ne uvidi da su joj ciklusi postali neredovni ili da u potpunosti izostaju. Žene sa prolaktinomom koje se liječe bromokriptinom ili kabergolinom mogu koristiti kontracepcijske pilule bez problema. Isto tako, žene u postmenopauzi koje se liječe medicinskom terapijom ili operacijom prolaktinoma mogu biti kandidati za zamjensku estrogensku terapiju.

Da li je osteoporoza rizik kod žena sa visokim nivoima prolaktina?

Žene čiji jajnici proizvode nedovoljne količine estrogena na većem su riziku od osteoporoze. Hiperprolaktinemija može smanjiti proizvodnju estrogena. Iako se proizvodnja estrogena može povratiti nakon liječenja hiperprolaktinemije, čak i godinu-dvije bez estrogena mogu ostaviti posljedice na snagu kostiju. Žene se trebaju zaštititi od osteoporoze povećavanjem vježbanja i uzimanja kalcija putem hrane ili dodataka prehrani, kao i prestankom pušenja. Žene koje su liječene od hiperprolaktinemije trebaju periodično vršiti mjerenja gustoće koštanog tkiva i razmotriti mogućnost uzimanja zamjenske estrogenske terapije ili drugih lijekova za jačanje kostiju sa svojim ljekarom.

IZVOR: The National Endocrine and Metabolic Diseases Information Service, februar 2010., http://www.endocrine.niddk.nih.gov/pubs/prolact/prolact.htm

Hronična opstruktivna bolest pluća – HOBP (COPD)

ŠTA JE HOBP?
Hronična opstruktivna bolest pluća – HOBP (chronic obstructive pulmonary disease – COPD) je ozbiljna bolest pluća koja otežava disanje. Ova bolest, koja je također poznata pod drugim nazivima poput emfizem ili hronični bronhitis, danas je 4. vodeći uzrok smrti u Sjedinjenim Američkim Državama, a pored toga, uzrokuje i dugotrajnu onesposobljenost.

Broj osoba sa HOBP-om je u porastu – kod više od 12 miliona osoba u SAD-u danas je dijagnosticirano ovo oboljenje, a procjenjuje se da dodatnih 12 miliona imaju ovu bolest a da toga nisu svjesni.

Ako vi ili neko koga poznajete ima simptome hroničnog kašlja, nedostatka daha ili zvuka piskanja prilikom disanja, potrebno je da posjetite ljekara radi jednostavnog testa disanja. Preduzimanjem određenih koraka odmah i savjetovanjem sa ljekarom u vezi opcija liječenja, možete početi bolje disati i uživati u aktivnijem životu.

Kod osoba sa HOBP-om, zračni putevi – cjevčice putem kojim zrak ulazi i izlazi iz pluća –djelomično su začepljeni, što otežava kretanje zraka kroz njih.

Kada je HOBP oboljenje ozbiljno, nedostatak daha i drugi simptomi HOBP-a mogu otežati izvršavanje najosnovnijih zadataka, poput laganih kućnih poslova, šetnje, pa čak i kupanja i oblačenja.

Kako HOBP utječe na disanje?
Zračni putevi su cjevčice koje prenose zrak u i iz pluća kroz nos i usta. Zdravi zračni putevi i zračne kesice u plućima su elastični – nakon što se prošire ili napune zrakom, oni se vraćaju u prvobitni oblik. Ovaj kvalitet elastičnosti pomaže da se zadrži normalna struktura pluća i da zrak brzo ulazi i izlazi iz pluća.

Kod osoba sa hroničnom opstruktivnom bolesti pluća, zračne kesice se više ne vraćaju u prvobitni oblik. Zračni putevi, također, mogu postati otečeni i deblji nego što je to normalno, te se može povećati proizvodnja sekreta (ispljuvka). Savitljivi zračni putevi su blokirani ili začepljeni, što dodatno otežava izlazak zraka iz pluća.

SIMPTOMI HOBP-a
Mnoge osobe sa HOBP-om izbjegavaju aktivnosti u kojima su ranije uživali jer veoma brzo osjete nedostatak daha. Simptomi hronične opstruktivne bolesti pluća uključuju:

Konstantno kašljanje, ponekad nazvano “kašalj pušača”
Gubitak daha tokom aktivnosti u kojima je osoba ranije bez napora učestvovala
Pretjerana proizvodnja sekreta
Osjećaj nemogućnosti disanja (pritisak u grudima)
Nemogućnost dubokog udisanja
Zvuk pištanja tokom disanja
Ovi simptomi često se pojavljuju godinama prije nego što dođe do smanjivanja kapaciteta rada pluća (količine zraka koja se udiše i izdiše iz pluća). Međutim, ne mora značiti da svaka osoba koja iskusi ove simptome ima HOBP, a isto tako, ne mora svaka osoba koja ima HOBP imati ove simptome.

Kada su u pitanju teži slučajevi HOBP-a, nedostatak daha i drugi simptomi mogu predstavljati problem čak i tokom obavljanja najosnovnijih zadataka, poput laganih kućnih poslova, šetnje, čak i kupanja i oblačenja.

HOBP se razvija postepeno i može se pogoršati kako vrijeme prolazi, stoga obavezno što prije svom ljekaru prijavite bilo kakve simptome koje primijetite, bez obzira koliko vam se činili blagim.

Ako imate HOBP, moguće je da ćete često obolijevati od prehlade i gripe. Ako ste oboljeli od težeg oblika HOBP-a, moguća je pojava otoka oko zglobova, na nogama ili stopalima; ili prisutnost plavičaste boje usana zbog niskog nivoa kisika u krvi, kao i nedostatak daha.

Koliko će vaši simptomi biti teški zavisi od mjere u kojoj su vam pluća oštećena. Ako nastavite pušiti cigarete, do oštećivanja će doći brže nego ako prestanete pušiti. Kod teških oblika HOBP-a, možete iskusiti i dodatne simptome, poput gubitka tjelesne težine i opadanja mišićne izdržljivosti.

KAKO SE DIJAGNOSTICIRA HOBP?
Svaka osoba koja je na riziku od HOBP-a, a ima dugotrajan kašalj sa sekretom ili nedostatak daha, treba se testirati na hroničnu opstruktivnu bolest pluća.

Ljekar može postaviti dijagnozu hronične opstruktivne bolesti pluća na osnovu simptoma kod pacijenta, njegove i porodične anamneze i nalaza testova.

Ljekar može upitati pacijenta da li puši ili je imao/imala kontakt sa nadražnim sredstvima poput zagađenog zraka, hemijskih isparavanja ili prašine. Ako pacijent ima dugotrajan kašalj, ljekar može upitati koliko dugo traje, koliko pacijent kašlje i koju količinu ispljuvka pritom izbacuje. Ljekar se također može raspitati o eventualnoj historiji HOBP-a unutar porodice pacijenta.

Ljekar će koristiti stetoskop da utvrdi da li postoji pištanje tokom disanja ili neki drugi abnormalni zvukovi u prsima.

Osim toga, ljekar može zatražiti jedan ili više testova u cilju dijagnosticiranja HOBP-a.

Testovi plućne funkcije
Testovi plućne funkcije mjere količinu zraka koju osoba može udahnuti i izdahnuti, koliko brzo može izdahnuti zrak, te u kojoj mjeri pluća dostavljaju kisik u krv.

Osnovni test za dijagnosticiranje HOBP-a je spirometrija.
Spirometrija

Tokom ovog bezbolnog pregleda, medicinski tehničar od pacijenta traži da duboko udahne, a zatim izdahne što je moguće snažnije u cijev koja je povezana na mali uređaj, a koji se zove spirometar. Uređaj mjeri količinu zraka koju osoba može izdahnuti i brzinu kojom ga izdiše.

Ljekar može dati pacijentu lijek za otvaranje zračnih puteva, a zatim zatražiti od pacijenta da ponovo puše u cijev. Ljekar, zatim, upoređuje rezultate testa prije i poslije primjene lijeka.

Rezultati testa također mogu pomoći da se utvrdi da li neko drugo zdravstveno stanje, poput astme ili oslabljene srčane funkcije uzrokuje date simptome kod pacijenta.

Drugi testovi
Ljekar može zatražiti i druge testove poput:

Rendgenskog snimka pluća ili CT snimka pluća. Ovim testovima nastaju slike struktura unutar grudnog koša, poput srca i pluća. Na slikama se mogu vidjeti eventualni znakovi hronične opstruktivne bolesti pluća, ili pokazati da li neko drugo zdravstveno stanje, poput oslabljenje srčane funkcije, uzrokuje simptome kod pacijenta.
Test gasova u arterijskoj krvi. Ovim testom mjeri se nivo kisika u krvi koja se uzima iz arterije. Test može pomoći da se utvrdi koliko je ozbiljno oboljenje HOBP-a i da li je pacijentu neohodna dodatna terapija kisikom.

MJERE PREDOSTROŽNOSTI KOD HOBP-a
Postoji mnogo stvari koje osobe na riziku od obolijevanja od HOBP-a mogu učiniti:

Prestati pušiti
Ako pušite, najbolja stvar koju možete uraditi da spriječite dodatno oštećivanja pluća jeste da prestanete s pušenjem. Da biste lakše prestali pušiti, posavjetujte se s ljekarom o pomoćnim preparatima i pretražujte internet za savjete i podršku drugih.

HOBP se najčešće javlja kod osoba iznad 40 godina života i sa historijom pušenja, iako čak 1 od 6 osoba sa HOBP-om nikada nije pušila. Pušenje je najčešći uzrok HOBP-a – pušenje se dovodi u vezu sa čak 9 od 10 smrtnih slučajeva povezanih sa hroničnom opstruktivnom bolešću pluća.

Izbjegavati izlaganje zagađivačima zraka
Pokušajte se držati podalje od stvari koje mogu iritirati vaša pluća, poput prašine i snažnih isparavanja. Boravite u kući ako je kvalitet zraka vani loš. Također, pokušajte izbjegavati boravak na mjestima gdje može biti duhanskog dima.

Redovno idite na pregled ljekaru
Redovno posjećujte svog ljekara čak i ako se osjećate dobro. Napravite listu vaših disajnih simptoma i uvrstite sve aktivnosti u kojima više ne možete učestvovati zbog nedostatka daha. Prilikom svake posjete ljekaru obavezno ponesite spisak svih lijekova koje koristite.

Poduzmite mjere predostrožnosti protiv gripe
Pokušajte koliko god je to moguće da izbjegavate mjesta gdje se okuplja puno ljudi tokom sezone gripe. Također bi bilo korisno da svake godine dobijete vakcinu protiv gripe, pošto gripa može uzrokovati ozbiljne probleme kod osoba sa HOBP-om. Osim toga, posavjetujte se sa vašim ljekarom o eventualnom primanju vakcine protiv upale pluća.

Genetski faktori
Kod nekih osoba, HOBP uzrokuje genetsko stanje poznato kao nedostatak alfa-1 antitripsina (AAT deficijencija). Iako veoma mali broj ljudi znaju da imaju AAT deficijenciju, procjenjuje se da je prisutna kod gotovo 100 000 Amerikanaca. Osobe sa AAT deficijencijom mogu oboljeti od hronične opstruktivne bolesti pluća a da nikada nisu pušili niti biti dugoročno izloženi škodnim zagađivačima.

KAKO SE LIJEČI HOBP?
Još uvijek nije poznato kako u potpunosti izliječiti HOBP. Međutim, određeni medikamenti i promjene u životnom stilu mogu oboljeloj osobi pomoći da se osjeća bolje, da bude aktivnija i uspori napredovanje bolesti.

Tretman HOBP-a uključuje lijekove, vakcine, pulmonarnu rehabilitaciju, terapiju oksigenom, operaciju i tretiranje eventualnih komplikacija.

Ciljevi liječenja HOBP-a su sljedeći:

Olakšavanje simptoma
Usporavanje napredovanja bolesti
Poboljšanje fizičke kondicije (sposobnosti da osoba ostane aktivna)
Spriječavanje i tretiranje komplikacija
Poboljšavanje sveukupnog zdravlja
Lijekovi
Bronhodilatori
Bronhodilatori opuštaju mišiće oko zračnih puteva. Tako se zračni putevi spremnije otvaraju i disanje je olakšano.

Zavisno od težine oboljenja, ljekar može propisati kratkotrajne ili dugotrajne bronhodilatore. Kratkotrajni bronhodilator traju između 4 i 6 sati i koriste se samo po potrebi. Drugotrajni bronhodilatori djeluju oko 12 sati ili više i koriste se svakodnevno.

Većina bronhodilatora koristi se uz pomoć spravice koja se zove inhalator. Ovaj sprava omogućava da lijek uđe direktno u pluća. Svi inhalatori se ne koriste na isti način. Posavjetujte se sa vašim ljekarom o tome kako da koristite inhalator na pravi način.

Ako imate blagi oblik HOBP-a, ljekar vam može propisati kratkotrajne bronhodilatore. U tom slučaju, lijek možete koristiti samo kada se pojave simptomi.

Ako imate srednje teški ili teški oblik HOBP-a, ljekar vam može propisati redovni tretman kratkotrajnim ili dugotrajnim bronhodilatorima.

Inhalatorni glukokortikosteroidi
Kod nekih osoba sa srednje teškom ili teškom hroničnom opstruktivnom bolešću pluća koriste se steroidi u obliku za udisanje. Ovi lijekovi umanjuju upalu zračnih puteva (oticanje).

Ljekar može propisati pacijentu steroide za udisanje tokom perioda od 6 sedmica do 3 mjeseca da bi se utvrdilo da li ovi lijekovi mogu pomoći olakšavanju disajnih problema kod oboljele osobe.

Vakcine
S obzirom da gripa može uzrokovati ozbiljne probleme za osobe sa hroničnom opstruktivnom bolešću pluća, potrebno je posavjetovati se sa ljekarom u vezi godišnje vakcine protiv gripe.

Pneumokokna vakcina
Ova vakcina umanjuje rizik od dobijanja pneumokokne upale pluća i njenih komplikacija. Osobe sa HOBP-om na višem su riziku od upale pluća u odnosu na osobe koje nemaju HOBP. Posavjetujte se sa vašim ljekarom o tome da li biste trebali dobiti ovu vakcinu.

Pulmonarna rehabilitacija
Pulmonarna rehabilitacija je medicinski kontrolisani program koji pomaže poboljšavanju zdravlja i općeg blagostanja osoba sa plućnim oboljenjima. Rehabilitacija može uključivati program vježbanja, savjetovanje o držanju oboljenja pod kontrolom i nutricionističko i psihološko savjetovanje. Program ima za cilj da pomogne oboljelim da ostanu aktivniji i sposobni da učestvuju u svakodnevnim aktivnostima.

Tim za rehabilitaciju može uključivati ljekare, medicinske tehničare, fizikalne terapeute, stručnjake za vježbanje i nutricioniste. Ovi zdravstveni stručnjaci djeluju zajedno sa pacijentom u cilju osmišljavanja programa koji odgovara na njegove potrebe.

Tjelesne vježbe
Vaš ljekar ili pulmonarni terapeut može vas podučiti nekim aktivnostima u cilju osnaživanja mišića ruku i nogu, kao i vježbama disanja u cilju ojačavanja mišića potrebnih za disanje.

Terapija kisikom
Ako imate teški oblik HOBP-a i niske nivoe kisika u krvi, terapija kisikom može vam pomoći da bolje dišete. Tokom ovog tretmana, pacijentu se administrira oksigen putem nazalnih cjevčica ili maske.

Zavisno od intenziteta bolesti, osobi kisik može biti potreban stalno ili samo ponekad. Kod osoba sa teškim oblikom HOBP-a, uzimanje dodatnog kisika tokom većinskog dijela dana može im pomoći da:

Izvršavaju obaveze i aktivnosti sa manje simptoma
Zaštite srce i druge organe od oštećivanja
Spavaju duže tokom noći i budu budniji tokom dana
Žive duže

Operacija

U rijetkim slučajevima, operacija može koristiti nekim osobama sa hroničnom opstruktivnom bolešću pluća. Operacija je obično posljednji izbor za pacijente sa teškim simptomima koji se nisu poboljšali korištenjem različitih lijekova.

Operacije kod osoba sa HOBP-om, a koje su najčešće povezane sa emfizemom, uključuju bulektomiju i operaciju smanjivanja zapremine pluća. Parcijalna ili kompletna transplantacija pluća može se uraditi kod pacijenata sa veoma teškim oblikom HOBP-a.

Bulektomija
Kada su uništeni zidovi zračnih kesica, nastaju veći zračni prostori koji se zovu bullae. Ovi prostori mogu postati tako veliki da otežavaju disanje. Tokom bulektomije, ljekari otklanjaju jednu ili više veoma velikih bellae-a iz pluća.

Operacija smanjivanja zapremine pluća
Tokom ove operacije, hirurzi otklanjaju oštećeno tkivo iz pluća, što omogućava bolji rad pluća. Kod pažljivo odabranih pacijenata, ova operacija može olakšati disanje i kvalitet života.

Transplantacija pluća
Parcijalna ili kompletna transplantacija pluća može pomoći da se poboljša plućna funkcija i kvalitet života kod osoba sa veoma teškim oblikom HOBP-a. Međutim, ovakve operacije nose sa sobom veliki rizik od komplikacija, koje uključuju infekcije i smrt nakon što tijelo odbaci transplantirano plućno tkivo.

KOMPLIKACIJE HOBP-a
Simptomi HOBP-a se obično sporo pogoršavaju tokom vremena. Međutim, ponekad oni mogu naglo postati ozbiljni. Naprimjer, prehlada, gripa ili plućna infekcija mogu uzrokovati naglo pogoršanje simptoma. Oboljela osoba može odjednom veoma teško disati, ili osjetiti stezanje u prsima, pojačano kašljanje, promjene u boji ili količini sekreta koji ispljune, ili dobiti povišenu tjelesnu temperaturu.

Ako se to desi, odmah pozovite svoga ljekara. Ljekar će propisati antibiotike radi liječenja infekcije, kao i druge lijekove, poput bronhodilatora ili glukokortikosteroida radi olakšavanja disanja.

KADA TREBAM ZATRAŽITI HITNU MEDICINSKU POMOĆ?
Određeni ozbiljni simptomi zahtijevaju liječenje u bolnici. Uz pomoć člana porodice ili prijatelja trebate zatražiti hitnu medicinsku pomoć u sljedećim slučajevima:

Udišete ili pričate s naporom
Usne ili nokti postanu vam plavičaste ili sivkaste boje (ovo je znak niskog nivoa kisika u krvi)
Osjećate se smeteno (nedovoljna mentalna budnost)
Srce vam kuca veoma brzo
Simptomi oboljenja pogoršavaju se bez obzira na propisanu terapiju
Budite pripremljeni i imajte priruci sve potrebne podatke, poput spiska lijekova koje uzimate, ime vašeg ljekara i njegove/njene kontaktne podatke, adresu bolnice ili vašeg ljekara, i osobe koje treba kontaktirati u slučaju da vi niste u stanju pričati ili odvesti se u bolnicu.

IZVOR: National Institutes of Health, National Heart, Lung and Blood Institute, mart 2010., http://www.nhlbi.nih.gov/health/dci/Diseases/Copd/Copd_KeyPoints.html, http://www.nhlbi.nih.gov/health/public/lung/copd/breathing-better/treatment-options.htm

Zaštitite bubrege kontrolirajući dijabetes i visoki krvni pritisak

Dijabetes i visoki krvni pritisak česti su uzroci bubrežnih oboljenja. Međutim, većina osoba sa bubrežnim oboljenjem nije svjesna svog zdravstvenog stanja. Ako imate dijabetes, porazgovarajte sa svojim ljekarom o tome da se testirate na bubrežno oboljenje i održavajte bubrege zdravim tako što ćete kontrolirati šećer u krvi i krvni pritisak.

Ako imate dijabetes ili hipertenziju, možda se suočavate i sa hroničnim oboljenjem bubrega koje predstavlja smanjenje bubrežne funkcije.

Pošto se hronično oboljenje bubrega često razvija postepeno i sa malo simptoma, mnoge osobe sa ovom bolešću ne uviđaju da su bolesne sve dok oboljenje ne uznapreduje i dijaliza ne bude neophodna.

Bubrežna oboljenja su deveti vodeći uzrok smrti u Sjedinjenim Američkim Državama, odgovorna za smrt više od 48.000 ljudi u 2008. godini. 2000. godine, više od 26 miliona odraslih osoba u SAD-u imale su hronično oboljenje bubrega a većina ih toga nije bila svjesna.

Kako možete spriječiti ili kontrolirati bubrežno oboljenje?

Dijabetes je vodeći uzrok hroničnog oboljenja bubrega. Visoki nivoi šećera u krvi mogu uzrokovati oštećenje bubrega. Ako imate dijabetes, kontroliranjem šećera u krvi i krvnog pritiska smanjujete rizik od razvijanja bubrežnog oboljenja i usporavate njegovo napredovanje. Osobe sa dijabetesom trebaju uraditi A1C test koji mjeri prosječni nivo šećera u krvi tokom posljednja tri mjeseca, najmanje dvaput godišnje, a idealno četiri puta godišnje.

Visok krvni pritisak također može oštetiti bubrege. Ako patite od hipertenzije, redovno mjerite krvni pritisak i stavite ga pod kontrolu da biste osigurali da vam bubrezi ostanu zdravi. U vezi lijekova za smanjivanje krvnog pritiska posavjetujte se sa svojim ljekarom.

Sprečavanje dijabetesa tip 2 je još jedan važan korak u prevenciji bubrežnih oboljenja. Skorašnje studije pokazale su da gojazne osobe koje su na višem riziku od dijabetesa tip 2 mogu spriječiti ili odgoditi nastanak bolesti bubrega smanjivanjem svoje tjelesne težine za 5 do 7 %, a to se može postići zdravijom ishranom i uvrštavanjem 150 minuta fizičke aktivnost sedmično.

Povrede i infekcije također mogu oštetiti bubrege

Infekcije – poput onih koje zahvataju mokraćni mjehur i bubrege – mogu, također, oštetiti bubrege. Posavjetujte se sa svojim ljekarom ako iskusite bilo koji od sljedećih simptoma upale mokraćnog mjehura:

  • mutan ili krvav urin
  • bol ili osjećaj pečenja tokom uriniranja
  • osjećaj hitne potrebe da često urinirate

Također, obratite se ljekaru ako imate bilo koji od sljedećih simtoma upale bubrega:

  • bol u leđima
  • drhtavicu
  • temperaturu

Hronično oboljenje bubrega može dovesti do dijalize i transplantacije bubrega

Krajnja faza hroničnog oboljenja bubrega zahtijeva bubrežnu dijalizu (filtriranje krvi kroz specijalni uređaj) ili transplantaciju. Međutim, osobe sa hroničnim oboljenjem bubrega češće umru od neke kardiovaskularne bolesti prije nego što dođu u krajnju fazu bubrežnog oboljenja.

2008. godine, više od 110.000 osoba u SAD-u započelo je liječenje za krajnji oblik bubrežnog oboljenja. Na svakih 10 novih slučajeva, kod sedam su dijabetes ili visoki krvni pritisak navedeni kao primarni uzrok. U istoj toj godini, više od pola miliona ljudi u SAD živjelo je uz pomoć hronične dijalize ili transplantiranog bubrega.

Anketa CDC-a

Centri za kontrolu i prevenciju bolesti u SAD proveli su anketu 2008. godine i njeni rezultati bili su sljedeći:

  • U periodu 1999–2006. godina, među učesnicima Nacionalne ankete o zdravlju i prehrani, manje od 5 % osoba sa blagim oboljenjem bubrega (faze 1 i 2) izjavilo je da su svjesni da imaju hronično oboljenje bubrega; od osoba sa srednje teškim oblikom oboljenja (faza 3), svjesnost je iznosila samo 7,5 %; i čak od onih sa teškim oblikom oboljenja (faza 4), samo je 40 % bilo svjesno svog zdravstvenog stanja.
  • stope svjesnosti kada je u pitanju srednje teški i teški oblik oboljenja bubrega bile su više kod pacijenata sa dijagnosticiranim dijabetesom i visokim krvnim pritiskom, iako su opet sveukupno bile dosta niske (20 %, odnosno 12 %).
  • osobe sa hroničnim oboljenjem bubrega u zajedici većinom nisu svjesne svog oboljenja i ne traže odgovarajuće liječenje.

IZVOR: Centers for Disease Control and Prevention, mart 2011., http://www.cdc.gov/Features/WorldKidneyDay/

Začinske biljke mogu biti prirodni pesticidi

Dr Murray Isman i kolege sa univerziteta University of British Columbia u Vankuveru, Kanada, tokom deset godina istraživali su insekticidna svojstva ruzmarina, kadulje, karanfilčića i mente, te su zaključili da ove začinske biljke pružaju obećavajuće rezultate kada je u pitanju osiguravanje okolišno-prihvatljive alternative konvencionalnim pesticidima.

“Esencijalna ulja biljaka” imaju širok spektar djelovanja protiv insekata – neka ih ubijaju, dok ih druga tjeraju.

Ovi novi pesticidi su općenito mješavina malih količina esencijalnih ulja dvije do četiri različite biljke razblaženih u vodi.

Dr. Isman objasnio je da su se određeni komercijalni proizvodi zasnovani na začinskim biljakama već pokazali uspješnim kod zaštite organski uzgojenih jagoda, špinata i paradajza od destruktivnih lisnih ušiju i grinja.

Dodatna prednost ovih pesticida, za razliku od sintetičkih pesticida, jeste ta da su manje mogućnosti da insekti stvore otpornost na njih. Oni su, također, zdraviji za ljude koji su dugoročno izloženi radu u polju, rekao je dr. Isman.

Međutim, ovi pesticidi imaju i svoje nedostatke. Pošto esencijalna ulja koja se prave iz ovih biljaka brzo isparavaju, poljoprivrednici ih trebaju nanositi na usjeve puno češće u poređenju na konvencionalne pesticide. Pošto su općenito slabiji od konvencionalnih pesticida, moraju se primjenjivati u višim koncentracijama da bi se postigla zadovoljavajuća kontrola nametnika.

Naučnici sada pokušavaju pronaći načine da nove pesticide učine snažnijim i dugotrajnijim.

IZVOR: BBC NEWS, avgust 2009., http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/science/nature/8206045.stm

Njega i čišćenje kontaktnih sočiva

S obzirom da milioni ljudi širom svijeta nose kontaktna sočiva, Američka akademija za oftalmologiju upozorila je da sočiva zahtijevaju pravilno korištenje i njegu u cilju sprečavanja potencijalno opasnih očnih oboljenja.

Akademija pruža sljedeće savjete korisnicima kontaktnih leća:

  1. Prije dodirivanja sočiva, ruke operite vodom i sapunom te ih posušite.
  2. Nemojte koristiti vodu iz česme za pranje sočiva.
  3. Pročitajte i slijedite uputstva na specijalnoj tečnosti za sočiva.
  4. Radije koristite metodu “trljanja i ispiranja” bez obzira na vrstu tečnosti za čišćenje sočiva koju upotrebljavate, u cilju smanjivanja broja bakterija na sočivima. Koristite kažiprst jedne ruke da kružnim pokretima istrljate sočivo o dlan druge ruke. Obavezno istrljajte obje strane sočiva. Nakon trljanja, dobro isperite sočiva sa odgovarajućom tečnosti za dezinfekciju sočiva.
  5. Kutijicu za sočiva svaki put kad ih čistite iznova napunite tečnošću za sočiva. Nikad nemojte ponovno koristiti staru tečnost iz kutijice.
  6. Nemojte izlijevati tečnost za sočiva niti u jednu drugu posudu osim direktno u kutijicu za sočiva.
  7. Ako iskusite simptome poput crvenila, boli, suzenja, povećanja osjetljivosti na svjetlo, zamagljenog vida, iscjetka ili oticanja, odmah izvadite sočiva i kontakirajte svog oftalmologa.
  8. Nemojte koristiti tečnost Complete MoisturePlus proizvođača Advanced Medical Optics(AMO), koja je nakon većeg broja slučjeva očnih infekcija povučena iz prodaje. Neka vam oftalmolog preporuči drugu tečnost.
  9. Infekcija oka ozbiljan je medicinski problem koji zahtijeva odlazak ljekaru. Ako mislite da imate očnu infekciju kontaktirajte oftalmologa (ljekara specijalistu za oči).

Pored navedenoga, Centri za kontrolu i prevenciju bolesti daju i ove dodatne preporuke:

  1. Izvadite sočiva prije bilo koje aktivnosti koja uključuje kontakt sa vodom, poput tuširanja, kupanja ili plivanja.
  2. Isperite kutijicu za sočiva sterilnom tečnošću za sočiva (nemojte korisititi vodu iz česme) i ostavite kutijicu otvorenu da se osuši nakon svake upotrebe.
  3. Nakon svaka tri mjeseca kupite novu kutijicu za sočiva.

Izvor: American Academy of Ophthalmology,  http://www.aao.org

Pravilno pranje ruku: čiste ruke spašavaju živote

Jedan od najvažnijh koraka koje možemo poduzeti u cilju sprečavanja obolijevanja i širenja bolesti na druge jeste održavanje naših ruku čistim putem poboljšane higijene ruku. Mnoge bolesti i stanja prenose se zbog toga što ljudi ne peru često ruke sapunom i čistom, tekućom vodom.

Ako čista, tekuća voda nije dostupna, što je čest slučaj u mnogim dijelovima svijeta, koristite sapun i onu vodu koja vam je dostupna.

A ako nemate ni sapuna ni vode, koristite alkoholno sredstvo za dezinfekciju ruku koje sadrži najmanje 60 %-i alkohol da biste očistili ruke.

Pranje ruku – najbolja praksa

Kada trebam prati ruke?

  • Prije, tokom i nakon pripremanja hrane
  • Prije jedenja hrane
  • Nakon korištenja toaleta
  • Nakon mijenjanja pelena ili pranja djeteta koje je koristilo toalet
  • Prije i nakon njege osobe koja je bolesna
  • Nakon ispuhivanja nosa, kašljanja ili kihanja
  • Nakon dodirivanja životinje ili čišćenja životinjskog izmeta
  • Nakon dodirivanja smeća
  • Prije i nakon tretiranja porezotine ili rane

Koji je pravilan način pranja ruku?

  • Pokvasite ruke čistom, tekućom vodom (toplom ili hladnom) i nanesite sapun.
  • Protrljajte ruke da bi se stvorila pjena i dobro ih istrljajte; obavezno istrljajte gornji dio ruku, područje između prstiju, kao i ispod noktiju.
  • Nastavite trljati ruke najmanje 20 sekundi.
  • Dobro saperite ruke pod tekućom vodom.
  • Posušite ruke koristeći čist peškir ili ih osušite na zraku.

Šta ako nemam sapuna i čiste, tekuće vode?

Pranje ruku sapunom i vodom predstavlja najbolji način da se umanji broj bacila koji se nalaze na njima. Ako vam sapun i voda nisu dostupni, koristite sredstvo za dezinfekciju ruku koje sadrži najmanje 60 %-i alkohol. Ovakva sredstva mogu brzo umanjiti broj bacila na rukama u određenim situacijama, ali NE MOGU otkloniti sve vrste bacila.

Sredstva za dezinfekciju ruku nisu djelotvorna kada su ruke vidljivo prljave!

Kako se koristi sredstvo za dezinfekciju ruku?

  • Nanesite sredstvo na dlan jedne ruke.
  • Istrljajte obje ruke.
  • Utrljavajte sredstvo na cijelu površinu ruku, uključujući područje između prstiju, sve dok ruke ne postanu suhe.

IZVOR: Centers for Disease Control and Prevention, maj 2011.,  http://www.cdc.gov/handwashing/

Prejaka sredstva za ličnu higijenu kriva su za razvoj alergija

 Stope ekcema i alergijskih oboljenja rastu širom razvijenog svijeta.

“Hipoteza o higijeni” zastupa tvrdnju da se sve više ljudi pretjerano čisti, što rezultira time da imuni sistem postaje previše osjetljiv na infekcije. Međutim, na Institutu za zdravlje djece na univerzitetu University College London (UCL) vjeruju da postoji izravniji uzrok.

Oni smatraju da pretjerano korištenje snažnih proizvoda za čišćenje (jakih sapuna, proizvoda za piling kože, bioloških prašaka za pranje, itd.) uklanja zaštitni sloj na koži, a to može učiniti ljude osjetljivim na alergijska oboljenja.

Tim sa UCL univerziteta dokazao je i izložio u žurnalu Trends in Immunology da kad se ukloni vanjski zaštitni sloj kože, pa čak recimo i selotejpom, čestice koje uzrokuju alergije mogu ući kroz kožu. Njih zatim preuzimaju specijalizirane ćelije i odvode do limfnih žlijezda imunog sistema gdje dolazi do alergijskog odgovora.

Profesor John Harper, koji je također radio na studiji, rekao je da se ljudi ne trebaju zbog toga bojati standardnih higijenskih procedura koje su bitne za sprečavanje širenja zaraznih bolesti – potencijalni problem predstavlja pretjerano korištenje jakih sredstava za čišćenje kože.

Tokom posljednjih 30 godina, broj slučajeva ekcema u Velikoj Britaniji se utrostručio. Margaret Cox, iz Državnog udruženja za ekcem (National Eczema Society) rekla je: “Pacijenti sa atopičkim ekcemom imaju posebno osjetljivu kožu. Pošto sapuni i biološki deterdženti odmašćuju kožu, osobama sa genetskom sklonošću ka ekcemu preporučuje se da izbjegavaju korištenje takvih proizvoda i da koriste manje agresivna, a više njegujuća sredstva.”

Izvor: BBC NEWS, 13. juni 2007, http://news.bbc.co.uk/2/hi/health/6748207.stm

Da li biste posudili svoju četkicu za zube drugoj osobi?

Većina Britanaca rado bi posudila svoju četkicu za zube nekoj drugoj osobi, pokazala je nova studija u Velikoj Britaniji.

Anketa The National Smile Month Survey, koju je pokrenula Britanska fondacija za oralno zdravlje (British Dental Health Foundation) zajedno sa Healthplan provider HSA, otkrila je da preko 60% osoba ne bi imalo ništa protiv da posudi svoju četkicu za zube supružniku, djetetu, prijatelju pa čak i nekoj poznatoj ličnosti.

Interesantno je da su muškarci više zaštitnički raspoloženi prema svojim četkicama od žena – polovina ih je rekla da ne bi posudila svoju četkicu za zube naspram samo jedne trećine žena.

Dr Nigel Carter, predsjednik Fondacije, prokomentirao je: “Uzajamno korištenje četkice za zube može dovesti do širenja raznoraznih oralnih i općih zdravstvenih problema. U našim ustima ima nekoliko stotina različitih bakterija i posuđivanjem četkice one se mogu prenijeti. Dok u nekim slučajevima možete proći samo sa ranicom ili upalom grla, ako koristite četkicu za zube zajedno sa osobom koja je inficirana hepatitisom B ili virusom HIV-a, možete ih prenijeti putem četkice i suočiti se sa zdravstvenim problemom opasnim po život.”

“Ljudi trebaju dobro paziti na svoje četkice za zube, mijenjati ih jednom u tri mjeseca i nikome ih ne posuđivati. Zube trebate prati zubnom pastom dvaput dnevno, smanjiti unos slatkiša i zaslađenih napitaka i redovno ići zubaru. To su principi dobre oralne higijene.”

Izvor: British Dental Health Foundation http://www.nationalsmileweek.org/